Prije 125 godina, u neko „primitivno“ doba, sindikati su u SAD-u tražili uvođenje standarda osmosatnog radnog vremena. Obećano im je to na 1. maj 1886. godine, a kada obećanje nije ispunjeno, počeo je generalni štrajk. Mnogi su platili glavom. Iz balkanske perspektive, sasvim nepotrebno, jer 125 godina kasnije ovdje su radnici i dalje poniženi. Jedu, da prostite, govna za male pare, za crkavicu. Traži ih se da varaju, lažu, pa i da kradu za gazdu. Nekada je ovaj praznik mirisao na janjetinu i ćevape, a danas na propalu ekonomiju. Zašto se uopće slavi Prvi maj i dokle smo došli pročitajte pod

Rijetko kada je, kao što je to danas u ovom iskrivljenom kapitalizmu kakav se prakticira u državama bivše Jugoslavije, radnik bio tako obespravljen i ponižen. On je danas samo sredstvo pomoću kojeg poslodavac dolazi do kapitala, i to nipošto ne nužno, a kamoli cijenjeno sredstvo. U propalim ekonomijama kakve su ove, nezaposlenih, nažalost, ima previše, što upravo poslodavcu daje tu mogućnost da onoga koji mu donosi zaradu ne cijeni, jer ako nećeš ti, ima tko hoće.

Neispunjena želja

Vrijeme radnika je prošlo i danas tragična sudbina „prvoboraca“ smaknutih u Chicagu, daleke 1886. godine, u čije ime i slavimo ovaj dan, izgleda tako nepotrebna. Umjesto da u tih 125 godina sindikati evoluiraju, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji ... oni više nemaju snage, ako su je ikada i imali. U manjim tvrtkama sindikati prestaju postojati, a oni veći su izgubili bilo kakav utjecaj, dok dio njihovih vođa zapravo ide na ruku poslodavcima. Čini se da su sindikalisti imali više svijesti u 19. stoljeću, kada su američki radnici zahtijevali da se uvede standard osmosatnog radnog vremena. Već ranije to je pošlo za rukom Kanađanima, a kada su vlasti SAD-a, nakon dvije godine obećanja, ipak odbile dogovoreno donošenje zakona, diljem zemlje počeo je generalni radnički štrajk, najveći kojeg je planeta do tada vidjela. Obećani datum bio je 1. maj 1886. godine.

Letak s kojim se na engleskom i njemačkom pozivalo na okupljanje

Još tada je njemački imigrant August Spies u Chicagu govorio ono što ni danas na ovim prostorima većina ne shvaća – „držimo se zajedno, inače nećemo uspjeti“. Pozivao je štrajkaše da ostanu smireni, ali njegovi su apeli zanemareni. Neki su radnici napali „štrajkbrejkere“, a policija je jedva dočekala da zapuca po njima. To policijsko nasilje odnijelo je nekoliko radničkih života i, dan kasnije uzrokovalo prosvjed na čikaškom trgu Haymarket, na koji su pozivali anarhisti dijeleći letke pisane na njemačkom i engleskom. Upravo je Chicago bio srce radničke organizacije, gdje je štrajk i bio najmasovniji, o čemu govori činjenica da se na aveniji Michigan okupilo, za to vrijeme, nevjerojatnih 80.000 radnika.

Prikaz kaosa na Haymarketu 

Na spomenutom trgu, 4. svibnja održavali su se prosvjedi. Što se točno dogodilo nikada detaljno nije utvrđeno, ali prema službenoj verziji, netko je na radničkom prosvjedu bacio bombu na policajce, nakon što je policija naredila da se prosvjednici raziđu, a potom je započela mahnita pucnjava. Bomba je ubila jednog policajca, a ukupno ih je stradalo osam, dok broj poginulih radnika nije točno poznat. Sve je završilo u samo pet minuta. O kakvom kaosu se radilo najbolje govori podatak da su policajci uglavnom stradavali od “prijateljske vatre“. Sedam radnika nakon toga je osuđeno na smrt, a suđenje će do danas ostati upamćeno kao najveći podbačaj američkog pravosuđa. Radilo se uglavnom o njemačkim anarhistima i organizatorima radničke borbe, među kojima se tražila i osoba koja je na trgu bacila bombu. Međutim, tužiteljstvo je na provedenom suđenju i samo priznalo da nitko od okrivljenih nije bacio bombu. Misteriozni bombaš nikada nije otkriven, a radnici su pretpostavljali da iza cijele stvari stoje poslodavci. Naime, jedna od teza tvrdi da je bombu bacio ili netko od policajaca ili netko iz zloglasne Pinkertonove agencije, kako bi se štrajkaše prikazalo u lošem svijetlu, legalizirao njihov progon i, konačno, minirao radnički pokret.

