Očito nema mjesta čuđenju nad viješću da je Ivan Zvonimir Čičak trijumfalno pripušten u Hrvatski sabor, na mjesto vanjskog člana Odbora za informiranje, informatizaciju i medije. Rezignirani komentatori i strukovni predstavnici odreda samo podsjećaju da je riječ o imenovanju osuđivanog medijskog klevetnika, konstatiraju da su se time saborski zastupnici – uz kršenje poslovnika – farsično narugali hrvatskim građanima, te nadostavljaju da je slavljenik, i na dan njegova proglašenja članom dotičnog odbora, uspio u javnost proturiti novu serioznu dezinformaciju u ime Hrvatskog helsinškog odbora čiji je predsjednik. 

Ali, baš nitko suvisao ne iščuđava se oko čitave te lakrdije, niti bi za takvu reakciju imao temelja. Svima je sve jasno, dakle, pa nećemo ovdje prepričavati doba uoči znane višekratne političke i etičke metamorfoze tipa koji je u ratnim godinama predvodio uistinu zaslužnu ljudskopravašku organizaciju, e da bi je potom – već duboko u 21. stoljeću – gurnuo obrazom u blato istog onog nacionalizma čije je najgore efekte prethodno razotkrivao. 

O tome, reklo bi se, neka sud donesu povjesničari, izuzmemo li Čičkova intimusa i suradnika Ivu Banca, čisto zbog istovjetnih transformacija potonjeg. Štoviše, ne radi se više nikako samo o nacionalizmu, jer je HHO posljednjih godina najistaknutiji po laganom otklonu iz politike i crne kronike prema sportskoj rubrici, a s institucionalnim zastupanjem teško ugroženih prava Zdravka Mamića, velikog gazde hrvatskog nogometa. Prvo privođenje toga mučenika nazvao je Ivan Zvonimir političkim progonom; nešto kasnije mu je Mamićeva prijateljica Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica, dodijelila orden Reda Stjepana Radića. 

Ivan Zvonimir Čičak i Ivo Banac glasnici velikih transformacija (FOTO: Lupiga.Com)

Prolaznici uz mirogojske arkade toga dana mogu posvjedočiti da se iz Radićeva groba nije dalo čuti ništa nalik okretanju pokojnika, što znači da se ni razboriti Stipica nije začudio Čičkovoj promociji na najvišoj razini. Možda se čulo jedino kikotanje i s onog svijeta na upravo neodoljivo – a doslovno, ne tek simboličko – spadanje hlača predsjednika čuvene udruge u trenutku javnog fotografiranja s predsjednicom. 

Objektivniji promatrači društvenih zbivanja skloni su o Čičkovoj bliskosti s Mamićem ustvrditi kako je posrijedi klasično zavlačenje politikanta u stražnji otvor nogometnog silnika. Nisu u pravu ovaj put, jer teško je objasniti kako bi onda razbarušeni humanitarni aktivist mogao simultano i podrobno izvještavati o sadržaju, bukvalno, ličnih rektuma njihovih neprijatelja, buntovnih nogometnih navijača. Ali, doduše, nije to prvi put da ćemo posumnjati u Čičkove policijske oslonce. Posljednji put kad je uspješno privukao pažnju najšire javnosti, navodne mu kooperante iz policije dezavuirao je sud, točnije dva – grčki i hrvatski. 

Sjećamo se toga više nego dobro: Ivan Zvonimir Čičak nagazio je bio pomorskog kapetana Krista Laptala, uhapšenog u Pireju i optuženog za šverc droge, riječima da je, prema njegovim izvorima iz MUP-a, nesretni optuženik ustvari ozloglašeni narkotrafikant s čijim su zlodjelima dobro upoznati kriminalisti i u Grčkoj i u Hrvatskoj, i da nema ničeg iznenađujućeg u prvotnoj sudskoj presudi da je Laptalo kriv. Potom je hrvatski pomorac ipak oslobođen, jer nije bilo nikakvih dokaza o njegovoj krivnji, a komentator Jutarnjeg lista Ivan Zvonimir Čičak ubrzo je osuđen zbog laži. 

U redu, ajde, nije to bio baš posljednji takav navrat – teško je popratiti tolike Čičkove infamnosti – budući da se naš pikarski duh naskoro zapleo u vlastitim iskazima o novim starim jugokomunističkim zločinima. Žurilo mu se valjda priskočiti HDZ-u pred izbore, pa je sam sebe uvalio u gadnu kontradikciju, uz simptome uznapredovale nekrofilije. Već iduće godine, zatečen je kako operira po groblju u Varivodama, zataškavajući onakve gadosti kakve je godinama ranije jednako strastveno raskrinkavao. 

Ovo i nije više priča o Čičku, nego prvenstveno o hrvatskim narodnim poslanicima, o državnoj politici, o političkoj eliti generalno (FOTO: Lupiga.com)

Eto, takvu javnu osobu, i svakakvu još, jer o sličnim legendarnim ispadima mogli bismo unedogled, Hrvatski sabor namjestio je u stolicu jednog od svojih odbora, ali ne bilo kojeg, nego baš informativnog i medijskog. Da se otamo ruga, ako ćemo slučaj opisivati i s dozom patosa ili prigodne korotne metaforike, žrtvama svojih medijskih zločina. Da prevrće kosti čitatelja svisnulih u mukama, da skrnavi spomenike po grobištu mučki eliminirane publike. 

No stoga to i nije više priča o Čičku, nego prvenstveno o hrvatskim narodnim poslanicima, o državnoj politici, o političkoj eliti generalno. Primijetili smo, naime, da je saborski Odbor za imenovanje jednoglasno predložio toga novog kandidata; sabor ga je prihvatio sa 113 glasova za, plus tri suzdržana. Neka ovdje bude zabilježeno i da su luksuz ceremonijalne neutralnosti sebi priuštili Bruna Esih, Željko Glasnović i Zlatko Hasanbegović. Iako je na mjesta vanjskih članova Odbora za informiranje, informatizaciju i medije, predložen i veći broj novinara, što bi možda bilo i logično s obzirom na djelokrug Odbora, nijedan novinar nije se našao u njemu, a na koncu je još i izabran Čičak. Imenovanje je proteklo u idili, te ipak ne bi bilo u redu da sav krimen u odnosu na društveni interes padne na desni centar kao vladajuću i Čičku najbližu opciju. SDP, recimo – a i sav liberalni sitnež – pristao je smjerno uz pomazanje Ivana Zvonimira, kao što je i dosad stajao iza većine ključnih, ujedno tragičnih političkih momenata u Hrvatskoj. Bilo to kunktatorsko držanje našeg lijevog centra kroz povijest manje ili više očito, baš ono je pravi razlog činjenice da se ovoj najnovijoj zgodi nemamo osnove čuditi.

Dosljedno je to primjer i s medijskom politikom posljednjih godina, a o njoj govorimo kad govorimo o Čičku u saboru. Nakon što su do 2015. godine proveli sabotažu nad vlastitom opsežnom sektorskom reformom, danas mogu samo promatrati – bez prava na zamjerke – kako desničarska ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek dovršava posao gušenja neprofitnih medija, započet u mandatu njezina prethodnika i stranačkog kolege Hasanbegovića. Sve u korist privatnih vlasnika medijske scene i naklonog im krupnog kapitala uopće, a sam Ivan Zvonimir Čičak – gle čuda, konačno – pritom će nam biti najmanji problem.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/Dario Grzelj

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"