Gotovo je neopisiv gubitak vlastitog grada. Grada koji još uvijek postoji, ali više nije što je bio niti će ikada to biti. Iako onima koji su imali sreću da to ne spoznaju, ovo može zvučati vrlo jednostavno, osjećaji takvog gubitka izazivaju konfuznu emocionalnu neravnotežu. Osobno, nikad ih nisam mogao ni definirati, a kamoli opisati i nisam siguran niti da to želim. No, u takav pothvat upustio se Dragan Markovina, pišući o Mostaru, još jednom u nizu onih gradova kojih zapravo nema, a koji su za cijeli svijet još uvijek tamo. Tko pročita ovaj hrabri obračun s emocijama možda i shvati

Na tekstu koji stoji pred vama imamo zahvaliti izvrsnom časopisu splitskog Filozofskog fakulteta, The Split Mind …

Kao da ga i sad gledam kako zamišljen maršira lukobranom s rukama na leđima. Bila je kasna jesen 93. godine. Upravo u vrijeme kad je moj grad zauvijek nestajao s obala Neretve. S preciznih 88 pogodaka u luk Starog mosta. Pristiglih sa zapada. Bio sam tada u Lumbardi, korčulanskoj otočnoj arkadiji. Utočištu od zla. I dida je bio s nama. On koji je još 1930. godine, kao petnaestogodišnjak napustio svoje malo otočno mjesto u potrazi za školovanjem i boljim životom. Jako me zanimalo kako se tada osjećao dok je neprestano šetao gore dole po lumbarajskom lukobranu i gledao kako se suton spušta na njegovu valu. Što li ga je mučilo te večeri? Je li rekapitulirao svoj život, zaključio krug. Intimno sebi priznao da nije uspio pobjeći kad se od potrage za boljim životom morao uteći nazad svome mjestu. Nije li doveo u pitanje svoju odluku da Mostar smatra sretnom kartom u kojoj će zasnovati obitelj i proživjeti starost.

Sve me to zanimalo, a nisam se usudio pitati ga. Imao sam trinaest godina. Ulazio u pubertet i bio potpuno izgubljen. Bez ičega čvrstog čega bih se mogao uhvatiti. Tijelo mi je pulsiralo životom, a svud oko mene bila je smrt. I očaj. Tek sam sebi počeo postavljati malo ozbiljnija životna pitanja i bilo mi je pretenciozno pitat didu takve stvari. Nekako sam usput osjećao da i on sam bježi od njega. I ne samo on, već i roditelji, brat i svi koji su negdje tamo valjda ostali. Nisam želio buditi u ljudima osjećaj nelagode. I tako sam pustio didu da zamišljeno šeta lukobranom i prati moje mehaničke pokrete. Ići na lignje je definitivno jedna od desetak najviše opuštajućih aktivnosti kojima se čovjek može baviti. Dok si na barci primoran lovit teškim peškafondom kojeg treba pustiti da dotakne dno, zatim povući oko jedan metar te periodično trzati, ta vrsta lignjolova omogućava čovjeku da se ujedno može odati potpunoj kontemplaciji i individualizmu. Jer na barku može ići sam. Lov s mula je, pak sasvim druga priča. Prva razlika je u tome što se lovi lignjarićem, koji je dosta lakši od peškafonda i namijenjen je tome da ga se baci što dalje od mula, pusti da potone i onda pomalo poteže prema kraju. Druga razlika je što je na mulu uvijek puno ljudi koji se druže, komentiraju, zabavljaju i provociraju. Proizvode mediteranski teatar i uspješno ubijaju vrijeme. Obje ove aktivnosti su naravno izrazito opuštajuće, ako se lov ne shvaća ozbiljno, što nikad nisam činio.

Stajali smo tako na mulu, nas nekoliko, pričali svatko svoje priče, smijali se neobavezno, dok je dida brzim korakom šetao uzduž lukobrana i kad god bi prošao pored mene uvijek bi pitao: „Dragane, Dragane, kako stojimo, kako stojimo“? Ja bi se osvrnuo k njemu pa ka praznom lignjariću i rekao mu: „Nije loše, nije loše“. To bi ga zadovoljilo pa bi nastavio šetati i razmišljati. Vratio bih se zatim svome svijetu, uključivao se u raspravu i isključivao iz nje, neprestano gledajući Pelješac s druge strane kanala. Njegov vrh sv. Iliju i Orebić koji se prostro na zaravni uz obalu i vijugao svojim svjetlima prema Stonu. A preko vrha, kojeg sam cijeli život volio gledati i koji me redovito smirivao, budeći u meni osjećaj doma i spokoja, vidio se drugi kanal. Luka Ploče i dolina Neretve.

