INTERVJU – PREDRAG LUCIĆ: 'Tuđman nije shvatio da se sa srpskim šovinistima sprdamo zbog onoga što im je zajedničko s hrvatskim i sa svim ostalim šovenima'
(FOTO: Arhiva)
Kada bi morao izdvojiti neke od najznačajnijih tekstova Ferala, one koji su imali najviše odjeka u javnosti, što bi to bilo?
- Feralovi tekstovi su značajni upravo po tome što nisu imali velikog, a često ni bilo kakvog odjeka u javnosti. Ponekad je taj odjek bio potpuno perverzan, o čemu najslikovitije govori činjenica da je Ivica Đikić prije desetak dana na suđenju Tomislavu Merčepu morao objašnjavati da je Miro Bajramović autorizirao svaku stranicu svoga svjedočenja o ratnim zločinima počinjenim u Pakračkoj Poljani, objavljenog prije šesnaest godina u Feralu. Šesnaest godina, alo! U međuvremenu je hrvatsko pravosuđe Merčepu omogućilo da namlati silne novce na ime duševnih boli prouzročenih Feralovim tekstovima o zločinima koji su tek nedavno postali predmetom optužnice protiv njega. I to je dokaz koliko je u pravu bio moj barba kada mi je devedeset i neke rekao: „Sinko, sve je točno onako kao što vi u Feralu pišete, jedino vam je datum pogrešan.“
Koliko je uopće sudskih odšteta Feral morao isplatiti? O koliko se novaca tu radi?
- Ne znam točan iznos, ali radi se o manijakalnim sumama. Žao mi je što ti novci, ma koliki bili, nisu uspjeli zaliječit duševne boli pacijenata koji su nas tužili. Mnogima se nakon isplate stanje još i pogoršalo, jer izgleda da kod kronične pohlepe i sličnih bolesti ne pomaže nikakav novac.
Gašenje Ferala objašnjavalo se upravo spominjanjem brojnih tužbi, ali i nemogućnosti da Feral privuče oglašivače.
- Pokušaji da privučemo oglašivače spadaju među naše kolosalnije zablude. Mi smo, naime, mislili da se oglasi objavljuju zato što oglašivači žele nešto prodat postojećim čitaocima novina: CD-plejere, kompjutere, knjige, automobile, televizore, police osiguranja... A oglašivače je baš bolio kupac za prodaju, oni su oglasima zapravo htjeli kupit one neoglasne stranice, da se na njima ni slučajno ne objavi nešto što im se ne bi svidjelo. E pa, jebiga, ne možeš mi platit jednu stranicu i mislit da si kupio svih 48 ili 96 koliko ih već ima u novinama! Ali kao što vidimo, i medijske korporacije koje su pristale na takav deal i koje su ga sukreirale, ovih dana uspješno i zasluženo propadaju.
Trojac s kormilarom (FOTO: Arhiva)
No, nisu svi brojevi Ferala bili bez oglašivača. U jednom broju ste napravili zanimljivu zajebanciju, kada ste sami i sasvim neovlašteno otiskali i nekoliko stranica reklama velikih kompanija. Dobar dio čitatelja nije imao pojma da se radi o sasvim besplatnim reklamama, a objava ni kod jedne od reklamiranih tvrtki nije izazvala baš nikakvu reakciju.
- Ta je savršena zajebancija bila Viktorova ideja. A što se reakcija tiče – naš strah da će nam netko od tih uglednih kompanija platit reklamu, na svu sreću se pokazao neutemeljenim. Ne mogu oni platit koliko mi možemo častit!
Ivan Milas je dao najveći shit svih vremena
Poznato je da si, zajedno s Borom, osmislio i uglavnom uređivao rubriku Greatest shits. Bi li se danas bilo teže prihvatiti takvog zadatka na tjednoj bazi ili je broj potencijalnih kandidata još i veći?
