„Kada bih bio u Norveškoj, sve bi mi išlo na živce: norveška muzika i muzičari, književnost i pisci, novinski naslovi, norveški jezik i svi dijalekti, norveška povijest, zemljopis, priroda, planine i fjordovi, nordijske mračne, beskonačne zime, beskrajni ljetni dani“, objašnjava junak Bekima Sejranovića u romanu Ljepši kraj. Istovremeno, sve što je imalo veze s Balkanom izgledalo mu je kao izmišljeno – neposredni, topli i buntovni ljudi u kojima nema „norveške ovčje poslušnosti“ ... Nakon što smo objavili nekoliko ulomaka iz Bekimovog romana „Nigdje, niotkuda“, red je da pređemo na „Ljepši kraj“

Tog listopada prije dvije godine letio sam natrag za Oslo. U avionu sam se trudio ne gledati lica ljudi oko sebe, ne slušati njihove glasove; ne zanimaju me njihove otužne priče kako su proveli odmor, koliko su platili smještaj, a koliko lignje na žaru u nekoj konobi na Hvaru. Uzimam pivo, otvaram ga i nespretno prospem pola limenke po hlačama mladog Norvežanina što sjedi do mene i nešto poneseno govori svojoj djevojci. Ona je nezdravo mršava, s umecima u grudnjaku i malim crvenim bubuljicama po licu koje neuspješno pokušava sakriti puderom. Mladić me pogleda najprije iznenađeno, zatim ljutito. Počinje dlanom otresati pjenu s hlača, psujući glasno na sjevernonorveškom dijalektu. Ja šutim i gledam ga kao što čovjek gleda gnjidu koja će mu popiti pola litre krvi kad postane uš. Potegnem malo piva, progutam Valium i okrećem glavu na drugu stranu.

Prije nego što ću utonuti u blaženstvo besvijesti, pomislim kako bi bilo najbolje da se avion sruši nakon što zaspim. Negdje u Alpama, ako može.

Budim se prije nego što će avion sletjeti u zračnu luku Gardemoen, pedesetak kilometara od Osla. Kroz mene struji val straha kojem ne znam pravi izvor, ali koji itekako dobro poznajem. Uvijek je bilo tako: taj je strah uvijek bio tu, to nezadovoljstvo samim sobom i ostatkom svijeta.

Bilo je to zapravo tragikomično. Kada bih bio u Norveškoj, sve bi mi išlo na živce: norveška muzika i muzičari, književnost i pisci, novinski naslovi, televizijske vijesti, norveški jezik i svi dijalekti, norveška povijest, zemljopis, priroda, planine i fjordovi, nordijske mračne, beskonačne zime, beskrajni ljetni dani, norveški zakoni, vlada, kralj, kraljica, princ i princeza, ljudi na ulici, dosadni, starmali dječaci i umišljene djevojčice, isfrustirane djevojke s napumpanim guzicama i utegnutim sisurinama, usukani, iskompleksirani mladići, a o nogometu i politici da i ne govorim.

Istodobno, sve što je imalo veze s Balkanom bilo je kao izmišljeno: ljudi su neposredni, topli, buntovni, nema te norveške ovčje poslušnosti, ne sputava te paukova mreža zakona, vlada javašluk, nemar i kaos, ciganluk plodni koji je, baš takav kakav jest, sa svim svojim lošim stranama, ipak bliži ljudskom biću nego hladna, metalna, savršeno organizirana i u svakom dijelu pomno kontrolirana društvena struktura. Kaos je život, razmišljao bih u nekoj od svojih iznajmljenih sobica u istočnom dijelu Osla. Palio bih džoint za džointom i zaključivao: organizirati kaos znači težiti ništavilu. Slušao bih balkansku, orijentalnu ili afričku muziku, čitao knjige na našem, kupovao novine, pratio vijesti.

Bilo je istine u svem tom mom naprđivanju, ali nitko me nije tjerao da budem u Norveškoj. Mogao sam se vratiti na Balkan. I nije da nisam pokušavao, ali upravo bi u takvim trenucima moja unutarnja mašina zaribala. Kad bih odlazio u Hrvatsku, Bosnu, Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, nakon početnih tjedana, ispunjenih susretima s prijateljima i razuzdanim dernecima, sve bi poprimalo drugačiji oblik. I razuđena Norveška i brdoviti Balkan. Probudio bih se tako jednog jutra u Rijeci, Splitu, Zagrebu, Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Beogradu, Novom Sadu, nebitno, obično mamuran, ispumpan, svijesti sužene od kakve droge, i odjednom bi se sve okrenulo naizvrat.

Zaskočila bi me mješavina gađenja i panike, osjećaj potpunog promašaja. Nakon dva tjedna povlačio bih se u samoću, počeo slušati norvešku muziku, čitati knjige na norveškom, a ako bih se već napio, počinjao bih gnjaviti o ljepotama norveške prirode, o njihovoj istančanoj kulturi, razvijenoj demokraciji, klasnom miru i ostalim tricama.

Bekim Sejranović, Ljepši kraj

Lupiga.Com