HAAŠKI SUD I POMIRENJE: Godine koje su pojeli zločinci

Refik Hodžić

15. studenog 2017.

HAAŠKI SUD I POMIRENJE: Godine koje su pojeli zločinci

Kako se bliže presude Ratku Mladiću i "hercegbosanskoj šestorci", tako se moj inboks puni pitanjima meni već isuviše poznatog sadržaja: "Hoće li i na koji način ova presuda Haaškog tribunala doprinijeti pomirenju?"; "Hoće li žrtve dobiti satisfakciju? Je li Tribunal ispunio svoju misiju?". Ista pitanja, brat-bratu, već skoro 20 godina. Ta salva recikliranih pitanja podsjeća na komplikovanost mog odnosa s Haaškim tribunalom i tjera na razmišljanje o evoluciji sopstvenih stavova po pitanju uloge ovog suda u društvenim procesima naše post-ratne močvare.

Ključne tačke na toj krivulji bile bi označene prvim hapšenjima ratnih zločinaca u Prijedoru, prije ravno 20 godina, ushićenjem koje sam osjećao kada sam dobio posao u Službi za javno informisanje Tribunala, suočavanjem kroz neprobojno staklo haške sudnice sa braćom Banović, ubicama iz Keraterma s kojima sam išao u osnovnu školu, satima provedenim u pustim galerijama za javnost tokom raznih suđenja, na koja sam bio narkomanski navučen, prvim pojavljivanjem Slobodana Miloševića pred sudom, otkazom iz protesta zbog odnosa Tribunalovog vođstva spram žrtava (o čemu sam snimio svoj prvi dokumentarac), osnivanjem vijeća za ratne zločine Suda BiH, Šešeljevog štrajka glađu, skandaloznih presuda Gotovini i Perišiću...

"Prvi predsjednik Tribunala, pokojni profesor Antonio Cassese, vjerovao je da moć Tribunala da doprinese pomirenju leži u individualizaciji krivice" (FOTO: Wikipedia)

Udaljenost između svake od tih tačaka ispunjena je mnoštvom ljudi i događaja - Prijedorom, Hagom, godinama kopanja najcrnjeg mraka. Ipak, bez obzira na optimizam ili razočarenja što su me naizmjenično obuzimali glede pozitivnog uticaja Tribunala na našu sposobnost da se oporavimo od posljedica masovnih zločina, nikada nisam sumnjao u dvije konstante: da taj oporavak zavisi samo od nas samih i pravca u kojem se krećemo politički, ekonomski i socijalno, te da je Tribunal tokom svoga rada prikupio materijal neprocjenjive vrijednosti, koji nam može pomoći da, ako ikad tako odlučimo, krenemo u smjeru istinskog, trajnog mira. To se do danas još nije desilo. Naprotiv. Politike Srbije i Hrvatske spram pomirenja i Tribunala odvele su nas u potpuno suprotnom smjeru.

Kome treba individualizacija krivice?

Prvi predsjednik Tribunala, pokojni profesor Antonio Cassese, vjerovao je da moć Tribunala da doprinese pomirenju leži u individualizaciji krivice, koja će spriječiti pripisivanje kolektivne odgovornosti za počinjene zločine čitavim narodima. Međutim, dobri sudija Cassese nije mogao pretpostaviti da državni aparati Srbije i Hrvatske suštinski neće biti zainteresovani za individualizaciju krivice. Njihovi prioriteti će se od početka rada Tribunala pa sve do danas, uz kratke epizode nešto drugačijih politika tokom vladavine Zorana Đinđića u Srbiji i Stjepana Mesića u Hrvatskoj, koncentrisati na upravo suprotno: na odbranu države čije su institucije implementirale planove koji su uključivali masovne zločine, te na odbranu temeljnih nacionalističkih narativa o sopstvenom mučeništvu i "svetosti naše borbe" protiv nehumanog, monstruoznog neprijatelja, koji je, da bismo mi mogli živjeti u miru i slobodi, morao biti uklonjen sa teritorije koju smatramo svojom.

