Eto nama novog intervjua, a prenosimo ga iz prosinačkog broja riječkog mjesečnika za kulturu mladih "VAL". U njemu je nižepotpisani gnjavator Jagnu Pogačnik davio da mu prišapne pojedinosti iz svoje karijere, da progovori o svojim počecima, da malo ogovara književnokritičarske kolege, da kaže što misli o "kiosk-izdavaštvu", ali i da otkrije svoje ovogodišnje prozne favorite

Jagna Pogačnik jedna je od najpoznatijih hrvatskih književnih kritičarki. Kritike domaćih proznih knjiga objavljuje u “Jutarnjem listu” a prijevodnu literaturu kritički obrađuje za emisiju “Književni utorak” prvog programa Hrvatskog radija. Osim književnom kritikom bavi se i prevođenjem sa slovenskog jezika i do sada je prevela desetak knjiga suvremenih slovenskih pisaca.

Do sada je, osim knjige književnih kritika “Backstage” (2002.), objavila izbor iz hrvatske fantastične proze “Prodavaonica tajni” (2001.) a prije par mjeseci priredila je i zbirku još neobjavljenih kratkih priča desetak renomiranih domaćih pisaca, pod naslovom “Sex i grad”. Također se okušala i u pisanju udžbenika , te je u suradnji sa Milovanom Tatarinom objavila čitanku za 5. razred osnovne škole “Psst! Knjige govore!” (2003.).

VAL: Budući da razgovaramo pred izlazak prvog broja, nakon 10 godina hibernacije ponovo pokrenutog “Vala”, za početak nam reci je li ti pokoji primjerak tokom osamdesetih zalutao u ruke, i kakva sjećanja o “Valu” nosiš?
JAGNA: Kako su moji profesionalni počeci vezani uz jednu od najsjajnijih stranica hrvatskog novinarstva, onu omladinskog tiska osamdesetih, ne samo da mi je pokoji primjerak došao u ruke nego sam ga i redovito pratila i uvijek mi je bio simpatičan i zanimljiv. Još kao srednjoškolka počela sam surađivati za osječki izdanak omladinske novine, “Ten”, koji je s riječkim ”Valom” imao dobre međusobne odnose. Ne samo što sam, logikom tzv. međuredakcijske suradnje i razmjene, čitala svaki broj, nego sam (čak) i objavila jedan tekst, koncem osamdesetih, o potencijalnoj ekološkoj katastrofi nadomak Osijeka (!?), koji svakako neće biti zabilježen u mojoj službenoj biografiji. Vrlo sam brzo klasično, komunalno novinarstvo zamijenila temama iz kulture, kasnije književnom kritikom, pa su mi najzanimljivije stranice bile, dakako, one iz kulture koje u Rijeci nikad nije nedostajalo. Moja sjećanja na “Val” tiču se razdoblja kad ga je uređivao Bojan Mušćet, a možda jedno od najupečatljivijih je ono kad je tadašnji ”glavni” promovirao svoju knjigu u Osijeku i na stranom terenu do nogu bio poražen od domaće ekipe za šankom legendarnog osječkog kafića ”Valentino”. Kao jedna od najmlađih sudionica dva sam puta bila i na tadašnjem susretu omladinskih novina u legendarnoj Fažani kraj Pule i ekipa iz Rijeke ostavila mi je dojam simpatične, nepretenciozne škvadre - kakva im je bila i novina - s kojom se moglo sjajno družiti. Osim Mušćeta sjećam se da je u ekipi bila Antonela Galić (danas Pruša), pa svojevrsna maskota redakcije, legendarni Domagoj itd. Kao i ostali predstavnici omladinsko tiska i ”Val” je bio novina koja je okupljala ono najbolje i najkreativnije što je grad (tada) nudio i mnoga danas važna imena iz riječkog medijskog i kulturnog života prvi sam put susrela upravo na njegovim stranicama. Ne znam jesu li danas uvjeti takvi da se cijela priča ponovi, ali u svakom slučaju želim puno sreće ponovnom, hrabrom, pokretanju ”Vala”, bez kojeg osamdesete, ne samo u lokalnim uvjetima, nikako ne bi bile iste.

