Prilazeći logoru okružen si smirujućim zelenilom. Mogu zamisliti kako su se osjećali ljudi u kamionima, i transportnim vozovima koji su prolazili kroz taj rajski prostor putujući na mjesto koje još nije postalo toponim užasa. Teško mi se oteti osjećaju zadovoljstva što nebeska lutrija nije odredila da budem rođen u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. Ne vjerujem da bih podnio toliki pritisak zlodjela koje su učinili moji sunarodnjaci. Ovako sam 'sretan' sa Balkanom i njegovim 'divljim' običajima ratovanja, krvi i patnje

Na ulazu u koncentracioni logor Buchenwald velikim slovima piše: Jedem das Seine (svakom svoje). Na ulazu u Sachsenhausen, nadomak Berlina, gdje se nalazila komanda svih konclogora u Evropi piše: Arbeit macht frei. Ova zadnja fraza je svima poznata. Ali je malo poznata činjenica da je u gradu Berlinu bilo oko 300 logora za prinudni rat, ispada da je svaki manji kvart imao svoj logor u kojem su kao robovi radili ljudi iz čitave Evrope. Gdje su nekad bili logori, stratišta, mučilišta, danas su muzeji. Berlin je najveći grad-muzej pod otvorenim nebom kada je kultura sjećanja u pitanju. Ko god ima priliku preporučujem mu da pogleda izložbu "Destroyed Diversity / Zerstörte Vielfalt" u Njemačkom istorijskom muzeju, koja će trajati do 10. novembra ove godine. Tu možete vidjeti darkersku turističku plakatu za noćni život Kurfüstendamma zlatnih dvadesetih kada je Berlin bio jedan od najvećih i najatraktivnijih gradova na svijetu, dočim danas ima stanovnika manje nego je imao 1926.

"Svakom svoje" (FOTO: pluspunkt.at)

U Njemačkom istorijskom muzeju možete vidjeti kožne čizme pripadnika SA (Sturmabteilung – jurišni odredi), koje su bile potkovane ekserima da bi proizvodile jak zvuk i strah tokom hodanja berlinskim ulicama. Možete vidjeti kako su ekstremni ljevičari i ekstremni desničari, koji su vodili svakodnevne ulične borbe tokom ekonomske krize u Njemačkoj, imali svoj dress code, pa čak i različite vrste cigareta po kojima bi se prepoznavali. Ljevičari su nosili pištolj Pistole 08 – poznat kao Luger, dok su desničari dužili pištolj proizvođača J. P. Sauer & Sohn. Premda je vizualno lako uočiti fizičku premoć ljevičarskog pištolja, ipak su smeđokošuljaši sa manjim pištoljem Sauer na kraju odnijeli premoć na berlinskim ulicama. Ta činjenica će dovesti do najvećeg krvoprolića u povijesti civilizacije, i označiti gotovo istrebljenje cijelog jednog naroda.

Ulaz u Buchenwald predstavlja tipična građevina za ovaj dio logora u nacističkoj Njemačkoj. To je zgrada sa tornjem koja je postavljena na niz jednospratnih objekata koji čine zid iza kojeg se nalazi Der Appellplatz, mjesto za prozivku i postrojavanje logoraša. KL Buchenwald su izgradili prvi logoraši na planini Ettersberg iznad prelijepog klasicističkog gradića Weimara, gdje su obitavali mnogi njemački pisci, uključujući i J. W. Goethea. Prije nego postane logor Ettersberg je idilična, nedirnuta planina manje visine. Prilazeći logoru okružen si smirujućim zelenilom. Mogu zamisliti kako su se osjećali ljudi u kamionima, i transportnim vozovima koji su prolazili kroz taj rajski prostor putujući na mjesto koje još nije postalo toponim užasa.

