Sjajan tekst na odličnom webu Peščanika objavio je legendarni beogradski odvjetnik i humanist Srđa Popović, jedan od najvećih intelektualaca svog vremena, čak ako je riječ i o svjetskim okvirima. Pogledajte sjajnu analizu poskočice što ju je lansirao još uvijek neosuđeni ratni zločinac: "Tko vam je kriv što ste glasali za Miloševića!" Srđa će nam uz to otkriti još ponešto, a zbog svega toga, što na drugom mjestu nećete naći, ovaj tekst svakako je vrijedan čitanja. Još jednom pozivamo: čitajte, ne budite budale

U genocidu i (sličnim teškim "političkim" zločinima) možete uvek raspoznati tri ključne i nužne uloge: Ideologa, Političara i Generala. Ideolog je uvek u potrazi za svojim političarem, a političar za svojim generalom. Tek kada se uzajamno pronađu nastupa trenutak akcije.

Već dok se uzajamno traže, stvara se jedan ambijent u kome ni ideje ideologa ni politika političara ne moraju biti do kraja eksplicirane; one se mogu svesti na manje ili više suptilne nagoveštaje, kojima duh ambijenta obezbeđuje tačno tumačenje i pretvara ih u samorazumljiva naređenja i, konačno, akciju.

Naravno da je ova slika simbolički uprošćena. Jer, ideolog ima svoje sledbenike u intelektualnoj eliti i medijima preko kojih širi svoje ideje i uticaj i stvara ambijent, političar ima svoju partiju i svoje glasače pomoću kojih osvaja državni aparat i ovlašćenja, a general vojsku koja je spremna da sledi njegove naredbe (čast dezerterima). To im omogućava da tvrde da samo ispunjavaju "narodnu volju". Još je Hitler govorio: "Na javno mnenje ćemo se pozivati kada ga budemo formirali." Ali ostaje činjenica da su ova trojica glavne dramatis personae: ideolog, političar, general.

Post factum, prvi će se pravdati da "nije tako mislio", drugi "da nije tako naredio", a treći "da je bio samo instrument politike i duha vremena" (recimo, ubica Zorana Đinđića je to lapidarno artikulisao: "Ja sam samo metak, letim tamo gde sam naciljan, drugi povlače oroz").

Dva dana nakon hapšenja generala Mladića, jedan beogradski dnevni list osvanuo je sa velikim naslovom na prvoj stranici: "KO VAM JE KRIV ŠTO STE GLASALI ZA MILOŠEVIĆA". U daljem tekstu se ovakav naslov podrobnije objašnjava: "Mladić je u nekim trenucima bio raspoložen za priču, pa je zbijao šale (?!), kako na račun prisutnih tako i političara: 'Ko vam je kriv, vi ste birali Miloševića, a ne ja".

Nema ničeg šaljivog u Mladićevoj izjavi. To je supstrat njegove odbrane, klasične odbrane egzekutora koja se može ovako razložiti i sumirati: (1) ja nisam izabrao Miloševića, on je izabrao mene; (2) Miloševića je izabrao srpski narod; (3) ja sam samo sprovodio njegovu politiku; (4) dakle, bio sam instrument narodne volje, i na koncu (5) u čije me ime sada pozivate na odgovornost?!

Ovoj logici se ne može nešto suštinski zameriti. Sem, naravno, da je Mladić pristao da bude ovako instrumentalizovan i da je pokazao ogroman višak entuzijazma.

Više je puta isticano kako upravo glavni akteri zločina počinjenih u naše ime zagovaraju ideju kolektivne krivice, u kojoj pokušavaju da razblaže onu svoju, individualnu. A "kolektiv" isuviše često na to pristaje: "Svi smo mi Mladić", "Svi smo mi Gotovina", "Suđenje Miloševiću je suđenje srpskom narodu", "Hag je rezultat srbofobije".

"Kolektiv" na to pristaje, jer njime vlada plemenska svest, organska povezanost svih pripadnika plemena – dirnete li jednog od nas, dirnuli ste svakog pojedinačno! Naši pojedinačni životi dobijaju vrednost i smisao jedino u plemenu. Kako je izjavio ideolog: biti Srbin i čovek jedno je isto.

Zbog svega toga hapšenje Mladića i njegovo suđenje može biti antiklimaktično. Umesto katarzičnog dejstva može nastupiti potištenost, apatija i dalje tonjenje u resantimanski nacionalizam, bar kod onih 71% građana koji, prema ispitivanju javnog mnenja, ne bi prijavili Mladića, ili onih 51% koji smatraju da on ne treba da bude isporučen Haškom tribunalu.

Ovo daje posebnu snagu Mladićevom pitanju: u čije ime me sada isporučujete? I isporuka Miloševića i isporuka Mladića Hagu, jednom MEĐUNARODNOM sudu, događa se i dogodila se protiv volje većine. U jednoj zemlji u kojoj još uvek vlada populizam, tojest koja demokratiju shvata isključivo kao – makar i nedemokratsku – vladavinu većine, ova činjenica stvara posebne probleme. Potez sadašnjih vlasti da Mladića isporuče jeste duboko demokratski uprkos manjinskoj podršci; taj potez je, kao i izručenje Miloševića, bio u našim prilikama hrabar, što znači i vrlo rizičan.

Pokazuje se još jednom da problemi ove zemlje nisu striktno politički, da problem predstavlja razoreno društvo i njegova iskrivljena svest. S druge strane, i pokazani zakasneli znaci odgovornog liderstva u političkoj sferi, koje u nuždi odlučuje i protiv volje većine, mogu povratno uticati na karakter društva i njegovu svest. Ta nada bi bila osnovana ukoliko bi sadašnja vlast interpretirala ovu svoju odluku na pravi način, pokazala da ovo nije bila samo politička iznudica (nužno zlo koje će nam omogućiti da dobijemo kandidaturu, pristupne fondove, da bolje živimo itd), i branila je isključivo argumentima morala i pravde, umesto dosadašnjih utilitarnih izvinjavanja.

Ovakvoj interpretaciji predaje Mladića, neophodni kredibilitet ne mogu dati samo reči, već i dela, koja bi se sastojala u energičnom procesuiranju svih onih koji su pomagali u skrivanju Mladića uključujući, pored otkrivenih jataka, i sadašnje i prošle pripadnike Vojske, organa bezbednosti i pravosuđa. Tek onda bi bilo "kristalno jasno" (B. Tadić) da je čin predaje Mladića početak konačnog obračuna ne samo sa Generalom, već i sa ostacima državnog aparata Političara, pa i sa samim Ideologom. Samo tako bi se ućutkali i oni koji ovu predaju nazivaju prodajom.

Srđa Popović

Lupiga.Com via www.pescanik.net