Pokušavao sam zamisliti kakav je taj pogled na drugu stranu i mislio o tome kako je moj rodni grad tako prokleto blizu. Šezdeset kilometara od ušća, dolinom Neretve, a ja imam dojam da sam tisućama kilometara i svjetova udaljen od njega i njegove rijeke. Od smrti koja je tamo sjedila udobno zavaljena na Bulevaru, prebacujući nogu preko noge i smireno pušeći luksuznu cigaru. Koji je miris u zraku sad tamo, ima li još osušenog lišća platana na mojoj Aveniji? Bi li ih, da sam sada tamo i da šetam ulicom, mogao gaziti i uživati u onom zvuku šuštanja pod cipelom? Sve sam se to pitao i umjesto sv. Ilije zamišljao drugo dinarsko brdo koje mi tako fali i pod kojim sam se rodio. Mali kuk u Podveležju. Tamo je sad sigurno mirno i onaj kaos na gradskim ulicama se, gledano s njega čini tako dalek i čudan. Bitna je samo rijeka koja i dalje punom snagom vijuga kroz grad. I odmara svojim hukom kad zatvorim oči. Da sam barem stariji pa da mogu sjesti u auto i otići.

Odbijam priznati. Sve odbijam priznati, gradim iluziju, svjesno pristajem na laž. Tako je lakše, a možda i dođe koja lignja pa sve bude bolje, barem na čas. Muči me nogomet. On mi ruši iluziju, a ja mu to mazohistički dopuštam. Sam sudjelujem u vlastitom mučenju. I želim još. Nije bilo utakmice Veleža na koju nisam otišao s tatom. Sjećam se četvrtfinala Kupa Uefa protiv Borussije iz Dortmunda, sjećam se Deverićevog gola u dresu Hajduka iz 89. minute, sjećam se Alena Bokšića, Zvezde kao europskog prvaka i genijalnog Belodedićevog gola. Volim taj stadion Pod bijelim brijegom. Poznajem svaki metar njegovih tribina i perivoja na ulazu. Prekrasan pogled na grad koji se pruža s gornje zapadne tribine. Sva lijepa sjećanja vezana su uz odlaske na taj stadion. A iznad kreveta me, kad se vratim s liganja, čeka kalendar HŠK Zrinjski. Neke obnovljene tvorevine koja mi je oduzela Velež, zauvijek ga prognala s vlastitog stadiona i legitimira se na tom kalendaru s predratnim fotografijama između dva svjetska rata.

Ne znam što bi mislio o tom kalendaru. Da je možda simbol novog doba. Kako, kad više ničega tamo nema? Zašto ga uopće držim na zidu? Valjda zato što me podsjeća na stadion i grad. I zato što volim gledati stare fotografije. Na kraju krajeva, svaki dan me u nekoliko navrata podsjeća da ne smijem pristati na laž i iluziju. Gasim svjetlo i idem spat. Bit će bolje ujutro, možda budem odmoran. Pregurao sam tu zimu, uživao u sljedećem ljetu, 94. godine i tamo negdje u istu kasnu jesen te godine, prvi put nakon godinu i po dana otišao u Mostar. Tata je nastavio za Sarajevo, a ja sam noćio kod dide i bake u njihovom stanu u Radićevoj ulici.

Taj stan, u maloj zgradi s početka pedesetih godina, bio je jedva nešto više od 200 metara zračne linije udaljen od one magične crte koja je na Bulevaru razdvajala dva grada i dva svijeta. Rat još službeno nije bio okončan, ali je potpisano primirje koje se ipak kako-tako poštovalo. Na obje strane do temelja spaljenog nekadašnjeg Bulevara narodne revolucije i isto tako temeljito poravnate ulice Alekse Šantića bile su barikade dvaju zaraćenih vojski, sastavljenih od ljudi koji su se jako dobro poznavali, zajedno odrastali i činili sve one uobičajene životne stvari družeći se. Središta grada više nije bilo. Osim u ogoljenim, izrešetanim zidovima zgrada bez krovova. Ništa tu nije imalo smisla. Pola zgrade u kojoj je bio legendarni restoran Jagnje, točno ona polovica koja je gledala na Bulevar, jednostavno je nestala. Više je nije bilo. Ostale su samo, a i danas su u istom stanju, dvije male ulazne stube kojima se ulazilo u restoran. Više nisu vodile nikuda, osim na šoderom prosuti plato. Lijevo od njih bila je ulica, a desno je ostao stajati zid nekadašnje kuhinje, na kojemu su paradoksalno ostale, a i danas stoje, čitave kuhinjske pločice zalijepljene na zid. Majstor koji ih je postavljao, ako je još uvijek živ, ne može napisati bolju preporuku za vlastiti obrt. Negdje po sredini tog zida ostale su i dvije cijevi od sudopera, zabijene u zid i to bi, otprilike bilo sve što je ostalo od te zgrade.