- Danas bi za takvu rubriku trebao čitav tim, jer je internetska produkcija shitova ogromna. A morali bi porazmislit i o propozicijama. Šta,na primjer, s nicknameovima? Treba li njihove izlučevine ignorirat samo zato što su autori anonimni? Ako se mene pita, ja sam protiv bilo kakve diskriminacije. Čovjek je čovjek po onome što radi, a ne po imenu kojim se predstavlja. Čvrsto vjerujem da i iza nicknamea čuči čovjek. I sere.
FERAL TRIBUTE: 20 godina kako je izašao prvi broj poštovanja vrijednog pokojnika
VIKTOR IVANČIĆ: 'Nismo htjeli biti slijepi čak ni ako smo Hrvati'
INTERVJU - BORIS DEŽULOVIĆ: 'Hrvatska će za 20 godina izgledati isto, samo gore'
NAJBOLJIH 20: Feralove naslovnice koje će se pamtiti
LAKO JE TUĐIM FERALOM GLOGINJE MLATITI: Što je nama Feral, da za njim žalimo
PRVI TEKST MILJENKA SMOJE ZA FERAL: 'Jebe se mene za njihov Prvi maj'
Pobjeđuje samo jedan. Koji je najveći shit svih vremena?
- Pa kad smo čitaoce pozvali da glasaju za shit svih vremena, pobijedio je Ivan Milas s kilom mozga i dvije marke. Eto kako malo čovjeku treba da se vine do vječnosti...
"Ne mogu oni platit koliko mi možemo častit!" (FOTO: Arihva)
I u vremenima dok Feral nije postojao kao tjednik, nego je izlazio na stranicama Nedjeljne Dalmacije, suočavali ste se s brojnim političkim represijama. Možeš li usporediti razlike između SFRJ i RH na tom polju? Gdje je zapravo bilo nezahvalnije raditi taj posao, odnosno, u kojem je sistemu bilo gore biti “antidržavni element“?
- U Jugoslaviji su se procesi protiv novinara vodili daleko od očiju javnosti i mogao si završit u zatvoru, a da to nigdje ne bude objavljeno. Tuđman je, naprotiv, računao s tim da će novinari prokazani kao državni neprijatelji doživjet osudu državotvorno preparirane javnosti, pa mu stoga i nije bilo neophodno da nas šalje u zatvore. U zemlji u kojoj je vladao duh robijašnice, svaki je zatvor bio suvišan.
Kakav je osjećaj biti osoba koja je za neke Srbe sljedbenik ideologije Mile Budaka, za neke Hrvate domaći izdajnik, a odnedavno i za neke Bošnjake ustaša koji veliča genocid?
- Prekrasan. Puno bolji nego da me ijedan Hrvat drži za ustašu i Budakova sljedbenika. Iako nije isključeno da doživim i takvu počast. Ne bi to, uostalom, bilo ni tako nezasluženo. Ipak sam ja Ulici Mile Budaka dao ime - Ulica mi je budala.
Kako si se uopće nosio s ovim posljednjim optužbama, koje su u BiH dosegle razmjer prave epidemije?
- Ispočetka sam bio iznenađen izvrtanjem onoga što sam napisao, ali kad je hajka uzela maha, shvatio sam da sa mnom nešto ne bi bilo u redu da me nisu napali likovi takvih mrzilačkih kapaciteta. A ne bi bilo u redu ni da Slobodan Prosperov Novac – kao poreznik hrvatske književnosti koji je čak i Marina Držića, pisca koji se sprdao sa srebroljupcima, dao iskovati i okovati u zlatnike od tisuću kuna – u toj hajci nije pronašao nešto za svoj groš. Ali o tome nešto više u pjesmi „Ići mići Držići, eS-Pe-Novci, eS-Pe-Novčići...“
Bolio nas je kurac i za Tuđmana i za kultni status
A nekad vas je i Franjo Tuđman hvalio?