Individualizacija odgovornosti za zločine i činjenice koje su izranjale iz suđenja na Tribunalu ovakvim politikama redovno su bili problem, nikad poželjna pomoć u procesu pomirenja. Već u ranim suđenjima postalo je jasno da dokazi govore o sistematskim zločinima, koji su organizirani i naređivani s vrha, i u kojima su počinitelji - bilo da se radi o čuvarima logora, silovateljima ili najvišim vojnim i političkim dužnosnicima - bili tek dijelovi hobotnice upregnute u provedbu strateških ciljeva. Pravnim jezikom rečeno: počinitelji su bili učesnici udruženih zločinačkih poduhvata.

Shodno tome, Haaški sud je označen kao prijetnja i vrlo brzo nakon što je postalo jasno da će suđenja u Haagu zaista biti i da se u zgradu nekadašnjeg osiguravajućeg društva slivaju krucijalni dokazi koji bi mogli oslikati drugačiju sliku o "svetosti naše borbe", državni aparati u Zagrebu i Beogradu aktivirali su moćne propagandne mašinerije sa jednim ciljem – delegitimizirati Tribunal kao anti-srpski, odnosno anti-hrvatski te tako obesmisliti dokaze i činjenice koje se u Haagu utvrđuju. Legitimitet, legalitet i objektivnost suda dovođeni su u pitanje po svim osnovama, a narodu su servirane jednostavne, korozivne poruke koje su Tribunal napadale zbog etničkog sastava optuženih (u Srbiji) i njegove navodne misije da podrije odbrambenu prirodu Domovinskog rata (u Hrvatskoj). Ilustracije radi, u tom vremenu mainstream mediji u Hrvatskoj, poput Slobodne Dalmacije, zvaničnike Tribunala znali su označavati "hrvatožderima". Srbijanski ministri u zvaničnim izjavama glavnu tužiteljicu nazivali su - kurvom.


Naslovnica beogradskog Blica iz 2007. godine (SCREENSHOT: Blic)

Konzekventno, saradnja s Tribunalom na prikupljanju dokaza funkcionisala je u skladu s misijom ovog suda samo kod Bošnjaka. Zagrebački odvjetnik Anto Nobilo to ovako opisuje u intervjuu Danima iz 2000. godine: "Bošnjaci su objektivno imali najviše žrtava ratnih zločina i svijet to nije mogao ne vidjeti. S druge strane, oni su kao takvi vrlo rano prigrlili Haški sud. AID je bio potpuno u funkciji servisa Haaškog suda, pa mu je pribavljao dokaze o zločinima i, na neki način, usmjeravao tužiteljstvo prema zločinima koji su počinjeni bili upravo nad Bošnjacima. No, Bošnjaci su ipak dugo bili jedina terenska logistika ovog suda. Hrvati su dugo negirali Haaški sud, kao i Srbi, i u određenom smislu su propustili taj prvi vlak."

S druge strane, optuženima koji su se našli u Hagu dodjeljivani su odvjetnici s jakim vezama u državnim organima sigurnosti, čiji zadatak nije bio da brane svoje klijente koliko da brane državu i njene institucije od bilo kakve inkriminacije. Advokat ratnog zločinca Duška Tadića, Miroslav Vujin, kažnjen je zbog ovakvog odnosa na štetu svog klijenta. Prvi predsjednik Tribunala Antonio Cassese, posvjedočio je da su sudije mogle jasno da vide o čemu se radi. Pojedini su branioci, kazao je u intervjuu Mirku Klarinu, "manje zainteresovani za odbranu svojih klijenata, a više za promociju političkih programa i ciljeva etničke grupe kojoj pripadaju".

Narativ über alles

Tko god je pratio suđenja na Tribunalu mogao se uvjeriti da su, osim zataškavanja odgovornosti države za zločine, takvi odvjetnici nastupali i u odbrani alternativnih verzija istorije, ugrađene u nacionalne mitove namijenjene mobilizaciji domaće javnosti; mobilizaciji obično usmjerenoj protiv drugih naroda. U svom dugogodišnjem izvještavanju iz Haaga, agencija SENSE detaljno je dokumentovala ovu praksu. U jednom od svojih izvještaja Mirko Klarin piše o posebno upečatljivom primjeru takvog nastupa, s početka suđenja dr. Milanu Kovačeviću, bivšem potpredsjedniku Kriznog štaba opštine Prijedor.