Spomenik policajcu stradalom od bombe na Haymarketu

Novine koje su i tada, baš kao što je to na Balkanu slučaj i danas, bile u službi krupnog kapitala, na sva su zvona “razvaljivale” anarhiste. O kakvom profesionalnom novinarstvu se radilo najbolje govori izjava Edwarda Avellinga, inače sina Karla Marxa, koji je otprilike rekao: „Ako objese ove ljude, to će biti zbog Chicago Tribunea“. Na koncu su obješeni. Dvojici je kazna „smanjena“ na doživotni zatvor, jednom na 15 godina zatvora, jedan se ubio noć prije pogubljenja, a četvorica su hodajući prema stratištu zajedno pjevala Marseljezu, koja je percipirana kao himna revolucionarnog pokreta. Godinama kasnije vlast se ispričala …

Na pogubljenju pjevali su prkosno Marseljezu

Zanimljivo je da se zapravo Prvi maj, kao dan onih koji su poginuli boreći se, među ostalim, za osmosatno radno vrijeme, počeo tradicionalno obilježavati u Meksiku, gdje su u slavu anarhista Chicaga, organizirane velike fešte. U samim Sjedinjenim Državama ova proslava nikada nije naišla na plodno tlo, pa ne čudi što su neki američki sindikalisti u drugoj polovici prošlog stoljeća odlazili u Meksiko da bi vidjeli kako se slavi praznik rada. Vraćajući se, izjavljivali su da su posramljeni američkim ignoriranjem ovoga dana, koji se u SAD-u, nevjerojatno, ali istinito, povezivao s komunizmom, budući se Prvi maj, već od Oktobarske revolucije slavio i u tadašnjem SSSR-u.

Spomenik radničkoj borbi na Haymarketu

To je glavni razlog zašto Amerikanci ignoriraju Međunarodni praznik rada, već kao Dan rada slave prvi ponedjeljak u rujnu. Jednaku sudbinu praznik je doživio i u Hrvatskoj devedesetih godina prošlog stoljeća. Budući je smatran kao praznik koji slavi komunizam, nije bio dobrodošao. Vjerojatno oni koji su nametnuli takav stav nisu znali da je Prvi maj bio službeni praznik i u Hitlerovoj Njemačkoj. Još uvijek se Prvi maj od toga nije oporavio te je i danas krajnje bogohulno reći da vam je draži nego, primjerice, Dan državnosti.

Prvomajski simbol u BiH, gdje ni devedestih nije bilo sramota slaviti ovaj praznik

Nekada je taj praznik mirisao na janjetinu i ćevape. Radnička klasa bježala bi iz gradova u prirodu, a pivovare bi tjednima uoči praznika podizale proizvodne kapacitete. Danas će sva politička elita Balkana, pohitati u parkove gdje građani dolaze po prvomajske porcije besplatnog graha. Naslikavat će se pred fotoaparatima i televizijskim kamerama. U eter će poručiti kako je samo radnik uspjeh ove države i dobaciti još par prežvakanih floskula. Vladini puleni poručit će kako će uskoro izaći s novim mjerama u korist rada, dok će oporba obećati da će dolaskom na vlast riješiti sve probleme radnika. Radnicima će se svi zajedno baviti jedan dan, a već sutra desetinama tisuća radnika samo u Hrvatskoj, radni dan će trajati duže od onih osam sati koje se zahtijevalo još prije „primitivnih“ 130 godina. Istovremeno mnogi će i ovaj mjesec odraditi, a da za njega neće dobiti plaću ili će im plaća za mjesec svibanj doći negdje na jesen.

Borba se svodi na besplatnu porciju graha i crveni karanfil

Nikada kao danas radnici nisu bili ovako poniženi. Oni koji danas „daju“ radna mjesta, prema radnicima, dakle, onima od kojih žive, ponašaju se arogantno i bezobzirno, a radnici bi im se trebali klanjati. I klanjaju se, jer u Hrvatskoj na burzi njihov posao čeka gotovo 350.000 ljudi. Strahuju hoće li im ugovor biti produžen, dok poslodavac recesiju koristi kao izliku za neprestanu „racionalizaciju poslovanja“. Jedu, da prostite, radnici govna za male pare, za crkavicu. Traži ih se da varaju, lažu, pa i da kradu za svoga gazdu i još na to gledaju kao na milost koju su radnicima pružili. Rado će im danas poslodavci i njihovi poltroni, uskratiti pokoji dan godišnjeg odmora, a još će radije ne napisati im prekovremene sate i rad nedjeljom. Svojim poslodavcima radnici danas trebaju pokloniti sve svoje slobodno vrijeme i biti im na raspolaganju kad god zatreba, a uz to, naravno ne smiju biti nezahvalni za ono što im se daje. Pritužbe više nitko ne sluša, a tko se proba potužiti, dobit će nogu u dupe i „zahvalu za proteklu suradnju“ ili će ih se, kako bi rekao jedan domaći novinski izdavač, inače oličenje fair poslodavca – „uputiti u nove životne izazove“. Sve je ovdje izokrenuto – kao da ne žive poslodavci na grbači radnika, već radnici na grbači poslodavaca.

Lupiga.Com

FOTO: Labour, Wiki