Ulaz u logor (FOTO: Wikipedia)

Kad prođete kroz čeličnu kapiju logora ispred vas se pruža beskrajna pustopoljina, na čijem je završetku šuma, a još dalje, na horizontu, vide se bijele vjetrenjače i obodi planina koji se gube u magli. Tamo dole je Weimar, i ogromna pitoma dolina. Na dvije slike logoraša Karla Schulza Blick in die Freiheit dâ se naslutiti ova dolina, dok sam stajao zabezeknut dimenzijama Appellplatza, sivim smrvljenim kamenom kojim je posut. Crnim granitom koji je nasut u kućišta nekadašnjih baraka, koje upravitelji Memorijala nisu htjeli obnavljati, a koje je vrijeme progutalo nakon što su Sovjeti napustili Buchenwald, kojeg su preimenovali u Specijalni logor broj 2 za denacifikaciju. Šuma na kraju Appellplatza je prepuna masovnih grobnica zarobljenih pripadnika NSDAP-a, administracije, policije i sudstva. U njoj su postavljeni metalni stubovi kao podsjetnik na njemačke zarobljenike koji tu počivaju, njih 7.100. Mada se u vilovnjačkoj šumi nalazi jedan spontani memorijal, jer su rođaci ubijenih, nakon pada Zida, donosili krstove i ploče sa imenima stradalih i odlagali ih na jedno mjesto u šumi. Na slikama Karla Schulza jedine utješne tačke su zvijezda sa krakovima i prigušeno sunce. U posebnom prostoru gdje su se nalazile “gasne komore”, naš vodič Daniel Gaede napominje da se ove komore nisu koristile za ubijanje nego za dezinfekciju – koliko god to suludo zvučalo, nalazi se stalna postavka umjetničkih radova logoraša. Mnogi radovi su nastali tokom boravka u KL Buchenwaldu, ali ima i onih koji su rađeni rukama preživjelih logoraša koji su postali umjetnici.

Najprisutniji su portreti rađeni grafitnom olovkom. Portreti su dokazi postojanja ljudi, njihovi jedini materijalni tragovi. Radili su ih njihovi prijatelji, ponekad i na osnovu fotografija. Lako je zaključiti da su portreti bili lične karte života logoraša, čija tijela su bacana u krematorijume, koji su proizvedeni u kompaniji J. A. Topf & Sohne – također današnji memorijal, u obližnjem gradu Erfurtu.

Demoni Buchenwalda (FOTO: newsandmore-mediaservice.de)

Sjećam se romana "Veliko putovanje" Jorgea Sempruna u kojem se nalaze opisani njegovi logoraški dani u Buchenwaldu i podatka da u krugu od dva kilometra oko logora nije bilo ptičijeg pjeva, jer su ptice otišle zbog nesnosnog mirisa spaljenih ljudskih tijela. Kada se prođe kapija logora na lijevoj strani mjesta za prozivku nalazi se, u zemlji, metalna ploča na kojoj su ugravirana imena svih naroda čiji su pripadnici stradali ovdje. Abecedni red mi otkriva Bosance. Ova ploča se nonstop grije na prosječnoj temperaturi koju ima ljudsko tijelo. Kad po njoj pada snijeg pahulje se tope u dodiru sa sjajnim metalom, koji je zamijenio ljudsku kožu. U objektu gdje su vršeni medicinski eksperimenti nad zarobljenicima piše da su SS-ovci kao suvenire imali ljudske glave iz kojih bi se izvadile kosti, a koža bi se onda skupila na veličinu ljudske šake.

Uopšte sve naknadno sagrađeno u Buchenwaldu je odmjereno i nema kiča tako karakterističnog za naše poimanje kulture sjećanja. Što je plod dugih i demokratskih rasprava, ne divljačkog spomeničkog obilježavanja nacionalnih teritorija u BiH.

U periodu između 1937. – 1945. kroz KL Buchenwald je prošlo više od 250.000 osoba iz pedeset različitih nacija. 56.000 ljudi je ubijeno, stradalo od bolesti i gladi. 8.000 zarobljenih sovjetskih vojnika su ubili pripadnici SS-a. Od 1945. – 1950. u Specijalni logor broj 2 internirano je 28.500 ljudi, njih 7.100 je našlo svoju smrt u ovom logoru.

Teško mi se oteti osjećaju zadovoljstva što nebeska lutrija nije odredila da budem rođen u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. Ne vjerujem da bih podnio toliki pritisak zlodjela koje su učinili moji sunarodnjaci. Ovako sam “sretan” sa Balkanom i njegovim “divljim” običajima ratovanja, krvi i patnje. Sve je to luk i voda za zločine koje je osmislio i sproveo u djelo pedantni i sofisticirani njemačko-nacistički um.

BH Dani