U arhivskim svescima Slobodne Dalmacije iz ožujka 1993. godine nema četiri broja. Rezultat je to najvećeg štrajka u povijesti hrvatskih medija. Taj događaj i danas je prisutan tek u pojedinačnim i rubnim kolektivnim memorijama, rijetkim novinskim člancima iz tog vremena i ponekim zapisima iz neraspletive priče o “privatizaciji svih privatizacija” u režiji Miroslava Kutle. „Komunjare iz Slobodne Dalmacije“ trebalo je staviti na lanac i onemogućiti pluralizam mišljenja. Uz prisjećanja ondašnjih protagonista štrajka i pregleda novinskih arhiva Lupiga i Stav pokušali su rekonstruirati ovu priču.

Najveći štrajk u povijesti hrvatskih medija, koji je rezultirao neizlaženjem Slobodne Dalmacije četiri dana u ožujku 1993. godine, bio je početak kraja nezavisnosti ovog dnevnog lista, ali i njegove nacionalne važnosti. O događajima koji su doveli do štrajka, atmosferi koja je tada vladala u društvu, utjecaju “Slobodne Dalmacije” i samom štrajku za Lupigu i STav danas se prisjećaju ondašnji protagonisti, novinari Zvonimir Krstulović, Mladen Krnić, Viktor Ivančić, Predrag Lucić, sociolog Dražen Lalić, novinarke Vesna Roller, Sanja Modrić …

U arhivskim svescima Slobodne Dalmacije iz Nacionalne sveučilišne knjižnice, institucije koja čuva sve izdane novine u državi, u uvezanom primjerku iz ožujka 1993. godine nema četiri broja. U nekoliko dana, od 9. do 12. ožujka ovaj danas lokalni, a nekad ugledni nacionalni dnevni list, drugi u državi po tiraži, nije izašao jer su zaposleni radnici pokrenuli štrajk.

Razlog zbog kojeg u arhivama nedostaju četiri broja (FOTO: Arhiva)

Taj događaj koji je danas prisutan još tek u pojedinačnim i rubnim kolektivnim memorijama, rijetkim novinskim člancima iz tog vremena i ponekim zapisima iz neraspletive priče o “privatizaciji svih privatizacija” u režiji Miroslava Kutle, jedinstven je primjer naše recentne povijesti kad je riječ o pokušaju sprečavanja medijskih sloboda, ali i radničkih borbi, premda sama “pobuna” nije imala socijalnu komponentu kao glavni razlog. Jedan od zahtjeva jest, doduše, bio isplata zaostalih honorara, ali to nije bio glavni razlog štrajka.

Nadomjestak za parlament

“Bio je to štrajk za nezavisnost lista”, reći će danas Viktor Ivančić koji je tih godina radio u Slobodnoj Dalmaciji, čija je tiraža prelazila danas nezamislivih 100.000 tiskanih primjeraka.

“Za Slobodnu se u to vrijeme govorilo da je nadomjestak za parlament jer je uređivačka politika Joška Kulušića, glavnog urednika, bila takva da su u njoj objavljivali i autori poput Ivana Aralice s jedne strane te Jelene Lovrić s druge”, prisjeća se Predrag Lucić.

Bio je to jedini list nacionalne važnosti koji je omogućavao pluralizam mišljenja, davao prostora autorima, koji su se usuđivali kritizirati vladajuće strukture poput podlistka Feral Tribune, ali i objavljivati neke neugodne činjenice o hrvatskoj vojsci i politikama u napadnutoj zemlji, kao što je tekst “Slučaj građanina Đ.K.” Zvonimira Krstulovića iz ljeta 1992. godine o civilu pretučenom u splitskom logoru Lora.

“Bio je to štrajk za nezavisnost lista”, reći će danas Viktor Ivančić (FOTO: Arhiva)

“Tekst je stajao u ladici nekoliko dana i nisam bio siguran da će biti objavljen. Nakon što je tiskan, Slobodnu su preplavili pozivi, a bilo je i direktnih prijetnji uredniku na kućni telefon”, kaže Zvonimir Krstulović.

Slobodna je bila u to vrijeme trn u oku, posebice lokalnim HDZ-ovcima koji su je željeli pošto-poto disciplinirati. Još u kolovozu 1990. godine Goran Pavlov, tadašnji predsjednik splitske vlade obećao je na HDZ-ovom skupu u Splitu da će srediti “komunjare u Slobodnoj Dalmaciji”. Jedan od radnika, koji je u to vrijeme bio u sindikatu, a koji danas pristaje govoriti samo anonimno, prisjeća se kako su se pokušavali organizirati i prosvjedi škverana 1990. godine (nešto slično poput čuvenog juriša na Banovinu godinu kasnije) s ciljem da se “upadne” u prostorije redakcije.

