Sjajni rezultati brojnih sportaša na Olimpijskim igrama u Londonu nameću pitanje jesu li oni proizvod isključivo velikog talenta i rada ili je, možda, riječ (i) o „prijevarama“? Na ovoj upravo završenoj, kao i na prethodnoj Olimpijadi u Pekingu, sportski rekordi su se „rušili“ kao od šale. Je li u tome sve bilo „čisto“, odnosno jesu li rekorderi doista nadljudi koji isključivo zahvaljujući svojim sposobnostima granice ljudskih mogućnosti pomiču kao da se radi o dječjoj igri, ili je pozadina ovog fenomena puno „dublja“?

Sjajni rezultati brojnih sportaša na Olimpijskim igrama u Londonu nameću pitanje jesu li oni proizvod isključivo velikog talenta i rada ili je, možda, riječ (i) o „prijevarama“? Na ovoj upravo završenoj, kao i na prethodnoj Olimpijadi u Pekingu, sportski rekordi su se „rušili“ kao od šale. Je li u tome sve bilo „čisto“, odnosno jesu li rekorderi doista nadljudi koji isključivo zahvaljujući svojim sposobnostima granice ljudskih mogućnosti pomiču kao da se radi o dječjoj igri, ili je pozadina ovog fenomena puno „dublja“?

„Niste osvojili srebro, već ste izgubili zlato!“ (SCREENSHOT: London 2012)

Mnogi liječnici govore kako je vrhunski sport u najmanju ruku nezdrav, te da sportaši na raznorazne „umjetne“ načine podižu svoje mogućnosti. Sasvim sigurno je i zbog toga posljednjih godina bilo više smrtnih slučajeva na sportskim borilištima. Bez obzira na sve to u jednoj anketi u SAD-u je većina ispitanika odgovorila kako bi prihvatila uspjeh pod svaku cijenu! U američkoj želji za nadmoćnošću sport je, naime, vrlo bitan. Tijekom Olimpijade u Atlanti američkim takmičarima koji su osvojili srebrna odličja bilo je poručivano: „Niste osvojili srebro, već ste izgubili zlato!“. Kako je tamošnja sportska medicina najnaprednija, dugo su njihovi sportaši bili nedodirljivi na antidoping testovima. Pojedini šampioni su im „pali“ tek godinama kasnije, dok je nad nekim „neotkrivenim“ ostala sumnja. Jedan od njih je i slavni biciklist Lance Armstrong, koga su konkurenti u više navrata optužili za korištenje nedopuštenih stimulativnih sredstava, a to je spomenuo i njegov klupski kolega koji je „(raz)otkriven“ na antidopinškoj kontroli.

Lance Armstronga su konkurenti u više navrata optužili za korištenje nedopuštenih stimulativnih sredstava (FOTO: Wikipedia)

Mnogima je, dalje, tijekom prošlih Olimpijskih igara u Kini bilo teško (po)vjerovati da je američki plivač Michael Phelps doista toliko nadmoćan u svim disciplinama u kojima se natjecao, a „žetvu“ medalja je nastavio i na ovim posljednjim Igrama. Njegovi navijači su na sve te sumnje uzvraćali kako je Phelps „prošao“ sva testiranja. No, je li to dokaz poštenja ovog „nadčovjeka“? Prisjetimo se s tim u vezi izreke - kako nije lopov onaj tko ukrade, već koga uhite. Amerikanci su za nepoštenje (vjerojatno opravdano) optuživali svoje „protivnike“ iz nekadašnje Istočne Njemačke, SSSR-a, Kine … Dodajmo ovome kako, primjerice, neke kineske (i ne samo njihove) gimnastičarke izgledaju kao da im je manje od deset godina. Davanje preparata protiv rasta je još jedna bolesna umotvorina kako bi se došlo do uspjeha, a što tek reći za sportašice s „viškom muških hormona“…

Sandra Perković najpoznatija je hrvatska sportašica koja je svojevremeno bila pozitivna na doping kontroli (FOTO: Novi list)

Sve ove malverzacije su, očito, znatno ispred kontrola koje poprilično „kaskaju“, a upitna je i želja odgovornih za iskorjenjivanjem ovog zla. O tome je za britanski časopis Times govorio Victor Conte - vlasnik laboratorija BLANCO, koji je bio osuđen zbog snabdijevanja sportaša ilegalnim supstancama. Ovu je problematiku u više navrata spomenuo i bivši slavni francuski tenisač Yannick Noah, ističući masovnost dopingiranja sportaša. Gdje su u cijeloj ovoj priči naši sportaši? Neki od njih „nisu prošli“ doping-test(iranje), a najpoznatija od njih je, svakako, bacačica diska Sandra Perković. Tada je hrvatska javnost stala uz svoju uplakanu heroinu, koja se kao i većina uhićenih s „prstima u pekmezu“ branila kako, eto, ništa nije znala. Pojedini vrhunski rezultati naših natjecatelj(ic)a „budili“ su sumnju suparnika, a i hrvatska je sportska javnost znala u pitanje dovoditi pozadinu uspjeha konkurenata. Sanja Jovanović je, tako, u medijskim izjavama „napala“ plivačice koje su na utrkama na Olimpijadi u Pekingu bile znatno ispred nje, spočitavajući im dopingiranost. Je li sve to proizvod taštine po principu „tko gubi ima se pravo ljutiti“, ili, ipak, gdje ima dima? Zaključimo na kraju kako su svijetu, očito, potrebni idoli uz čije vrhunske sportske rezultate se vežu marketinški uspjesi, politički poeni, manipuliranja masama, a geslo „važno je sudjelovati“ odavno je izgubilo smisao. Važno je, naime, pobijediti - „po svaku cijenu“!

Lupiga.Com