- On siromah nije shvatio da se mi sa srpskim šovinistima sprdamo upravo zbog onoga što im je zajedničko i s hrvatskim i sa svim ostalim šovenima, a ne zbog jedinoga po čemu se razlikuju od njih, dakle – zbog nacionalnosti. Za razliku od Tuđmana, mi nismo vidjeli problem u tome što su srpski šovinisti Srbi, već u tome što su neki Srbi šovinisti. Da parafraziram glasovitu sentencu po kojoj će hrvatski malograđani nažalost jedino pamtiti Stanka Lasića: nama je hrvatski šovinizam - bugarski.
Redakcija Ferala u davnim vremenima (FOTO: Arhiva)
Ipak, mnogi su dojma kako da nije bilo Tuđmana ne bi ni Feral dostigao taj kultni status? Tuđman je bio neiscrpna inspiracija?
- Nas je bolio kurac i za Tuđmana i za naš kultni status. Zato mislim da je posve primjereno ako se to sviranje Feralovom kultu vezuje uz Tuđmana. A mimo kultoazne spike, Tuđman je kao lik koji se stavio na čelo hrvatskog frustraškog pokreta bio i ostao nezaobilazna pojava za svakoga tko želi sebi i drugima objasniti otkud u Hrvata tolika volja za zlovoljom. Ništa u ovoj zemlji nije smješnije od te zlovolje.
Može li se u današnjim uvjetima napraviti nešto slično i osnovati novine koje ne bi kontaminirale društvo?
- Može, ako doista postoji potreba za takvim novinama i kod onih koji bi ih pisali i kod ljudi koji bi ih čitali.
Novine se rade iz ludila
Bismo li tu naišli na iste probleme na koje je nailazio i Feral, a to je da ozbiljnost tema jednostavno ne privlači oglašivače, a bome ni horde čitatelja danas naučene na informacije duljine SMS-a, dok s druge strane država nema nikakvu volju niti prepoznaje potrebu za njegovanjem medijske kulture? Čini se da bi takav projekt mogao funkcionirati samo uz pomoć samih čitatelja koji su zainteresirani za kvalitetno štivo.
- Takve bi novine bilo besmisleno raditi bez svih tih i svih drugih problema. Pa ne rade se novine iz lagodnosti, iz optimalnih uvjeta, iz rezultata ispitivanja tržišta... Rade se iz ludila koje je dokazano najpametnije pogonsko sredstvo.
Manje je poznato da su se prvi brojevi Ferala tiskali u Rijeci i da ste tekstove iz prvog broja ti i Boris osobno odnijeli u Rijeku. Kakav je osjećaj bio uzeti prvi tiskani primjerak u ruke?
- Takav da nikad ne poželiš oprat ruke od štamparske boje. Gimme five!
Legenda pretjeruje (FOTO: Arhiva)
Legenda kaže da dobar dio naslovnica Ferala dugujemo tebi. Svi znamo koja je najčuvenija, je li ona po tvom mišljenju i najbolja?
- Legenda pretjeruje. Ja sam samo sudjelovao u smišljanju naslovnica, kao i Viktor i Boro i svatko u redakciji tko se htio uključiti u taj posao. Događalo bi se da netko od nas dođe s gotovom idejom i za fotomontažu i za naslov, kao u slučaju one najčuvenije s Tuđmanom i Miloševićem u krevetu koju je smislio Viktor. A znali smo se, bogami, i pošteno namučit... Ali ta razmjena ideja, ta kreativna komunikacija bez zadrške, gdje svatko daje ono što ima – ne samo po pitanju naslovnica, nego i svega ostaloga što čini list – to je ono što je držalo Feral. To da svakome možeš reći da mu je nešto sjajno ili da mu je za kurac, i ta igra međusobnog dodavanja idejama ili zamecima ideja u kojoj bi se dolazilo do one finalne ideje, vrijedilo je više od bilo čije autorske taštine. Što bi reko Izet Sarajlić – mnogi bi od naših otpadaka napravili sabrana djela. Najluđa – ne i najbolja naslovnica – nastala je u sumanutim uvjetima kad je pola sata prije deadlinea za slanje prvog magazinskog broja u štampariju stigla vijest da je u Beogradu uhapšen Slobodan Milošević. U tih pola sata je trebalo napisat tekst o tome i smislit novu naslovnicu, umjesto već spakirane s Budišom i Račanom. Ja sam u traganju za bilo kakvom idejom očajnički prevrtao fotke i srećom naletio na onu kolekciju lubanja Pol Potovih žrtava. Među njih sam ubacio Miloševićevu glavu, dodao joj brnjicu, a Viktor je ispalio naslov: „Slobodan? Jesi kurac!“. To se u košarci zove alley-oop.
