Tek malobrojni svjedoci danas žele pričati o Ivici Todoriću, državnom prijatelju broj 1, a oni koji su pristali uglavnom se slažu da njegov uspjeh počiva na upornom radu, stvaranju mreže svojih ljudi na raznim važnim pozicijama te na kupnji Konzuma. Ne krši često zakone, ali dobro koristi svoj utjecaj, novac i činjenicu da zapošljava desetke tisuća ljudi.

Najuspješniji hrvatski poduzetnik rođen je 1950. u Zagrebu, no papiri su se negdje putem izgubili, tako da se u službenim dokumentima navodi da je rođen u Kloštar Ivaniću, u kojem je njegova obitelj tada živjela. Nije rođen 2. siječnja 1951., kako se službeno navodi, već 29. prosinca 1950., kad i slavi rođendan. Zadnja je proslava bila na vrhu Cibonina tornja, u sjedištu Agrokora, a među malobrojnim uzvanicima bio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. 

Nakon idiličnog djetinjstva, obitelj se seli u Zagreb, gdje Ivica nastavlja školovanje. U srednjoj ekonomskoj školi je slabašan đak, ide na popravni iz njemačkog, maturira s trojkom. Kolega iz škole Željko Grgec prisjeća se kako je Ivica, kad ga je razrednica pitala što mu je otac po zanimanju odgovorio: direktor, a na pitanje što je po zvanju, Ivica je odgovorio: pa direktor! Volio je igrati nogomet i uvijek je imao najbolje tenisice i trendi odjeću, ali nije bio razmetljiv. Navijao je za Hajduk.

U doba hrvatskog proljeća 1971. bilo mu je 20 godina i studirao je ekonomiju. Ivici je utamničenje oca teško palo. Posjećivao ga je u zatvoru u Zagrebu gotovo svakodnevno. Na samom izricanju osuđujuće presude Ivica se zaderao: Osvetiti ću te, tata! I osvetio se: socijalizam se urušio, Hrvatska se osamostalila, a Todorići su postali njezini vladari iz sjene. 

Ekipa dokumentarnog filma "Gazda", raspored projekcija potražite na linku (FOTO: FB Gazda)

Bio je osrednji student, a njegovi se prijatelji prisjećaju kako je Ivica Todorić u to vrijeme na svojoj Volkswagen Bubi, koju mu je kupio otac, imao nalijepljen hrvatski grb. Ovako se on kasnije prisjećao: “Rado se sjećam hrvatskog proljeća, kad smo studentskim buntom jurišali u nebo i kidali okove začahurenih i okoštalih društvenih struktura”.

Oko Ivičina političkog djelovanja u to doba ima nekih kontroverzi. Iako u intervjuima govori da mu je oduzeta putovnica, u MUP-u nismo dobili potvrdu tog podatka.

U jednom biografskom intervjuu s početka 90-ih Todorić kaže: “1971. me zatekla kao studenta na Ekonomskom fakultetu. Moj otac bio je na čelu jednoga velikog poljoprivrednog kombinata i bio je s jednom garniturom hrvatskih intelektualaca smijenjen, proganjan, bio je u zatvoru. Teško sam to proživljavao. Kad se otac vratio s izdržavanja kazne, završio sam fakultet. Otac je još bio relativno mlad, a u mirovini, ja bih sa svojim pedigreom u to vrijeme vjerojatno teško mogao u privredi naći posao, pa smo odlučili krenuti u privatnu proizvodnju cvijeća. To smo radili 15 godina. Nakon toga, još u bivšem komunističkom sustavu, pojavila se mogućnost otvaranja privatnih poduzeća i mi smo osnovali Agrokor, jedno od prvih privatnih poduzeća u Zagrebu”.

Na službenoj web stranici Agrokora, njegove stožerne kompanije preko koje drži vlasništvo u nizu tvrtki, piše da 1976. “Ivica Todorić osniva privatnu tvrtku za proizvodnju cvijeća i cvjetnih sadnica te ubrzo zapošljava više od 50 ljudi” te da se iste godine “grade prvi staklenici za proizvodnju cvijeća i stvara distribucijska mreža diljem zemlje”, a već iduće godine, 1977., “postaje tržišni lider u prometu cvijećem”. 

Navodi se da je već tada imao tvrtku Agrokor.