“Pozvan sam na jedan sastanak koji se odvijao u kasnim večernjim satima negdje na Blatinama. Vojnik je došao po mene i doveo me u stan gdje su bili sindikalni predstavnici i HDZ-ovi čelnici. Tražili su da ih sutradan pustim u prostorije redakcije kada dođu. Odbio sam. Jedan kasnije visoki državni dužnosnik mi je rekao da se za to glava gubi”, prisjeća se danas.

U ožujku 1991. godine organizirane su demonstracije ispred zgrade Slobodne Dalmacije iza kojih je stajao Hrvatski mirotvorni pokret i HDS (Hrvatska demokratska stranka). Mjesec dana kasnije autobusima su spontano pred zgradu lista dovedeni radnici Dalme i Prerade. U razdoblju od lipnja do kraja 1991. godine u redakciju su nekoliko puta stizale dojave o postavljenoj bombi. Iste godine HDZ-ovi članovi su dobili naputak da ne kupuju list. U toj ratnoj atmosferi, nabijenoj emocijama, Slobodna je rasla, a 1992. godine otvoreno je i dopisništvo u Zagrebu u kojem je zaposleno nekih dvadesetak ljudi.

Iz štrajkačkih dana (FOTO: Arhiva)

„Dala sam otkaz na Hrvatskom radiju i došla raditi u Slobodnu jer je to bio jedini neokupirani prostor. To je vrijeme kad su novinari javno izjavljivali da kad grunu topovi ne da profesionalno novinarstvo šuti, već da je normalno lagati u interesu države. Postojali su drugi koji su smatrali da je za dobrobit naroda potrebno da ono ima kompletne informacije. To je bio sukob dva tipa patriotizma ili nacionalnog interesa, a mi smo pripadali ovoj drugoj struji koja se zalagala za vjerodostojno informiranje”, prisjeća se Vesna Roller tadašnjih dana u zagrebačkoj redakciji koja je u to vrijeme “punila” sve dijelove lista, uključujući i gradsku rubriku za Zagreb. S mišljenjem Vesne Roller se slaže i njena kolegica Sanja Modrić koja se također pridružila tada osnovanoj redakciji pod uredničkim vodstvom Zorana Ercega.

Zaustaviti Slobodnu

Paralelno s rastom profesionalnih standarda i širenjem prostora utjecaja, počinjala se odvijati bitka nad vlasništvom, odnosno političkim zauzdavanjem slobode govora. U svojoj povijesti list je privatiziran tri puta. Prvi put 1990. godine po tadašnjem “Markovićevom modelu”, slično kao kasnije Novi list ili Tvornica duhana Rovinj. Po odredbama Zakona o poduzećima i Zakona o društvenom kapitalu iz SFRJ osnovano je dioničko društvo Slobodna Dalmacija – Novine kojem je prenesena imovina potrebna za proizvodnju, distribuciju i prodaju novina. Uz ovo poduzeće, osnovana su još Slobodna Dalmacija – Informativna djelatnost te Novinsko poduzeće Slobodna Dalmacija (kasnije Grafičko poduzeće Slobodna Dalmacija). Zaposlenici su dobili u vlasništvo 64 posto dionica koje su počeli otplaćivati. No za razliku od posljednja dva primjera, privatizacija u Slobodnoj je poništena.

Signali iz vladajućih struktura nagoviještali su kako Slobodna, a posebice Feral, prelazi prešutno postavljene granice. Drago Krpina posebno se obrušio na uređivačku politiku u svibnju 1995. nakon što su u Feralu objavljene slike Hitlera, Staljina i Tuđmana iz školskih klupa pod naslovom “Jedna škola, jedan razred, jedan đak”.

“Tim jugounitaristima koji nikako ne mogu prežaliti svoju ‘jugoslavensku’ državu, sigurno je kriv i predsjednik slobodne Hrvatske”, prenio je tad Krpinine riječi Večernji list te najavio ono što će se dalje događati: “Zaustavili smo njihovu nakanu da po jugoslavenskim propisima obave pretvorbu i dovest ćemo tamo upravni odbor”.