Nedavno sam gledao neke stare slike grada iz vremena prije rata i sve sam ulice i građevine uspio odmah prepoznati, osim te zgrade. Više od sat vremena sam stajao nad slikom i kad sam već skoro odustao i pripisao je nekoj pogrešci, uvjeren da to nije slika iz Mostara, prepoznao sam mjesto po rupi na asfaltu koja je oduvijek bila tu. Tako je nekako izgledao cijeli centar grada, a dobrim dijelom tako izgleda i danas. Znam da su se barikade mogle prolaziti i da su se ljudi mogli kretati između dva dijela grada, uz predočenje nekog dokumenta, ali to je sve što znam. Ubijte me! Tada imao skoro četrnaest godina, bio sam dva dana u gradu, ali tih višesatnih šetnji gradom se jednostavno ne sjećam, osim u ponekom bljesku. Sjećam se detaljno dobrog dijela života sve od šeste godine pa nadalje. Svakog dana provedenog u ratu, svega što mi se nakon toga dogodilo, pa čak i večernjih razgovora s didom tih dana. Svega se sjećam osim onoga što sam vidio. Mora da je bilo strašno kad je mladi organizam tako uspješno uspio blokirati svako sjećanje. Znam da su mi rekli da ne idem tim smjerom i da ni u kom slučaju ne idem u istočni dio grada. Kao što znam da je to bilo nemoguće spriječiti. Čovjek, ako je imalo normalan, ne može ići ulicom i ne skrenuti na jednu stranu, ako to želi, zato jer mu je netko rekao da to ne čini.

Htio sam vidjeti most kojeg više nije bilo, doći u Stari grad, normalno zaokružiti cijeli grad i praviti se da je sve u redu. A bojao sam se. Jako i ozbiljno. Kao rijetko kad. Pa nisam odmah krenuo direktno, do kraja Radićeve pa prema gimnaziji i onda preko ceste. Išao sam zaobilaznim putem preko Rondoa i franjevačke crkve. Valjda sam išao tim putem, jer je jedino čega se sjećam bilo to da sam došao do Radobolje, male pritoke Neretve koja izvire duboko u zapadnom dijelu grada i ulijeva se u rijeku ispod Starog mosta. Znam da sam se spustio ispod malog mostića na Radobolju koja se tu račva u dva rukavca. Taj rukavac je, kao i onaj drugi, bio širok maksimalno pet metara, a dubok jedva pola metra. Bio sam u kvartu zvanom Dum. Oprao ruke u Radobolji i umio se s njom. Nadajući se da će to biti dovoljna zamjena za Neretvu. Ali nije bila. Zapadni dio grada je, naime samo malim dijelom kod gradskog bazena dodirivao rijeku, čije su obje obale, sve do južnog izlaza iz grada ostale u onome što je danas poznato kao istočni Mostar. A obala je na tom dijelu izrazito strma i nema Starog mosta. Samo Carinski most, koji već dvije godine nije premošćivao rijeku. Dvije cestovne trake s obje strane sunovraćivale su se u Neretvu kao u lijevak. Ista stvar bila je od 92. godine i sa svim ostalim gradskim mostovima, osim sa Starim. Valjalo je krenuti dalje.