Nije bilo baš tako. Tada nije bilo privatnih tvrtki, već su Todorići osnovali obrt, zapravo više njih jer su postajale restrikcije u broju zaposlenika. Na korporacijskom webu navodi se da su prve godine zaposlili više od 50 ljudi, što teško da je točno jer su nam sugovornici u Kloštar Ivaniću rekli da ih nije moglo biti više od 20, i to u vrhuncu sezone. Osim toga, ime Agrokor pojavilo se puno kasnije, tek 1989. Sam Todorić navodi da mu se prvi obrt zvao Poljoprivredni obrt Ivica Todorić. 

Kako bilo, Ante Todorić 1977. izlazi iz zatvora i uključuje se u posao s cvijećem. Međutim, obitelj nije dugo na okupu. Već 1978., nedugo nakon što je pokrenut obiteljski biznis, Ivica odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA, pa tih 18 mjeseci nije sudjelovao u radu firme. 

Nije diplomirao u roku, ostalo mu je još nekoliko ispita kad je otišao u Beograd, u elitnu Titovu gardu, u odjel veze vrhovnog komandanta na Topčideru. Pomalo čudno, s obzirom na to da se Garda popunjavala uglavnom djecom istaknutih partizanskih boraca, a Todorićev je otac malo prije toga izašao iz zatvora u kojem je robijao, među ostalim, zbog hrvatskog nacionalizma. 

U vojsci se Ivica dobro snašao. Postao je desetar, a u regrutnom centru gardijskih jedinica ostao je i nakon obavezne obuke.

Njegov prijatelj iz vojničkih dana sjeća se da je bio bistar, dobar organizator, znao je s ljudima, sposoban. Za razliku od drugih, često je išao doma u Zagreb, obično vlakom, a ponekad se, kao vojnik, besplatno uvukao u avion. Dozvole je lako sređivao, a kad su vojnici trebali između sebe odabrati tko ide kući za Novu godinu, on je pobjeđivao jer je svakome plaćao pića. Kako se tada činilo, novac nije bio problem. 

“On bi se snašao i da je klošar”, kaže njegov poznanik koji želi ostati anoniman.

“Nisu nas slomili, Ivica je znao reći - oni propadaju, doći će hrvatska država”, kaže naš izvor. U četi je bio i umjetnik Jadranko Bitnec, a poduzetni, prerealistični Todorić mu je govorio: “Ne budeš s tim uspio u životu!”. A za filmove je znao reći: “Ma kaj pričate o filmu, to nije realnost, vodi vas na krivi put”.

Kad se vratio u Zagreb, posvetio se biznisu s cvijećem, a fakultet je završio tek 1985., s diplomskom temom Proizvodni i neproizvodni rad.

Posao s cvijećem snažno se razvio, iz Nizozemske su dolazili avioni s lukovicama, a šleperi su odvozili tulipane na sve strane. 

„Kad su stigle devedesete, uvozio sam za cijelu Jugoslaviju voće i povrće, cvijeće i drugo. U jednom danu imao sam na carini po pedeset šlepera“, prisjetio se Ivica Todorić. Svjedoci se prisjećaju da su u to vrijeme mnogi žitelji Kloštar Ivanića u svojim kućama čistili te lukovice.

Prema svjedočenju njihove susjede iz Kloštar Ivanića Marice Kamenarić, Ivici nije bilo teško ustajati rano ujutro, razvoziti cvijeće po zagrebačkim tržnicama. Kad je trebalo zaraditi, trgovao je prošvercanim petardama, a po kućama je i prodavao jaja.

Ivica je na Britanski trg išao prodavati cvijeće, uzimao je od tate auto da vozi maćuhice i šarmirao cvjećarice: “Gospica, bi ovo uzeli prodati?”.

Kao i Ante 60-ih, Ivica se koristio inflacijom. “U to vrijeme goleme inflacije posao nam je išao jako dobro. Ujutro bismo kupili 1000 tona, a do popodne smo zaradili još 600. Distribuirali smo goleme količine cvijeća, voća, povrća po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji”.

* Odlomak je, uz odobrenje autora, preuzet iz knjige "Gazda - ovo nije priča o Ivici Todoriću" koja prati istoimeni dokumentarni film. Knjigu, koja uskoro izlazi u 3. izdanju, nabaviti se može u prodavaonici zagrebačkog kina Europa, u Superknjižari gdje se može kupiti i online, te na ovogodišnjem Interliberu od 8. do 13. studenog u paviljonu 6 zagrebačkog Velesajma na štandu Sandorfa.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/Gazda