"Njegovi američki branioci srpskog porekla – Dušan Vučićević i Džon Ven, tj. Jovan Savanović – nastupili su kao da su u Hag došli da bi pred Tribunalom rehabilitovali vođu četničkog pokreta iz Drugog svetskog rata, generala Dražu Mihajlovića", piše Klarin, "a ne da bi svog klijenta odbranili od teških optužbi za genocid i zločine protiv čovečnosti".

Slično djelovanje Sigurnosno informativne službe Hrvatske, uz znanje i direktne instrukcije pokojnog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, također je dokumentovano na Tribunalu. Osim kontrole nad određenim brojem odvjetnika, SIS je bio vrlo aktivan i u pripremanju svjedoka u svrhu "zaštite hrvatskih interesa". U jednom unakrsnom ispitivanju na suđenju Prliću i ostalima, tužilac Kenneth Scot je prezentirao dokaze o sastanku u kabinetu predsjednika Tuđmana. Na sastanku se razgovaralo o pripremanju Milivoja Petkovića da lažno svjedoči kao svjedok odbrane u predmetima protiv Tihomira Blaškića i Darija Kordića. Ključni čovjek u ovom poduhvatu bio je tadašnji šef SIS-a Markica Rebić, koji će i sam kasnije biti predmetom optužnice za nepoštivanje suda, zbog objelodanjivanja imena zaštićenih svjedoka.

Markica Rebić, Tuđmanov savjetnik za nacionalnu sigurnost (SCREENSHOT: OTV)

U jednom internom dokumentu Rebić se hvali kako je "izvršio obavještajni prodor u Tribunal". Kontinuitet ovakvog pristupa HDZ-a Tribunalu potvrđen je i u izvještaju političkog oficira američke ambasade Roberta Silbersteina iz 2003. godine, gdje se govori o postojanju HDZ-ovih paralelnih institucija, koje štite haške optuženike i djeluju protiv Tribunala čak i u vrijeme vlade Ivice Račana. Čuvarima narativa Tribunal je bio neprijatelj, a istina o zločinima prijetnja koju se moralo neutralizirati. Kakva individualizacija krivice, kakve trice i kučine.

Kontinuitet ove borbe protiv bilo kakvog uticaja Tribunala na odnose unutar i između Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske stanje je fakata koji stoje iza sladunjavih fraza o pomirenju što ih političke vođe s neskrivenim sarkazmom ponavljaju u svojim susretima sa gostima iz Evrope. Zagreb i Beograd su dobili bitku za "istinu" sa Tribunalom, u to nema nikakve sumnje. Dobili su je uz podršku tih istih gostiju iz Evrope, koji su cjelokupnost najvećeg izazova sa kojim se ova društva suočavaju, sposobnost da izgradimo trajni mir, u pristupnim procesima Europskoj uniji sveli na predaju optuženih Tribunalu. Tako je conditionality policy nominalno zadovoljen, ali uz gore opisanu posvećenost da istina sa tih suđenja nikada, ni na koji način, ne utiče na političke i društvene odnose u "regiji". Hrvatska je u EU, Srbija je na dobrom putu, a zaostavština ratnih zločina je, hvala na pitanju, dobro i zdravo. I ono što smo kao morali, više ne moramo.

Vrijeme tihog ponosa

Suđenja za zločine "svojih" su ili davno obustavljena ili pred potpunim kolapsom. Politički i vojni lideri poput Radovana Karadžića i Darija Kordića, koji su provodili istrebljivačke, brutalne kampanje "etničkog čišćenja" i genocida, potpuno su rehabilitirani. Homogenizacija sopstvenog naroda provodi se miloševićevskim i tuđmanovskim metodama grandioznog ispoljavanja sakralizacije sopstvene žrtve (da se razumijemo, ni bošnjačka politika nije imuna na ovo). Sveprisutna je dehumanizacija drugog (opet u najvećoj mjeri Bošnjaka) kroz poistovjećivanje s terorizmom, klanjem, drevnim neprijateljstvima. Ako hoćete da izmjerite istinsku predanost srbijanske vlasti pomirenju, prelistajte, na primjer, novine direktno nakačene na obavještajne strukture. Jezik koji danas koristi Informer nije nikakav incident, već odraz naličja zvanične politike u Srbiji, kao što je tokom svih ovih godina to bio jezik Nacionala, Kurira i sličnih revolver-medija.