Sljedeći bljesak kojeg nosim u glavi je onaj što mi ga je obrambeni refleks psihe milostivo ostavio, samo zato da znam zašto mi je uskratio sva druga sjećanja. Znam da sam prešao viseći drveni most, jedini koji je tada premošćivao rijeku. Postavili su ga pedesetak metara sjevernije od Starog mosta i izlazio je u Kujundžiluk na istočnoj strani. To što sam tada vidio po količini užasa ne može se usporedit s ničim sličnim u životu. Mosta nije bilo, samo dva kraja luka koja su uzaludno molila prema nebu da im se dopusti premošćivanje rijeke. Na tih zadnjih, sve zajedno možda četiri metra mosta i s jedne i s druge strane, nije se moglo stati. Stavljena je čelična armatura na ulaz iz sigurnosnih razloga. Od kula koje su okruživale most nije ostalo ništa osim izgorjelih, izrešetanih, ogoljelih dijelova zidova, a ostatak Starog grada nije bio u ništa boljem stanju. Jedino je kršni i masivni Hum, koji se izdizao visoko sa zapadne obale izgledao isto. A rijeka je i dalje išla prema jugu i plodnoj dolini, odmah iza Huma. Cijeli istočni dio grada prema kojem sam gledao, bio je temeljito srušen i spaljen. Ničeg više tamo nije bilo. Baš ničeg. A ljudi koji su pokraj mene prolazili gledali su u svoje cipele. S izrazom nemoći, tuge, bijesa, želje za osvetom i prepuštenosti sudbini.

Zanimljivo nitko nije želio gledati prema mjestu na kojem je stajao most. Nitko osim mene. Nisu gledali iz jednog vrlo jednostavnog razloga. S rušenjem tog mosta prestao je postojati grad kao takav. Sagrađen sredinom 15. stoljeća, a urbanistički u jezgri formiran stoljeće nakon toga, Mostar je podignut isključivo kao trgovište oko mosta. Ljudi su se tu naselili da bi na mjestu na kojem se najsigurnije premošćivala Neretva trgovali s trgovcima koji su išli iz Bosne prema jadranskim lukama. Nestankom tog mosta i svih mostova preko rijeke, u koje se viseći drveni pješački most nikako nije mogao ubrojiti, grad je izgubio svoju temeljnu funkciju i smisao. Mostara nema, ako se u njemu ne može prijeći rijeka.

I pametniji i gluplji, obrazovaniji i neobrazovaniji, relativno imućniji i manje imućni, oni s većim i oni s manjim traumama, svi su intuitivno osjećali tu jednostavnu istinu i na nju su odgovarali jedinim oružjem kojeg su imali. Očajem. Osim te sličice, do povratka u zapadni dio grada, više se ničeg ne sjećam. Tamo, na zapadnoj strani, u dijelu grada u kojem sam odrastao i u kojem sam znao napamet svaku ulicu i kutak, ljudi su prema ovome bili posve ravnodušni. Bulevar nisu prelazili, a rijetko su i do njega odlazili. Stvarali su iluziju normalnog života. Tko zna, možda su pronašli utjehu Radobolje. Najvrednije što se u tom modernom dijelu grada nalazilo bilo je Partizansko groblje. Veličanstveni spomenik arhitekta Bogdana Bogdanovića, podignut na prirodnom brežuljku s pogledom na grad. S tog mjesta, koje se nalazilo u ravnini sa zapadnom tribinom stadiona, obožavao sam gledati grad. Krenuo sam prema njemu. Kontaktna zona bila je avetinjski pusta.

Neposredno preko puta Partizanskog groblja bilo je staro Veležovo igralište koje je pretvoreno u skup neuglednih kafića i središte noćnog života novog sloja. Količina kiča i neukusa koja je od tada, sve do danas uklela to mjesto, ne da se opisati. Kontrast te neugledne kontinuirane buke i blještavila u odnosu na sablasnost spomenika uklopljenog u borovu šumu perverzno je fascinirao. Razbijene ploče s imenima poginulih, kukasti križevi posvuda na kamenu. Narkomanske šprice i nevjerojatne količine smeća. Samo je grad i dalje ležao pod brijegom, umoran, izbrisan i star. Odlučio sam obići i stadion. Vrata su bila otvorena.

Prošlo je tek nešto više od godinu dana od kad je njegov travnjak pretvoren u sabirni logor za one lošega imena. Korov je počeo izjedati betonske tribine. Ali ipak sam krenuo prema našem mjestu, mom i tatinom s kojega smo pratili utakmice, udobno se smjestio, zatvorio oči i mirno čekao intro veležove himne Rođeni, rođeni. Da je do kraja odslušam i sačekam momke u crvenim dresovima da istrče na travnjak. Kad sam otvorio oči, dole nije bilo ničega osim šahovnice kojom je prefarban spomenik igračima Veleža, poginulim u antifašističkoj borbi. Tužan je moj grad, do boga tužan.

