Osnivanje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, nedavno održano u Sandžaku, točnije u srbijanskom Novom Pazaru, nije promaklo Borisu Dežuloviću, koji je upravo BANU uvrstio u svoju novu kolumnu, a pored toga napokon je prenio i jedan odličan Kožin vic. Rijaset je, kao i „be-ha-bije“, piše, nezadovoljan jer ne znaju jesu li im Bošnjaci definirani vjerom, kulturom, historijom ili krvnom grupom, jesu li evropski muslimani ili arapski Evropljani. U cijelu priču upleo je kolumnist Oslobođenja i renesansu po Emiru Kusturici i Miloradu Dodiku, a koja se ima dogoditi u Višegradu

"U lepome starom gradu Andrićgradu, gde duboka Drina srednjim vekom teče, nedostaje samo rana renesansa, ašik s Miloradom skoro svako veče"

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, upisao se Mujo u Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti, pa ga odmah sutradan poslalo na UN-ovu međunarodnu konferenciju o etničkim predrasudama. Vidio tamo prelijepu hostesu bujnih grudi, pa joj prišao da pita gdje je u kongresnom centru kafana. "Ah", nasmijala se ona, "ja nisam hostesa, ja sam profesorica sa Švedske kraljevske akademije."

"Ajde?!", iznenadio se Mujo. "Da", odgovorila ona, "držim predavanje o seksualnim stereotipima." "Zanimljivo", naslonio Mujo glavu na palac. "I jest", nastavila je profesorica. "Recimo, Francuzi se općenito smatraju najboljim ljubavnicima, a u stvari su to Grci. Ili, raširena je predrasuda da su Crnci najobdareniji, a najveće zapravo imaju američki Indijanci... Ah, baš sam dosadna, ja samo o sebi i svom poslu. Vi ste...?" "Vinetu", spremno će Mujo. "Vinetu Papadopulos, drago mi je."

Sastale se tako najumnije balkanske ahmedije da Bošnjačkom akademijom nauka i umjetnosti konačno definiraju nacionalni identitet, a Mujo već sutradan postao Vinetu Papadopulos. Dobro, to jest vic koji grubo vrijeđa Bošnjake, i sam gola etnička predrasuda, "duhovni i mentalni genocid", ili što će već sutra pisati na sajtu Rijaseta - ali kako drugačije i može završiti vic o Bošnjačkoj akademiji nauka i umjetnosti?

Dvije hiljade i jedanaeste godine sjetili se bošnjački vjerski poglavari da organiziraju tu, kako se zove, nacionalnu emancipaciju. Nisu zadovoljni reisi i be-ha-bije, ne znaju im Bošnjaci jesu li definirani vjerom, kulturom, historijom ili krvnom grupom, jesu li nacija ili džemat, jesu li muslimani koji su došli u Bosnu ili su brdo koje je došlo Muhamedu, ne znaju je li im islam od Boga ili od sultana, jesu li oni evropski muslimani ili arapski Evropljani, opći je nered i javašluk po pitanju bošnjačkog nacionalnog identiteta.

Dvjesto godina nakon ostatka one ravne ploče na leđima slonova, muftijama je po akademskom hidžretu počeo romantični devetnaesti vijek. A nema romantičnog devetnaestog vijeka ni narodnog preporoda bez Akademije nauka. Niti ima Akademije nauka da je nije osnovala posvećena glava.

"Hrvatska se ponosi biskupom Strossmayerom", opravdava tako Rijaset ulogu uleme u projektu BANU, "ne smeta joj što je biskup utemeljio Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti." Ne smeta, jasno, ni Rijasetu što biskup Strossmayer uopće nije utemeljio Hrvatsku, već Jugoslavensku akademiju. I što se, iz nekog razloga, Hrvatska uopće ne ponosi njime. U splitskom parku Josipa Jurja Strossmayera već desetak godina stoji prazan postament za spomenik, i cijelo to vrijeme traju ozbiljne javne polemike oko toga čiji bi spomenik trebao biti u Strossmayerovu parku: Tina Ujevića ili Franje Tuđmana. A sve Bošnjak glup.