Gušt pravljenja montaža sa škarama i ljepilom
Kako su se radile te montaže u vremenima bez kompjutera i danas lako dostupnog oruđa?
- Škarama i ljepilom. I uz puno truda da u fotolitu eliminiraš tehničke razlike među fotkama od kojih je sačinjena montaža, tako da u novinama nitko ne može primijetit da je tu išta montirano. Najveću pohvalu smo dobili kad nam je prekaljeni fotoreporter Feđa Klarić rekao kako će zbog tih naših fotomontaža u enciklopedijama pisat da su Francuzi izmislili fotografiju, a da su je tri Splićanina uništila. Poslije, kad je i do nas došao photoshop, otvorili su se novi prostori igre, ali onaj gušt pravljenja unplugged montaža sa škarama i ljepilom ostao je nedosegnut.
Najluđa – ne i najbolja naslovnica (FOTO: Arhiva)
Navodno je samo pola sata nedostajalo da Feral Tribunea ne bude, bar ne pod tim imenom. Naime, legenda kaže kako su u Slobodnoj Dalmaciji polagali pravo na brend, a da ste vi u žestokoj jurnjavi stigli u državni ured za patente jedva pola sata prije pravnika Slobodne.
- Ma nije Slobodna Dalmacija polagala nikakvo pravo na ime, već ga je htjela uzurpirati. Pravna država bi joj vjerojatno priuštila to pravo da mi nismo osobno došli u Državni zavod za patente i registrirali logotip koji nije nacrtao nitko iz Slobodne nego vlastoručno Boris Dežulović koji je i smislio ime Feral Tribune. Ovi iz Slobodne su svoju prijavu vlasništva nad našim imenom poslali poštom koja je putovala sporije od nas, pa im ni pravna država nije mogla pomoći.
Jesu li se novine uistinu radile bez kalkulacije?
- A kako drugačije? Da nas je zanimalo išta osim novina, vjerojatno bismo se i mi vrlo brzo priključili frustraškom pokretu. Kad smo odlučili da idemo s Feralom, nitko od nas nije ni slutio da bi list mogao potrajati punih petnaest godina. Tada nam se i drugi broj, koji je trebao izaći 15 dana nakon prvog, činio dalekim i neizvjesnim. Nismo mi iz „oslobođene“ Slobodne Dalmacije otišli s računicom da ćemo pokrenuti svoje novine. Otišli smo na ulicu i mogli smo ili krenuti svatko svojim putem – u nekakvu emigraciju, unutrašnju ili onu fizičku – ili se upustiti u neki zajednički fajt. Na svu sreću, nismo ni trenutka kalkulirali, jer bi nas bilo kakva kalkulacija odgovarala od onoga što smo napravili. Jednostavno su nam se poklopile želje i volje da ne uzmičemo pred najezdom agresivnih čobana i budala koji su zaposjeli i državu i novine, nismo razmišljali ni o kakvim rezervnim varijantama, već smo bez palamuđenja i taktiziranja pokušali očuvati vlastiti modus vivendi, ono što je Bukowski sažeo u rečenicu: „Pišem za novine koje, kao i ja, mogu umrijeti sutra ujutro.“
Trojac bez kormilara (FOTO: Arhiva)
Na koji način ste se nosili s uvijek istom retorikom onih koji se pitaju zašto pišete o „hrvatskim“ zločinima, a ne o „srpskim“ ili „bošnjačkim“?
