Kakve veze ima WikiLeaks s obiteljskim gnijezdom ministra Darka Milinovića i kako nas je Julian Assange još jednom podsjetio na poniženja kojima smo svakodnevno izloženi? Što se od hrvatskih novinara danas očekuje i za čiji račun imamo biti pripravni na šutnju? Odgovore na ova pitanja nudi komentar objavljen u subotnjem prilogu Pogled, riječkog Novog lista, koji prenosimo na ovom mjestu. Odvojite dvije minute za dvije kartice teksta, upoznajte se s državom u kojoj zadnju riječ ima dojučerašnji cvjećar uživljen u ulogu feudalca

Ako u nekoj od depeša što ih je američko veleposlanstvo slalo kući u Ameriku bude stajalo da su Hrvati kukavice, da su nesposobni te da se od njih ne može očekivati da osiguraju vlastitu stabilnost – to neće pokvariti naše odnose s Washingtonom. Ako je neki od američkih diplomatskih predstavnika u tim depešama ocijenio da će Hrvatska teško postati ozbiljna država i zaključio da su vladavina prava i jednakost pred zakonom u ovoj zemlji samo misaona kategorija – mi se nećemo uvrijediti.

Garantira to premijerka Jadranka Kosor, koja prije par dana reče: "Bez obzira na to što će se objaviti to nikako neće poremetiti odnose između Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država, našega saveznika koji nas podupiru na europskom putu, ali koji su nas podupirali i ostvarenju strateškog cilja – članstva u NATO-u, tako da tu nema promjene." 

Jadranka Kosor - photo by Davor Kovačević (Novi list)

Ova izjava kojom je predsjednica Vlade popratila curenje diplomatskih dokumenata iz američkih arhiva još jedan je bolan dokaz o tome kako najodgovorniji državni dužnosnici vide Hrvatsku i njezinu ulogu u međunarodnoj politici, posebno u odnosu s najvećim državama svijeta. Naše je da šutimo i klimamo glavama, a njihovo je da govore. Taj kronični manjak samopoštovanja, osnovnog preduvjeta za zadobivanje poštovanja drugih, ne proizilazi iz činjenice da nam je sluganski odnos upisan negdje u genima. On proizilazi iz realnog sagledavanja naše snage i mogućnosti, u svakom pogledu. 

Darko Milinović

Da bi bi elaborirali ovu tezu s polja međunarodne politike valja nam se prebaciti u srce Hrvatske. Idemo u Liku, gdje tamošnji gubernator Darko Milinović gradi svoje obiteljsko gnijezdo vrijedno nekoliko milijuna kuna. 

– Ne bi moja Blaža i ja to mogli da nam nije bilo naših roditelja, pojasnio je novinarima Milinović otkud mu kapital za milijunsku gradnju. To nam je uglavnom bilo dovoljno. Novinarka Nataša Škaričić napisala je nekoliko tekstova kojima je nastojala dokazati da ministar od svog redovnog rada nije mogao uštedjeti toliko novca koliko je bilo potrebno za onu njegovu kućerinu s bazenom, ali nikog nije bilo briga što ona piše. Poneki čitatelj možda je u sebi i opsovao; možda je iz nekog pri jutarnjoj kavi provalila kakva neumjerenost tipa: "Ma jesi ti vidio kako se nakrao onaj Milinović!" Uglavnom, na tome je i ostalo. 

U uređenim državama takva gradnja i bez javne sumnje u porijeklo Milinovićevog kapitala aktivirala bi porezne inspektore, pa bi ministar na sunce morao izvaditi i zadnji račun za gradnju svoje kuće. U Americi kojoj se premijerka tako ružno i snishodljivo uvlači (pod kožu), ministar Milinović tresao bi se kao prut dok bi poreznici neumoljivo zbrajali njegove prihode u posljednjih dvadeset godina, odbijali troškove života, posjećivali i provjeravali prihode i rashode bliže familije koja mu je navodno novčano pomagala pri gradnji... Hrvatskoj je bilo dovoljno par ministrovih neuvjerljivih rečenica u stilu: "Ne bi moja Blaža i ja  to mogli da nam nije bilo naših roditelja." 

 
Ivica Todorić - cvjećar u ulozi feudalca

Kako od Hrvatske očekivati da igra neku ulogu u međunarodnoj politici, kad država nema toliko snage da pošalje porezne inspektore na vrata jednog od svojih ministara? Kako bi se Hrvatska u bilo čemu mogla suprotstaviti Americi, kad se, primjerice, ne može suprotstaviti jednom dojučerašnjem cvjećaru kojem je naklonost "državotvoraca" omogućila da danas izigrava feudalca. Već pisati o tome u novinama nije preporučljivo kanite li zadržati "privilegiju" rada u ozbiljnom mediju. Novinarku Škaričić nismo spomenuli slučajno. Ona je jedna iz plejade onih što im je uručen otkaz jer nisu pristali na uspostavljena pravila igre.

Od nas se danas očekuje da izigravamo budale, da budemo ignoranti i uveseljavamo narod krvlju iz crne kronike. Od nas se danas očekuje da šutimo. Tko je neposlušan, tko dodirne "svetinje" koje sačinjavaju slugansku i pokorenu Hrvatsku – taj će potiho nestati, iz novina, s televizije, iz porezne uprave, policije, javnih poduzeća... Naša država napravljena je tako da će vas put istine u njoj odvesti ravno do ruba, pa i preko ruba egzistencije, a mi smo se s tim gotovo pomirili. Ako u nekoj od depeša što su ih američki diplomati slali kući u Washington bude pisalo da su Hrvati kukavice, da će Hrvatska teško postati ozbiljna država te da su vladavina prava i jednakost pred zakonom u našoj zemlji misaone kategorije – mi se nećemo uvrijediti. Da možemo, mi bi ga otpustili, a ovako nam ostaje samo da pognemo glave i poniženi šutimo.

Ladislav Tomičić (www.novilist.hr)