“Zaustavili smo njihovu nakanu da po jugoslavenskim propisima obave pretvorbu i dovest ćemo tamo upravni odbor” (SCREENSHOT: GoogleMaps)

A onda je 15. lipnja 1992. godine Agencija donijela rješenje o uvođenju novog upravnog odbora u dva poduzeća u sustavu Slobodne Dalmacije: Slobodna Dalmacija – Informativne djelatnosti i Novinsko poduzeće Slobodna Dalmacija, čiji su članovi postali odvjetnik Boško Šiljeg, neuropsihijatar Goran Dodig, HSLS-ovac među HDZ-ovcima, inžinjer Metod Jurišić te glumac Rade Perković. Isti ljudi imenovani su i na čelo Slobodne Dalmacije Novine d.d. tri mjeseca kasnije, 30. rujna 1992. godine.

Naime, predsjednik tadašnje Agencije za razvoj i restrukturiranje Zlatko Mateša poništio je pretvorbu, a hrvatska vlast je tražila da se ona provede po novim hrvatskim zakonima. Slobodna Dalmacija – Novine d.d. procijenjena je na 10.400.000 tadašnjih DEM. Radnici su trebali i po ovom modelu dobiti 50 posto vlasništva no Mateša je, kako će kasnije objašnjavati Udruga polagatelja prava na dionice Slobodne Dalmacije, nagovorio Splitsku, Privrednu i Dubrovačku banku da aktiviraju zaboravljena potraživanja iz bivše države vrijedna tadašnjih 4.600.000 DEM. Riječ je o obveznicama koja su sva poduzeća dobivala na temelju plaćanja doprinosa za Kosovo. Više poduzeća je te obveznice ustupilo Slobodnoj, a ona ih je uz diskontnu cijenu monetizirala u tri navedene banke kako bi smogla sredstva za nabavu tiskare. Zbog tog “zaboravljenog” i nevažećeg duga bankama je pripalo 42 posto dionica, a radnicima 25. Sindikat novinara i grafičara je na takvo rješenje kasnije u veljači 1993. godine pokrenuo upravni spor.

"Osnivačka skupština" (FOTO: Arhiva)

Novi Upravni odbor u Slobodnu je doslovno upao 2. listopada 1992. godine dok je glavni urednik Joško Kulušić bio na poslovnom putu u Dubrovniku, zajedno s direktorom Martinom Maračom i zamjenikom urednika Ilijom Maršićem, koji je u automobilu doznao da je, također, u ime radnika imenovan u novo upravljačko tijelo, funkciju koju je odmah odbio.

”Takvo što s gađenjem odbacujem. Ne samo zbog svoje ljudske i profesionalne svijesti i savjesti nego, tvrdim to bez pretjerivanja, zbog interesa moje demokratske Hrvatske. U kolu kakvo je vaše, ja ne plešem”, napisao je Maršić Mateši. Za novog v.d. direktora izabran je Ivica Bočina, kojeg je uskoro zamijenio anonimni HDZ-ovac komercijalist iz Jugoplastike Ante Bušić.

Crni flor i štrajk upozorenja

Nova uprava deklarativno je obećala kako se neće miješati u uređivačku politiku no Metod Jurišić odmah je predložio da novina izlazi s plavim umjesto s crvenim zaglavljem. Urednički kolegij reagirao je na način da je 4. listopada Slobodna izašla s crnim zaglavljem, a sljedećih sedam dana s crnim florom uz kojeg je pisalo: “Državna uprava nad glavama novinara, crni flor u zaglavlju novina”. Nakon toga flor je skinut, a novina je svaki dan na naslovnici izlazila uz poruku: “Skinuli smo flor, tražimo skidanje upravnog odbora”.

Simboličkim otporom pokušala se animirati i međunarodna javnost. Reporteri bez granica poslali su predsjedniku Franji Tuđmanu u listopadu 1992. godine prosvjedno pismo, ali bez uspjeha. Novine su tako postale bojno polje na kojem su se izmjenjivali tekstovi članova Uprave, novinara i sindikata, slično kao i na oglasnoj ploči u redakciji tih dana. Uoči štrajka novinari su se pismenim glasanjem izjasnili za ovu akciju. Na sastanke koji su se održavali, dolazio je naoružani čovjek, sjeća se Lucić, koji je zapisivao o čemu su novinari pričali.

Umjesto s preporučenim plavim zaglavljem umjesto crvenog, Slobodna je izašla s crnim zaglavljem (FOTO: Arhiva)

Pred kraj 1992. godine, 28. prosinca, u novinama je izašla obavijest o jednodnevnom štrajku. Slobodne Dalmacije idućeg dana nije bilo na kioscima. Bio je to štrajk upozorenja. U prvim mjesecima 1993. godine atmosfera se zahuktavala, a štrajk pripremao. Politička scena, uz iznimku Dalmatinske akcije koja je pokrenula peticiju za poništenje nove pretvorbe, nije se pretrgla od spašavanja slobode govora.