Dovoljno se samo osvrnuti oko sebe da bismo vidjeli da zatvaranje Tribunala koinicidira s početkom ere "tihog ponosa" u Srbiji, gdje ministar odbrane Vulin otvoreno poručuje da su prošli dani u kojima se Srbiju tjeralo da se stidi svojih ratnih zločinaca. Postavljanje Vladimira Lazarevića, osuđenog ratnog zločinca odgovornog za zločine protiv čovječnosti, za predavača na srbijanskoj vojnoj akademiji, simbolički i formalno ozvaničilo je početak ove ere, u kojoj dočekujemo presudu Ratku Mladiću.


Vladimir Lazarević, zločinac kojeg je Srbija uzela za profesora (FOTO: Sense)

Istovremeno, proces protiv Mladićevih jataka se zatvara za javnost jer bi mogao narušiti ugled Srbije. Istina je da Srbija ne želi da se u javnosti raspravlja o tome da su njeni zvanični organi čuvali Mladića sve te godine koje su nam pojeli skakavci, dok nije dočekala najunosniji trenutak da ga preda Tribunalu. Kakva god da bude presuda, ne sumnjam da će Vučićeva mašinerija da to pretvori u još jedan povod za homogenizaciju i cementiranje mita o velikom generalu koji se žrtvovao za nacionalnu stvar.

Za to vrijeme u Zagrebu iščekuju presudu "hercegbosanskoj šestorci" organizujući prezentaciju Prlićeve alternativne istorije Herceg-Bosne u Hrvatskom državnom arhivu na dan rušenja Starog mosta u Mostaru. Sama lokacija održavanja skupa poručivala je i hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj javnosti, a i Tribunalu, da ovo nije tek puko okupljanje irelevantnih desničara, nego prezentacija štiva zasnovanog na Prlićevim neupitnim naučnim metodama, kojima se dolazi do podataka o preko "300 bošnjačkih logora za Hrvate", odrubljenim hrvatskim glavama i drugim "istinama", koje imaju puno veće šanse da uđu u kurikulum istorije, nego bilo koja presuda Tribunala. Bilo kakve dvojbe da iza ovog cementiranja diskursa o "bezobraštinama političkog Sarajeva" stoji trenutna vlast u Hrvatskoj, odagnala je svojim je prisustvom ministrica kulture Hrvatske Nina Obuljen Koržinek. A ako neko ipak sumnja da se radi o kontinuitetu HDZ-ova pregalaštva protiv činjenica o ratu u Bosni i Hercegovini, neka pogleda nedavno gostovanje bivše ministrice pravde Hrvatske Vesne Škare Ožbolt u emisiji "Crvena linija". Poruke su jasne: mi imamo Hrvatsku, pobijedili smo i kakva god da bude presuda 29. novembra, mi ćemo oblikovati svoju istinu. Nikakav glupi sud u Hagu to neće dovesti u pitanje.

Užarene cijevi ovih suštinski ratnih politika iz Zagreba i Beograda bljuju medijske salve ka Bosni i Hercegovini, na čijim punjenjima stoji: "Pozdrav Turci, jebo li vam Tribunal majku terorističku, pomirićemo se kad vam Đura oprosti što vas je tukao". Ishod takvog pristupa pomirenju je konstantna nestabilnost i stanje političke krize u Bosni i Hercegovini kojoj svjedočimo od 2006. naovamo i kojoj se uslijed geopolitičkih turbulencija ne nazire sretan kraj.

A Tribunal? Njega nakon ovih presuda više neće biti da služi kao izgovor za odsustvo pomirenja. Na svojoj završnoj turneji, predsjednik Tribunala Carmel Agius jasno je dao do znanja da je odavno napuštena Casseseova ideja da je doprinos ovog suda pomirenju u individualizaciji krivice. "Zatvaramo vrata", kazaće Agius, "ali vam ostavljamo ogromnu građu utvrđenih činjenica. Ne nudimo pomirenje, jer to nije bio naš zadatak. Ostavljamo vam istinu o onom što se dogodilo."