Te večeri Hajduk je igrao jednu od svojih legendarnih europskih utakmica. Ključno gostovanje kod Steaue u Bukureštu na kojem se prolazilo skupinu ili iz nje ispadalo. Dida je živio u prizemlju. Nije, kao ni inače, imao živaca gledati utakmicu na miru ispred televizora, već je šetao gore dole ispod otvorenog balkona i svako malo se derao: „Dragane, Dragane, kako stojimo?“. A stajali smo ubij bože, očajno. Nula se činila kao odličan rezultat, utakmica je bila tvrda i na nož. Prostora za strepnju je itekako bilo. A ja sam smirenim i veselim tonom, baš kao onomad na lukobranu povikao didi kroz balkon: „Nije loše, nije loše“. I bio sam u pravu. Igrala se 89. minuta kad je Vučević izdržao start na sredini terena i sjajno dubinskom loptom pronašao Asanovića. Ovaj se s desnog krila sjurio prema šesnaestercu Steaue, ušao u njega, pogledao vratara i mirno zabio gol u bliži kut njegovog gola. 1:0 za Hajduk. Iz ničega. Možda ipak ima nade. Dida, bio sam u pravu. Hajduk je tada zadnji put prezimio u Europi. Bili smo sretni dida i ja te večeri. Dovoljan je bio jedan bljesak i jedan gol da svo zlo ovoga svijeta nataloženo u toj nesretnoj kotlini i nekoć prelijepom gradu nestane. Sutra sam otišao iz Mostara natrag na Korčulu. U novi život i novi svijet.

Prošlo je od tada šesnaest godina. Čini mi se kao da je bilo sinoć, neposredno prije trećeg piva. Dida je umro u desetom mjesecu 98. godine, par mjeseci nakon bake. Na isti datum u mjesecu. Uvjeren sam da je odlučio umrijeti. Dobro se sjećam kako sam zadnji put kad sam ga vidio, mjesec dana prije smrti, na odlasku dugo plakao kad sam se ukrcao u auto prema otoku. Nekako sam osjećao da se više nećemo vidjeti. Sad sam u Splitu. I dobro je. Dok me ne sastavi neki tupi osjećaj boli i praznine. Usput sam nešto i odrastao pa sad ne moram gledati preko vrha Pelješca i zamišljati ušće i dolinu rijeke. Sjednem u auto i krenem. Kao večeras. Deset je sati navečer, subota. Auto se pomalo zagrijava iznutra. Slušam neku laganu muziku. Cesaria Evora, Arsen Dedić, Calexico, Paolo Conte. I vozim se lagano prema gradu. Izlazim iz Splita. Gledam taj prekrasni grad sa Klisa. Njegova svjetla i more. Zamičem kroz tunel prema Dugopolju. Uključujem se na autoput i stišćem gas do kraja. Cesta je prazna. Jurim prema boli. Gledam vrh Biokova i uživam. Opušten sam. Bit će bolje uskoro. Mora bit. Silazim s ceste u Zagvozdu pa vijugam okukama do Imotskog. I dalje do granice u Vinjanima Gornjim. Carinici me čudno gledaju i puštaju da idem dalje. Jurim kroz zapadnu Hercegovinu. Posušje, Široki, Polog. I tu sam. Fali još petnaest minuta do ponoći.

Svijetli moj grad u kotlini ispod mene. Kao da se ništa nije dogodilo. Svijetli i mirno spava. Spuštam se prema gradu, pokušavam nazrijeti rijeku. Na semaforu sam kod Starog veležovog. Promatram novi sloj kako se zabavlja. Nastavljam niz Aveniju. Zaobilazim subotnju policijsku patrolu na Rondou i okolo, preko Nazorove i Hotela Mostar izbijam na Bulevar. Tiho je na granici svjetova. Preko puta gimnazije parkiram auto. Tu je nekad bila robna kuća Hit. Sad je ogromna rupa nezavršenog Hrvatskog narodnog kazališta, opasana ogradom zadnjih petnaest godina. Tik do ograde, izrešetana stoji fontana, koja radi. Trag smisla u sveopćem izostanku istoga. Pijem vodu na njoj. To zahtijeva posebnu vještinu koju naučiš u djetinjstvu, jer se nemoguće napiti, a da te ne okupa, ako ne znaš strategiju. Smijem se sam sa sobom dok se sjećam odrastanja i gledam niz spaljeni, tek djelomično obnovljeni Bulevar.