“SDP se nije pretjerano čuo, a ni tadašnji HSLS”, prisjeća se Sanja Modrić. A baš je Vlado Gotovac uoči štrajka izjavio pa kasnije povukao kako se sloboda jedne države ne mjeri slobodom jednog lista.

Štrajk “Država je loš novinar – odlučimo sami o sudbini svoje Slobodne”

Potom je 8. ožujka započeo petodnevni štrajk u organizaciji Samostalnog sindikata radnika u grafičkoj, informativnoj i izdavačkoj djelatnosti i Sindikata novinara. Slobodna od tadašnjeg dana objavila je na naslovnici svoju odluku te na dva lista objašnjenje zbog čega su se odlučili na ovaj potez. Kao glavni zahtjevi navodili su se “zaustavljanje svih radnji pretvorbe i privatizacije poduzeća u poslovnom sustavu Slobodne Dalmacije, razrješenje dotadašnjeg Upravnog odbora te revizija poslovanja”. Kako će se pokazati, to će u narednih nekoliko dana biti jedina sustavna informacija objavljena u domaćim medijima, uz iznimku Novog lista, koja pojašnjava razloge i motive ove pobune.

Nakon crnog zaglavlja pojavio se i crni flor (FOTO: Arhiva)

Imenovan je štrajkaški odbor, a za čelnika štrajka postavljen je Ilija Maršić, zamjenik glavnog urednika. Upravni odbor pripremio je letak u kojem su novinari pozvani da ne sudjeluju u njemu. „Distancirajte se od onih koji ne poštuju institucije pravnog sustava hrvatske države i koji se pozivajući Vas u nelegalan štrajk ponašaju poput kninskih balvanaša”, grmjelo je s letka pritom koristeći tad uvriježene omražene usporedbe s onima na drugoj strani u funkciji diskreditacije.

U štrajku je sudjelovala većina novinara. Prema pisanju Novog lista, koji je jedini otvoreno podupirao kolege i izašao s naslovnicom na kojoj je pisalo “Podrška Slobodnoj Dalmaciji”, štrajkalo je 88 posto novinara, 100 posto redakcijskih namještenika, 70 posto grafičara…

„Štrajk je bio zadnji krik institucije, posljednji instrument da se poruči javnosti kako više neće čuti glas nezavisnosti“, kaže danas Zvonimir Krstulović. Organizirana je štrajkaška straža, a “zdrave snage” štrajkbrehera okupljale su se u direktorskim prostorijama.

“Bilo je tužno i smiješno u isti mah vidjeti da se neki ljudi s kojima si radio i pregrmio dosta toga priključuju tim ‘zdravim snagama’. I sad oni idu u direktorske prostorije i moraju proći kraj svih redakcijskih soba, a mi koji smo u štrajku izlazimo na hodnik i gledamo kako marširaju. Neki se ne javljaju, neki se prave da im je neugodno, ali idu”, opisuje Lucić kako je tih dana izgledala situacija u zgradi lista. Njegov kolega Viktor Ivančić dodat će da su štrajkači cijelo vrijeme bili potpuno nenasilni. Pred zgradom su stajala policijska vozila, a navodno su neki od novinara “zdravih snaga” bili i naoružani.

“Bušić je dolazio do nas, a mi koji smo štrajkali rekli bi samo: ‘Aj prođi’”, kaže Mladen Krnić, tadašnji urednik unutarnje politike (FOTO: Arhiva)

“Bilo je to vrijeme kad se u autobuse i banke ulazilo s kalašnjikovom tako da to nije ništa iznenađujuće”, kaže Lucić. Njegova tadašnja redakcijska kolegica Sanja Modrić ispričat će nam još jedan čudan detalj koji ne čudi.

“U dopisništvu Borbe u kojem sam radila prije Slobodne, jedan dan su nas vlastiti kolege dočekali s kalašnjikovom tako da me to ne iznenađuje”, govori nam Modrić. Prema riječima jednog sindikalista, zaštitu im je nudio i HOS, no odbili su je ne želeći se vezati uz nikakve političke opcije. Tijekom štrajka policija je neprestano dolazila, a predsjednik štrajka Ilija Maršić bio je svaki dan u policijskoj stanici. Kako nam govori radnik sindikalist, jednom je tamo proveo čak šest sati.

Već drugi dan, u utorak, održana je konferencija za novinare koju su organizirali v.d. direktora Ante Bušić zajedno s novinarima Dinom Mikulandrom, budućim urednikom, Robertom Žajom i Davorom Marićem.