Carmel Agius: "Ne nudimo vam pomirenje..." (FOTO: Sense)

I - tu se slažemo. To je ona druga konstanta o Tribunalovom doprinosu, koja me nikad nije napuštala svih ovih godina. Uistinu, u haškim arhivama leži blago, istina o nama, istina o tragičnom sunovratu jedne zajednice ljudi koja je doživjela epistemološki zemljotres i zamijenila istinu za mit, institucije za mesije.

Mračna je, ali ljekovita istina. Kao riječi Miroslava Brale, pripadnika Džokera koji je u Ahmićima svojim rukama ubijao djecu, došao u Hag niječući krivicu a onda doživio preobraćenje u kojem je priznao zločine za koje su ga teretili ali i neke za koje tužioci u Hagu nisu ni znali. Te riječi, ispisane kvrgavim rukopisom, plavom hemijskom olovkom na papiru iz računske sveske, dao bih svakome da pročita prije izricanja presude "hercegbosanskoj šestorci". One su Tribunalov doprinos pomirenju.

"Ime mi je Miroslav Bralo. Kao čovjek svjestan sam da se radi o mojim zločinima, koje sam počinio tokom masakra u Ahmićima, nad ljudima čiji se glas više neće čuti. Želio bih da se izvinim i u ime onih koji su počinili te stravične zločine, a nisu više među živima. i svima onima koji su morali da prožive boli i patnju zarad neljudskog ponašanja u Ahmićima.

Ja sam uvijek znao da se to djelanje pogrešno, i da će svako znati da je pogrešno, i da za svako djelanje ne može biti opravdanja. Ja sam svjestan da sam se loše ponašao i ovo pismo pišem svojim riječima.

Naša zlodjela su bila tako strašna – mislim i na ostale – mi smo svejedno nastavljali i pokušavali da ih opravdamo. Ja sam čak pokušavao da budem ponosan i da vjerujem da su to djela uspješna vojnika. Danas se stidim toga, stidim se svog ponašanja. Ne. To nisu bila djela onog vojnika kakav sam ja jednom želio biti. Bio sam prisutan kada su žene i djeca ubijeni pred mojim očima. U tome času dobar vojnik u meni je nestao, utihnuo.

Bilo je trenutaka tokom tog vremena kada sam bio hrabar, ali nije bilo u meni hrabrosti da sam sebi priznao u što sam se pretvorio, i nije bilo u meni dovoljno hrabrosti da zaštitim one čije se živote trebalo spašavati. To bi bila prava hrabrost u to vrijeme. Trebalo je da prođe mnogo godina da bih ja razumio i nakon toga i prihvatio svoju odgovornost za svako od svojih djela. Razmišljajući danas o svojim postupcima, osjećam jedino ogromno žaljenje i molim se da se takvo zlo nikada više ne ponovi na ovome svijetu.

Miroslav Bralo zvani Cicko, jedan od ubojica iz Ahmića (FOTO: icty.org)

Tribunal mora da se bavi s mnogim lažima. Ja vjerujem da je jedini put naprijed se kaže istina i da se prestane sa poricanjem istine. Mislim da nisam lagao, ali sam bio onaj koji je sve poricao pogotovo pred samim sobom. Mora jednom biti kraj zataškavanja zločina. Porodice bi trebalo da odboluju svoje bližnje i da znaju istinu iskreno. Nadam da će sve strane sarađivati u potrazi za istinom i čineći tako skratiće agoniju mnogih obitelji.

Mogao bih reći nek svako ide svojim putem, ali ja o to više ne vjerujem. Rekao bih svakome da smogne hrabrosti i obrati se svom susjedu, razgovara sa sudom i na taj način počne graditi mir. Onome ko govori istinu, vjerovati će susjed i sud. Kada sam se našao na tribunalu u novembru prošle godine, odmah sam znao da prva optužnica ne govori o svemu. Želio sam da kažem cijelu istinu o svojim zločinima, iako sam znao da ono najgore znam samo ja. Toliko, a, i više ja sam dužan."

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Lupiga.Com