Preko puta ceste kuhinjske pločice i dvije ulazne stube i dalje traju. Iza gimnazije, koju je u neomaurskom stilu podigla Austrija prije 110 godina i koja je nekim čudom izbjegla potpuno rušenje, nalazi se zgrada nekadašnje biblioteke podignute u isto vrijeme u secesijskom stilu. Spaljena je do temelja, ali se iz ostataka fasade naziru mirisi Beča i Zagreba. Jedva vidljivi trag pripadnosti europskom svijetu. Ta pusta ulica, koja je nekad bila korzo i vrvjela od ljudi, zvala se Sofijino šetalište, pa Šetalište kralja Aleksandra. Ja je pamtim kao Lenjinovo šetalište, a oni koji bi je trebali pamtit kao ulicu Nikole Šubića Zrinjskog vjerovatno je neće zapamtit jer ne prolaze njom. Ona naime vodi prema njima.

Ljudi se u Mostaru dijele na preživjele i one koji više nisu s nama. Zatim se dijele na one koji su ostali i one otišle. Ovi koji su ostali, pak dijele se na one koji su ostali u istim stanovima i one koji su ih zamijenili za adekvatniju stranu. Oni otišli dijele se na one koji su sve prodali, prebrisali i nikad se neće vratiti, one koji su se vratili umrijeti i one koji su vrata povratka ostavili otvorenima, ali prilično je izvjesno da se nikad neće vratiti. Tu je naravno i vrlo brojna skupina onih koji su sa svih strana doselili. Sve u svemu, ništa više nije isto.

Pripadam onima sa otvorenim vratima. Teška srca im pripadam i tražim tragove romantike u svemu tome. Izgleda da je ta skupina uvjerljivo najbrojnija. Znam to po mraku brojnih stanova diljem grada. U sate i doba godine kad je gotovo nemoguće da baš nitko nije u kući. Svaka zgrada u gradu tako je, čim nestane dnevne svjetlosti, gotovo polovicom u mraku. To je mrak praznih stanova izvornih vlasnika, koji nemaju stomak za povratak, a nostalgija, ponos i memorija im zabranjuju prodaju tih stanova. Tužan je taj svijet. Rastrgan i podijeljen između vlastitih egzistencija, geografije, emocija, boja i mirisa. Nedefiniran, u stalnom preispitivanju. Nikad dovršen i smiren. Svaki put kad parkiram auto u dvorište ispred zgrade obavezno podignem pogled prema rodnom haustoru i gledam stanove s prva tri kata u potpunom mraku. Tri stana u nizu. Dolazim u ime sve trojice i vjerujem da i oni tako gledaju na stvar. A s druge strane ceste, odmah ispod prolaza, na prvom katu zgrade, čijim sam stubištem prošao nebrojeno puta, stoji jedan prozor. Razbijenog stakla i puknute roletne koja visi nad prolazom već dugi niz godina. Zamišljam košmar vlasnika stana koji očito godinama ne dolazi. Ne želi i ne može. Odbija ga prodati. Odbija se uopće pojaviti u gradu. Ni ne zna da nema više prozora, da kiša i vjetrovi gostuju u njegovom domu. Da vrijeme uporno prolazi monotonim ritmom i da njegov stan i njegov svijet nisu hermetički zatvoreni, kako se možda nada.

Sjedim na trijemu biblioteke i gledam u nebo kroz njezine izgorjele zidove. Već je davno prošla ponoć. U daljini čujem glasove, bijesnu vožnju, poneki urlik. U stanu u kojem sam se rodio nema me tko dočekati, ali ponio sam ključ. Pročitao sam u jednom romanu, pa se sam nazivam, čuvarom adrese. Onaj koji redovito obiđe adresu, tek toliko da otključa i plati račune. Taj sam. Imam gdje prenoćiti, iako me u stanu proganjaju sjene. Ali zadovoljan zaspem. Postaje sve tiše, život se povlači i nestaje. Prolaze sati. Malo mi je i hladno, sve sam gladniji i žedniji. Fiziologija me rastura. Ali ne želim ići. Udišem Mostar punim plućima. Razmišljam o raspadu svijeta koji me odgojio. I šutim. Sam sa sobom šutim. I plačem. Intenzivno i dugo plačem, počinjem jecati i razbijati tišinu Lenjinove. Sve bi dao da sad dida prođe, ubrzan i zamišljen, prošeta se korzom s rukama na leđima, pogleda me blago i s ljubavlju pa upita: „Dragane, Dragane, kako stojimo?“. Ali dide nema, počiva na Maslinama pa mogu mirno naglas reći: „Ne ide moj dida nikako, zar ne vidiš da tonemo“.

Dragan Markovina

Lupiga.Com