- Nosili smo se tako što smo one koji zločine dijele po nacionalnosti pustili da se nose kamo su se i zaputili - u pizdu materinu.
Svima lažem da Ferala neće biti
Nedostaje li ti Feralova biblioteka? I što je važnije koliko je književna scena Hrvatske i susjednih zemalja osjetila taj nedostatak?
- Žao mi je što neke knjige koje su bile u pripremi nisu izašle, ni u Feralovoj ni u nekoj drugoj ediciji. Ne vjerujem da Feralova biblioteka nedostaje bilo kakvoj i bilo čijoj sceni, jer nikada i nije bila književno-scenski rekvizit, ali znam da nedostaje čitaocima.
Mnogi će reći da je hrvatsko novinarstvo danas u težem položaju nego ikada. Argumentirat će to s morem besmislenih informacija koje zauzimaju najzapaženija mjesta u novinama, ili interesnim sumrakom profesije ili tekstovima koji su tek dodatak oglasima. Oni koji ne slave sise, pa makar kao ilustraciju turističke sezone, jednostavno su marginalni. Kako vidiš stanje na domaćoj medijskoj sceni?
- Ne gledam ja u stanje nego u sise kod kojih me smeta samo to što nisu prirodne već napumpane, baš kao što je napumpana i medijska potreba za takvim sisama. Da ima prave strasti za pravim sisama, valjda bi se izlegla i strast za pravim novinama, iz kojih bi se onda isisala i misao o svijetu u kojem živimo. A ako netko misli da se novinarstvo može isisat iz prsta, eto mu... eto mu palac, pa neka dudli.
"Ako ti to kažem, morat ćeš ubit onog Dežulovića" (FOTO: Arhiva)
Bilo je pokušaja da se Feral ponovno pokrene, ali svi su redom propali. To pitanje vam vjerujem neko postavi svaki dan – hoće li biti Ferala?
- Ja svakome tko pita lažem da neće. I ne kužim zašto mi nitko ne vjeruje.
Pjesnički kabare? Kako je počela ta priča i kada će završiti?
- Počela je slučajno, kao i Feral, iz nakupljenog gradiva koje je samo trebalo uobličit u neku novu formu, gdje bismo se osjećali dobro kao i kada smo radili novine. Budući da ni Ferala ne bi bilo bez kafanske zajebancije, sama od sebe je došla ideja da pjesme čitamo i pjevamo za stolom, uz vino i cigarete, i da publika po mogućnosti uživa u istim porocima. Nastala je tako, ajmo reć, predstava koja se ne igra nego događa i u kafanama i u kazalištima, i u kockarnicama i knjižnicama, i na brodovima i u domovima kulture... A završit će, šta ja znam kad i kako, valjda kad se posljednji put ne spusti zastor.
Svi znamo da vi iz Ferala imate kristalnu kuglu i da često u nju zavirujete. Osim toga čitate i iz dlana, graha, a dobri ste i u tumačenju taloga iz kave. Prema tome, kako će izgledati Hrvatska za 20 godina?
- Kao zemlja u kojoj je prije četrdeset godina objavljen prvi broj samostalnog i suverenog Feral Tribunea.
(FOTO: Arhiva)
Za kraj, priznajte napokon i recite ovom napaćenom narodu, tko vam je šef i zašto ste se udružili u jugoorjunašku masonsku ćeliju protiv RH, te koliko vam plaćaju za to?
- Jebiga, ako ti kažem, morat ćeš ubit onog Dežulovića.
Lupiga.Com
legende covice,legende,uvik san to cita jos dok je izlazija u Slobodnu,naravno dok sam zivija doli