VAL: Reci nam nešto o počecima svoje karijere i pokušaj usporediti današnje stanje na književnoj kritici sa stanjem osamdesetih. Misliš li da je s obzirom na pojavu novih medija (internet) mladima danas olakšan proboj ili je posvemašnja komercijalizacija tiska kulturne teme svele na najnižu moguću novinsku "centimetražu", a time i onemogućila pomlađivanje medijskih impressuma?
JAGNA: Uh, ovo pitanje bi zahtijevalo vrlo široku eksplikaciju, ali pokušat ću biti kratka i jasna. Dakle, moji su počeci, osim onoga što sam već navela u prošlom pitanju, vezani uz kraj osamdesetih kada sam uređivala časopis osječkih studenata književnosti “Rijek” i pisala prve kritike. Moja tadašnja profesorica starije hrvatske književnosti, danas megapopularna Julijana Matanović, na svojim je seminarima i izvanseminarskim aktivnostima otvarala prostor studentima za kritičko razmišljanje i pisanje, pa sam prve tekstove napisala pod njezinim mentorstvom. Kako sam poslije nastavila studij u Zagrebu, moji prvi pravi počeci vezani su uz sredinu devedesetih i uređivanje, skupa s generacijskim kolegom, danas uspješnim urednikom u vlastitoj nakladničkoj kući ”Fraktura”, Seidom Serdarevićem, časopisa za književnost i kulturu ”Zor”, u izdanju Matice hrvatske koji je nakon nekih nesporazuma ukinut nakon četiri broja. Paralelno sam počela intenzivnije pisati kritike (i neke duže, esejističke tekstove) za tadašnji ”Vijenac” (i njegov umetak ”Homo volans”), za emisiju ”Bibliovizor” Trećeg programa hrvatskog radija, većinu periodike i jedno kraće vrijeme za “Vjesnik”. No, mislim da se prava prekretnica u mome radu ipak dogodila 2000. godine kada sam se definitivno odlučila prijeći u “slobodnjake” i prihvatiti stalni angažman u “Jutarnjem listu” na poziv urednika kulture Ivice Buljana. Kako se tada i događao tzv. “boom” hrvatske proze, potpomognut FAK-om, što više i ne treba posebno objašnjavati, dogodio mi se sretan splet okolnosti i mogla sam kontinuirano pratiti samo domaću prozu, što evo i danas činim već petu godinu. No, dakako da moji interesi ne počinju i završavaju samo s “domaćicama”, pa sam par godina govorila o knjigama na HTV-u u emisiji “Knjižnica” i tek tada osjetila na vlastitoj koži da je TV doista najjači medij koji donosi zrnca zvjezdane prašine i onome tko se na TV-u pojavi i knjigama o kojima se govori. Danas prijevodnu prozu obrađujem u emisiji “Književni utorak” na 1. programu Hrvatskog radija, a paralelno s time dosta intenzivno prevodim sa slovenskoga, ponovo prozu i mogu se pohvaliti s desetak knjiga prijevoda suvremenih slovenskih (mlađih) prozaika. Osamdesete i devedesete su, kad je riječ o književnoj kritici, poprilično različite, što sam i osobno osjetila na vlastitoj koži. Osamdesete su bile doba “quorumaške” kritike, teorijski osvještene i, ako malo banaliziramo stvari, nerazumljive širem čitateljstvu. I moji su kritički počeci takvi kao da sam htjela pokazati koju sam sve teorijsku literaturu pročitala. No, s otvaranjem prostora književnosti u visokotiražnim medijima, a to je pomak koji se dogodio u drugoj polovici devedesetih, kritika se, pa i ja, oslobodila metagovora i postala “čitkija” i prilagođenija medijima u kojima se pojavljuje. Moje kritike u “Jutarnjem” doista može čitati i tzv. obični čitatelj, u što sam se uvjerila nebrojeno puta, a nastojim da mi teorijsko znanje, bez kojega dakako nema dobrog kritičara, ne bude svrha, nego pomoć - poput vodovodnih cijevi u stanu, ne vidimo ih, ali znamo da tu negdje postoje i bez njih ne funkcioniramo. Jasno je da se u novini kao što je “Jutarnji” prostor kulture, pa i književne kritike, bori za svoje centimetre s mnogo atraktivnijim i isplativijim temama iz rubrika “Život”, uvijek vrućim političkim temama, nažalost i crnom kronikom, ali u takvome kontekstu uspjeti zadržati nekakav kontinuitet, pa i osnovati nagradu za domaću prozu, već je velik uspjeh. Jasno je da bih voljela kad bi ta “centimetraža bila veća”, ali pokušava biti realna i osjećati se kao trojanski konj. “Jutarnji” upravo kreće s prilogom za knjigu, pa iako će biti riječ o pomalo komercijaliziranom prilogu, zadovoljna sam i s tim granicama mogućeg. Novi mediji, prije svega internet, učinili su mnogo za proboj nekih novih snaga i imena, ali u našim uvjetima ne dovoljno. Postoje, dakako, oaze poput sajta na kojem si se i sam afirmirao (lupiga.com), pa i “veliki” poput VIP-a ili I-neta ponešto se bave knjigama, ali nisam primijetila da se, za sada, internet shvatio kao rasadnik talenata za velike medijske kuće i pisano novinarstvo. Mjesta su jednostavno popunjena i mislim da se veća generacijska smjena, ako je riječ o kritici, dogodila s ulaskom Roberta Perišića, Nenada Rizvanovića, Jurice Pavičića, Krune Lokotara, Seida Serdarevića, Borisa Becka, mene i još ponekog na stranice visokotiražnog tiska (neki su od nas na njima i ostali, neki to kapitalizirali na drugi način). Kako se u nas u pravili smjene generacija događaju nešto rjeđe, najmanje svakih desetak godina, treba još malo pričekati dok mi postanemo stari i onemoćali ili barem akademici, he, he.

