Nastavak briljantnog Dnevnika Rocklanda. Faruk Šehić - sarajevski duh sa sjekirom, zabilježio je još jedan dan siječnja u "ludnici Sarajevo". Kronika Olimpijskog grada kojeg ne poznajete, čak i ako ste njegov stanovnik. Istina je namijenjena rijetkima, a Šehić je, na svoju žalost, jedan od njih. Pozivamo Vas da zavirite u Dnevnik rubnih kvartova, u sadržaj dnevničkih bilješki koje će, vjerujemo, naći svoje mjesto u književnosti

 

28.01.2006.

Pisac sam i ne znam ništa drugo raditi. Spustiću se sa Soukbunara u grad na kafu, među ljude. Onda ću se ponovo vratiti u manastirsku ćeliju, u svoje prizemlje gdje vlada savršen red i disciplina. Bushido atmosfera. Svaka stvar je na svom mjestu, nepomična i prašnjava. Tu su moji kućni ljubimci, dragi predmeti i knjige. Nema ni traga od ludila koje upravlja vanjskim svijetom. Izuzev što se ono taloži u mojoj memoriji.

Desetine puta, penjući se uz strme padine Soukbunara, razmišljao sam kako mi je stan smješten na nekoj vrsti golgote. Koraci bi mi bili umorni i spori. Mjerio bih njima vakuum između svoje ćelije i kafana u koje sam izlazio. I danas sam to mislio. Na mojoj golgoti nema nikakvog razapinjanja i nikakvog iskušenja. Istinsko razapinjanje se dešava dole, u gradu, gdje svaku budalu zanima i najsitniji detalj iz tvog privatnog života. Tamna strana sarajevskog Rocklanda. Ustvari, samo jedna od njegovih mračnih sfera što svoje fizičko oličenje nalazi u retrovizoru kojeg sam vidio ugrađenog u zid pored prozora neke kuće na Kovačima. Taj retrovizor je omogućavao skrivenom voajeru, staroj ženi, savršen pregled onog što se zbiva na ulici. Sa druge strane ulice je zasljepljujuća bjelina mezarluka. Živi i mrtvi koji između sebe nemaju nikakve veze, osim retrovizora na zidu.

Dok se spuštam trotoarom niz ulicu Ejuba Ademovića, zastanem, i naslonim se na ogradu. Grad je okupan suncem i prekriven velom zdrave sumaglice. Njegova arhitektura je čarobna i nadrealna. Zgrade pod kosim uglovima što se talasasto penju uz brežuljke. Cijeli grad tone i uzdiže se u magli. Pored ljudi i građevina, ovdje postoji i nešto treće, ono neizrecivo. Zanos i ljepota duha. Čist i istinski život. Snaga iluzije. Čim se spustim do Čobanije mosta moje ushićenje se pretvara u bijes i mržnju prema živčanim prolaznicima. I sam postajem takav, grub i sirov. I još kad se sjetim čim se bavim - istog trenutka poželim teleportaciju nekoliko hiljada milja u bilo kojem pravcu dalje od ovog grada.   (Nastavak slijedi)

Faruk Šehić

Na ovom linku - Dnevnik Rocklanda, prvi dio Dnevnika rubnih kvartova.