Sastale se tako najumnije balkanske ahmedije u Novom Pazaru, pa izglasale za prvog predsjednika Akademije Strossmuamera efendiju Zukorlića. Jebiga, ako je s dvadeset godina mogao biti predsjednik Mešihata, a s trideset dekan univerziteta, što s četrdeset ne bi bio predsjednik akademije? S pedeset će vjerojatno biti reis Ujedinjenih naroda. Ako vam to djeluje malo brzo, nemojte smetnuti s uma da je bošnjačkim ilircima tek svanuo sabah devetnaestog vijeka. Valja stići do dvadeset prvog. A na tom dugačkom putovanju mimo svijeta ima samo jednu prepreku: srpsku renesansu.

Stotinjak kilometara istočnije, u Višegradu, položio naime Emir Kusturica kamen temeljac za Andrićgrad, prvi renesansni šeher u srpskoj istoriji. Šta je bilo? Otišao Emir na nekakvu konferenciju o etničkim stereotipima, sreo švedsku hostesu, i da skratim priču - sutradan vidio u nekim sarajevskim novinama da je po Hidžri 1432. godina. Pa se uplašio da je počeo petnaesti vijek, a u Srbiji renesanse ni od korova.

"Andrićgrad treba da vrati vrijeme kraja srednjeg i početka novog vijeka, kada renesansa na ovim prostorima, zbog otomanske imperije, nije mogla doći do izražaja", izložio je Kusturica pred mecenom Milogradom Dodikom projekt Serbian Renaissance Disneylanda, srpske turističke Meke - dobro, ne može Meka, daleko bilo, može srpski Dubrovnik - u slavu Ive Andrića: pravi, pravcati i novi, novcati stari renesansni Višegrad, Piucitta, sa sve pravoslavnom katedralom San Sava di Nemagna, marinom, pjacom i firentinskim arkadama, pod kojima signore Andrić piše "Na Drini Ponte Vecchio", a trubaduri pjevaju "U lepome starom gradu Andrićgradu, gde duboka Drina srednjim vekom teče, nedostaje samo rana renesansa, ašik s Miloradom skoro svako veče".

Tako su u Srbiji započeli turizam i renesansa. Izvrnuli Custurizza i Dodicchio historiju kao čarapu, dali konačno renesansi da "dođe do izražaja" i doumili povijesnu jezgru grada oko kojega će u stoljećima što dolaze niknuti Višegrad kakav danas znamo. Pa dodali kule i zidine, jer su čuli kako od Sandžaka dolaze otomanski akademici, da na ruševinama srpske renesanse sagrade Akademsku imperiju i definiraju bošnjački nacionalni identitet.

Tako će dvije hiljade i jedanaeste godine započeti slavna bitka za Višegrad, spustit će se s Bikavca bošnjački naučnici, i pod vodstvom pukovnika Muamera el Zukorlića i Jusufa Jurja Reismayera udariti na zidine srpske Firenze. A unutra hrabri branitelji, predvođeni vojvodom Milorenzom Dodicijem i uomo universaleom Beogardom da Vincijem, piscem, muzičarom, arhitektom i najvećim filmskim umjetnikom evropske renesanse. Udarila kultura na kulturu, udarila nauka na nauku, udario Turčin na Talijana, pa nastali Srbi i Bošnjaci.

Napeto je, kako vidite, u balkanskoj prošlosti, cijela Europa bez daha čeka karavane s najnovijim vijestima. Hoće li pobijediti andrićgradsko plemstvo i cijela Bosna postati renesansna despotovina nemanjićkih rendžera, da na izdahu hidžretskog quattrocenta iz marine na Drini isplovi Hristofor Holumbo i lađom Santa Maria Troierucizza za Kusturicu otkrije Ameriku? Ili će Piucitta postati bošnjačka turistička Meka i Medina, a novopazarski akademici kamengradskoj katedrali dodati četiri munare? Pa će se srpski sokol Sokolović nazvati pašom, Nemanja postati Emir, a Mujo Vinetu Papadopulos?

Hrvati - a vidim da pitate što je s njima - mirno za to vrijeme gledaju historiju Bosne. Oni su svoju nacionalnu emancipaciju već dovršili: ima i šest mjeseci da su u velikoj seobi naroda socijaldemokrati iz Perzije stigli u zapadnu Hercegovinu.

Boris Dežulović, Oslobođenje