“Unatoč u javnosti prisutnom mišljenju o navodnom generalnom štrajku, istina je da više od 90 posto zaposlenih u poduzeću Slobodna Dalmacija – radi. Priprema se i redovito će u tisak prodaju tjednik Nedjeljna Dalmacija… Ne radi se jedino u dnevnom listu. Dio redakcije štrajka, a dio koji bi želio raditi nije to u mogućnosti zbog samozvanih štrajkačkih straža”, prenio je nekritički s konferencije sutradan za Vjesnik Miroslav Ivić, kojem će se ta uloga u informacijskom ratu kasnije itekako isplatiti.

“Bila je to nabrijana atmosfera, dolazili smo svaki dan i boravili u redakciji, čuvali je”, prisjeća se Dražen Lalić koji je tada radio u Slobodnoj Dalmaciji kao sociolog u okviru istraživačke sekcije. Za sebe kaže da je bio aktivist štrajka, a tijekom tih dana upao je i u oštri verbalni sukob s Antom Bušićem koji je opisao u svojoj knjizi „Split kontra Splita“. Bušić mu je rekao: “Pun mi te kurac”, na što je Lalić odgovorio: “Nisam znao da ga imaš”.

“S Bušićem je bio i šef osiguranja koji mi je zaprijetio odlaskom na frontu. Pobjegao sam kroz rotaciju i četiri dana se skrivao od Vojne policije u prijateljevom stanu”, kaže Lalić, koji je, osim gubitka radnog mjesta, jer mu nakon pada Slobodne nije produžen ugovor, ostao i bez vjenčanog kuma. “Pucala su prijateljstva, kumstva, redakcija se podijelila”, objašnjava Lalić. A podijelila se i novinska kuća.

Dražen Lalić u štrajku je ostao i bez kuma (FOTO: novilist.hr)

Tjednik Nedjeljna Dalmacija, na čijem je čelu tada bio danas glavni urednik Slobodne, Krunoslav Kljaković doista je izašla te srijede. U kratkom intervjuu za Novi list o problemima prilikom tiskanja gotovo autistično, ali i dobro promišljeno Kljaković je odgovorio: “Ne mogu tvrditi, s obzirom da je i prije znalo biti problema prilikom samog tiskanja lista…”

“Nedjeljna je odmah prešla na njihovu stranu i nije sudjelovala u štrajku”, sjeća se Ivančić. Tiskana je u rotaciji Slobodne Dalmacije čije ključeve su čuvali novinari u štrajku dok im ih jedan kolega nije na prevaru uzeo. Sljedeći dan, u četvrtak organizirana je osnivačka skupština dioničara na kojoj je potvrđen novi upravni odbor.

“Mogu lajati još do 11. ožujka. Onda će na lanac“, prisjeća se Mladen Krnić riječi kojima ih je ‘podržao’ lokalni Radio Split. To tijelo odmah je izabralo Dina Mikulandra za novog urednika, a Bušića potvrdilo kao direktora. Telegramom je obavijestio sve novinare da sutra dođu na posao. U petak su novi urednik i direktor, ruku pod ruku, ušli u redakciju i išli od stola do stola pitajući novinare što mogu napraviti za sljedeći broj koji se pripremao, ali nikako da izađe.

“Mi smo cijelo vrijeme imali tu zajebantsku priču da fali vida 16 na rotaciji pa da štrajkbrejkerska novina neće biti odštampana”, sjeća se Lucić. Njegov kolega, Mladen Krnić, koji je tada bio urednik unutrašnjopolitičke rubrike te situacije opisuje nimalo plastično.

“Bušić je dolazio do nas, a mi koji smo štrajkali rekli bi samo: ‘Aj prođi’”, kaže Krnić. Taj dan održan je posljednji sastanak novinara na kojem su se pojavili i Bušić i Mikulandra. Na sastanku, kako je pisao tada Novi list, novinari su pristali prekinuti štrajk uz uvjet da Slobodna izađe u nedjelju, a ne subotu, kako bi mogli kvalitetno pripremiti broj kojeg je dotad pripremalo dvadesetak novinara. Uvjet im nije prihvaćen, a novinari su otišli kući misleći da sutra nastavljaju sa štrajkom.

Lupiga.Com

Ovaj tekst peti je u nizu tekstova iz serije "Pad radničke klase i rađanje nove alternative", koja se bavi odnosom države prema radnicima i tvrtkama, odnosno radnog zakonodavstva prema radnicima od osamostaljenja Hrvatske do danas. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnim portalima www.lupiga.com i stav.cenzura.hr.