VAL: Nedavno se u "Fantomu slobode" Dean Duda prilično negativno očitovao o književno-kritičarskoj struci u Rvata. Kakvo je tvoje mišljenje o kolegama i imaš li favorita (moj je primjerice Dario Grgić)?
JAGNA: Mislim da Dean Duda cijelu stvar promatra iz malo iskošenog kuta, s jedne strane akademskog, a s druge idealističkog. Ne slažem se da je situacija s književnom kritikom baš u posvemašnjem rasulu, iako se danas doista sve i svašta prodaje pod književnu kritiku. Književna kritika, i tu se slažem s Dudom, nije impresionistički zapis o knjizi koji može napisati bilo tko, ona podrazumijeva znanja i teorijsku potkovanost o kojoj sam govorila i u prethodnom pitanju, iako može biti pisana i tzv. svakodnevnim jezikom. Kritika je po meni bila u rasulu početkom devedesetih, kad nije bilo ni prostora za nju, ni novih kritičarskih imena koji bi pratili nove generacije. Što se tiče mojih favorita, teško je govoriti o kolegama ... Dok sam bila "mala" fascinirali su me Mandić, Tenžera i Visković kao pratitelj svoje generacije "hrvatskih borgesovaca". Od kritičara koji su danas aktivni cijenim Perišića, iako je njegova kolumna u "Globusu" često manje kritika u pravom smislu riječi, a više doista kolumnistički zapis. Od kritičara koji se "nose" s uvijek nekako zanemarenim pjesništvom, jako cijenim Krešu Bagića koji je sjajno odrađivao poeziju na stranicama "Jutarnjeg". Od, recimo, mlađih - sviđa mi se način na koji recenzije knjiga odrađuje Radio 101. Ali ne volim u načelu govoriti o kolegama iz struke u tim kategorijama, kao o omiljenim bandovima, nogometašima i dr ... Svatko od njih ima svoju specifičnost i neki su mi senzibilitetski i generacijski bliži, a neki ne. No, hrvatska književnost ipak ima sasvim ok kritičarsku logistiku, ako se malo našalimo - barem onakvu kakvu zaslužuje.

VAL: Iako nas još nepuna dva mjeseca dijele od kraja godine, možeš li ipak napraviti usporedbu prozne 2004. godine u odnosu na prethodnu godinu, vrlo bogatu zanimljivim naslovima?
JAGNA: Već sam primijetila da se 2003. godina percipira kao užasno jaka u proznim naslovima, no ja mislim da nema veće razlike i da je i 2004. vrlo zanimljiva. Stvari su se nekako smirile, prošla je ona euforija prošlih godina kad je svatko tko drži do sebe morao imati knjigu proze, kockice su se nekako posložile. 2003. godina bila je godina u kojoj se dogodila prevlast romana - Jergović, Daša Drndić, Koščec, Mlakić, Edo Popović – to su recimo bilo finalisti nagrade “Jutarnjeg”, svi s romanima. Ove je godine definitivno najveće iznenađenje Renato Baretić s “Osmim povjerenikom”, koji se uklapa u “kućicu” pisac-novinar, a uspio je šarmirati već četiri posve različita žirija i odnijeti doma neke, inače vrlo konzervativne, nagrade. Bit će zanimljivo kako će proći u “Jutarnjem”. Osobno mi je zanimljiv i Boris Dežulović s “Christkindom”, neobičnijim za još jednog novinara. Ove nam se godine i Tatjana Gromača predstavila kao romanopisac, sa svojim fragmentarno-autobiografskim “Crncem”, dobre knjige napisale su u Lucija Stamać i Milana Vuković Runjić, kao i mladi Zoran Lazić. I, dakako, Jergović s “Inšallah, Madona, inšallah”, što je već standard. Uglavnom, moja je dijagnoza da se dogodilo svojevrsno smirivanje koje je za domaću prozu jako dobro - trend stvarnosne proze više nije dominanta, “očistili” smo se od prevladavanja tema rata, poraća, tranzicije itd. i prozna je slika sve šarenija, žanrovski i tematski. Ove smo godine imali, tako, vrlo širok tematski raspon proze, od obrade sevdalinki do obrade mita o Lijepoj Heleni, od humorističke utopije do fantastike, od ratnog do autobiografskog pisma itd. dakle, opće stanje - smirenije, ali i vrlo kreativno. Nedostaje mi samo još poneki mladi debitant (kao Jelena Čarija prošle godine) jer je to podmlađivanje jako važno za opću sliku književnosti, a ove nam se godine nekako i nije dogodilo.

VAL: No, ne čini li ti se da je ove godine kratkometražna prozna produkcija ipak nešto izdašnija od lanjske? Osobno bih se čak usudio prognozirati da će Mićanovićeva zbirka kratkih proza "Trajekt" preoteti Baretiću nagradu Jutarnjeg lista ...
JAGNA: Pa je, iako je roman i dalje, nakon godina i godina stagnacije, ipak u prvom planu. No, u usporedbi s 2003. kad gotovo da i nije bilo kvalitetne zbirke kratkih priča, situacija je ove godine “normalnija”. Spomenuo si Mićanovićevu prozu koja je meni osobno jako draga i bila mi je pravi odmor za dušu kad sam je čitala ovog ljeta. Što se tiče tvoje prognoze, a spomenuo si doista sjajnu knjigu, ipak si jako hrabar. Ja se, recimo, ne usudim ništa prognozirati jer sam do sada pogodila samo Ferića, što nije bilo teško, i prošle godine Jergovića, što također nije bilo teško. Nagrada “Jutarnjeg” zna iznenaditi (Slamnig i Kirin doista su bili iznenađenje), zbog vrlo heterogenog sastava žirija. No, ako hoćeš možeš uložiti na internu kladionicu, pa ćemo vidjeti ...

VAL: Kakvo je tvoje mišljenje o akcijama "novine+knjiga" koje su obilježile književnu 2004. u Hrvatskoj?
JAGNA: U početku, kako nisam nakladnik pa nisam osobno pogođena, jako dobro. Kad je “Jutarnji” krenuo sa strancima, a “Večernji” s domaćicama akcija mi je bila jako ok, osobito kad sam vidjela kako se moji susjedi tuku u redu za Umberta Eca. No, sve ima svoje granice. U posljednje mi je vrijeme žalosno gledati izloge kioska i police samoposluživanja na kojima vidim hrpu najrazličitijih knjiga - od slikovnica, preko klasika i Miljenka Smoje, do rječnika - koje više nikoga ne zanimaju. Akcija su u pohlepi novinskih nakladnika pretvorila u grotesku i totalnu hiperinflaciju koja kao da poručuje - što će vam knjižare, sajmovi i nakladnici, kad sve možete kupiti za dvadesetak kuna. Vjerojatno upravo raste generacija klinaca koji će misliti da su knjige ono što ti uvaljuju uz novine. Uz kozmetiku, poneki DVD, CD i sl. Pravi pokazatelj kako jedna u načelu dobra stvar kod nas uvijek sklizne u tragikomediju.

VAL: I na kraju ovog ugodnog ćaskanja, budući da su i tvoji počeci vezani uz omladinski tisak, što bi poručila mlađariji koja putem “Vala” danas zakoračuje u novinarstvo?
JAGNA: Uh, ne volim takva pitanja. Svaka generacija ima svoja pravila i principe i posve su drukčija vremena od onih omladinskog tiska, pa je već i to što “Val” uopće ponovo izlazi veliki poduhvat. Njegovo održavanje bit će još veći. Ne volim zvučati kao stara teta prepuna savjeta i pouka, no kad već to tražiš od mene poručila bih im parafrazom jedne meni drage maksime - neka ne vole sebe u novinarstvu, nego novinarstvo u sebi.

Preneseno iz riječkog mjesečnika za kulturu mladih VAL, broj 2/2004.