DRŽAVA JE KRIVA: 'Uništili su živote 25.671 ljudi i njihovim obiteljima, a oni se prave kao da se ništa nije dogodilo'
„To je bio genocid, etničko čišćenje drugim metodama – administracijom“, nimalo ispod glasa govori nam Niko Jurkas, predsjednik Društva izbrisanih prebivalcev Slovenije, ne mareći za zbunjene poglede gostiju za susjednim stolovima u gostionici slovenskog Čateža ob Savi. U trenutku dok razgovaramo Jurkas „slavi“ točno 21 godinu otkako je zajedno sa 25.670 drugih osoba izbrisan iz popisa onih koji su stalno prebivali u Sloveniji. Jednim potezom slovenskih vlasti život im je pretvoren u pakao, a bolne posljedice osjećaju i dan danas. Naš sugovornik objasnit će nam kako je zla kob zadesila samo „južnjake“, dakle one koji su porijeklom iz ostalih republika bivše Jugoslavije.
Niko Jurkas - njegov jedini grijeh je što je rođen u Zagrebu (FOTO: Lupiga.Com)
„Nisu brisali Talijane, Austrijance ili Mađare, nego samo nas“, tvrdi Jurkas, čija je priča sasvim specifična s obzirom da se zapravo ne radi o „južnjaku“, nego o „pravom pravcatom“ Slovencu. Njegov grijeh je samo taj da je rođen u Zagrebu.
„Majka mi je radila u Zagrebu i mene je 1948. godine tamo rodila“, pojasnit će nam Jurkas na mješavini slovenskog i hrvatskog jezika.
Tema izbrisanih proteklih je dana ponovno zainteresirala javnost s obzirom da je samo dan nakon neslavne obljetnice Izbrisanih pala slovenska vlada, kao i da ističe rok prema kojem je po presudi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu vlada trebala uspostaviti mehanizam kojim će priznati obeštećenja izbrisanim stanovnicima. Naime, u lipnju prošle godine taj je sud u predmetu Kurić i drugi protiv Slovenije potvrdio da je Slovenija kršila prava izbrisanih na poštovanje privatnog i obiteljskog života te pravo na djelotvorni pravni lijek Europske konvencije o ljudskim pravima. Osim toga konstatirana je i diskriminacija, jer su izbrisani kao nekadašnji državljani SFRJ tretirani lošije od osoba koje su u to vrijeme imale status stranca. Ukupno je 11 izbrisanih pravdu potražilo u Strasbourgu, nakon što država nije učinila praktički ništa vezano uz dvije presude slovenskog Ustavnog suda koje su išle u korist izbrisanih. Jedan od tužitelja je čekajući pravdu preminuo, šestero je dobilo spor, a njih četvero zbog procesnih razloga nije dočekalo povoljne presude. No, ovdje se radilo tek o nematerijalnoj šteti, 20.000 eura čija je isplata počela u rujnu, a kako će se riješiti drugi dio priče, materijalna šteta, za sada je velika nepoznanica. Međutim, jasno je da će dogovor ove šestorke predstavljati određenu normu u rješavanju obeštećenja i svih ostalih izbrisanih.
„Nisu brisali Talijane, Austrijance ili Mađare, nego samo Južnjake" (ILUSTRACIJA: Izbrisani.org)
„Vlada samo ponavlja da novaca nema. Tražili su jednu odgodu, dobili je, pa kad je istekao rok, molili su novu odgodu, sada i ona ističe, a ništa nije napravljeno. Svaki njihov potez je samo manevar kako ne bi ispoštovali ono što moraju“, ogorčen je Jurkas, koji je kao i većina izbrisanih siguran da će nova vlada zahtijevati novu odgodu, jer nije upućena u problematiku. Da stvari budu gore, još uvijek se ne zna niti s kim bi vlada s druge strane uopće pregovarala. „Ulje na vatru“ u javnoj raspravi, jer vrijedi imati na umu da je tema Izbrisanih prvorazredno političko pitanje uoči svakih izbora kod zapadnih susjeda i da su se čak neki izbori lomili na tom pitanju, dodalo je Prešernovo gledališče Kranj koje je postavilo predstavu simbolično nazvanu „25.671“. Redatelj predstave koja je i prije premijere izazvala pregršt kontroverzi je Oliver Frljić, a koliko ksenofobije i danas ima kod zapadnih susjeda govori i argument koji se često provlači u internetskim komentarima - „bomo pustili, da nam Bosanci delajo predstave“ – što je ujedno i jedna od poruka s kazališnih plakata. Oštar stav političke desnice prema izbrisanima pravilo je već puna dva desetljeća, jer se te ljude prokazivalo kao one koji su pucali po Sloveniji predstavljajući ih kao oficire JNA i ratne profitere te u najboljem slučaju društvene parazite i kalkulante, koji su izbrisani jer su „kalkulirali“ te su za sve što im se dogodilo sami krivi.
„To je teška svinjarija, jer od 25.671 izbrisane osobe, samo je 425 oficira JNA. Pokušali su uvjeriti javnost da nas se sve gleda preko jednog generala Milana Aksentijevića“, požalit će se nam se predsjednik društva u razgovoru koji će djelomično biti objavljen i u tjedniku Novosti. I sami izbrisani su danas razjedinjeni te se okupljaju u tri udruge.
Detalj iz predstave koja je i prije premijere izazvala pregršt kontroverzi (FOTO: Mare Mutić)
„Neki ne znaju ni da postoji društvo, drugi nemaju novaca, treći su iseljeni, a četvrte ova priča ni ne zanima. Iz društva je izašao Aleksandar Todorović, vjerojatno u medijima najeksponiraniji izbrisani, te s još nekim ljudima osnovao drugo društvo. Taj je čovjek za ovu stvar napravio neizmjerno mnogo, ali nismo se slagali oko nekih metoda djelovanja, a nedavno su i iz tog novoosnovanog društva neki istupili i osnovali treće društvo“, analizira Jurkas, inzistirajući da ne upadnemo u zabludu u koju su mnogi, pogotovo neslovenski mediji, upali.
„Ni danas ljudi ne razumiju bit izbrisa. Svi to povezuju s državljanstvom, ali to s državljanstvom nema veze. Oni su nas izbrisali iz stalnog prebivališta, iako smo imali uredno reguliran taj status. Svatko je imao svoj razlog zašto nije tražio državljanstvo i svačije je pravo da ga ne uzme, ali to nije bitno, jer je stvar u prebivalištu. Nitko nije dobio neki dokument iz kojeg bi bilo jasno da se nešto mijenja po tom pitanju ili da ih se upozori što se može dogoditi.“, tvrdi naš sugovornik, lamentirajući da ako netko nije tražio državljanstvo, znači da mu ono ne treba, ali ne znači da mu ne treba i stalno prebivalište, a upravo su vlasti boravak uvjetovale državljanstvom. Mnogi su deportirani, odvojeni od svojih obitelji, proživljavajući teške traume. Osobito je bizarno da se djecu koja su rođena u Sloveniji i nikada je nisu napustili tražilo potvrde o nekažnjavanju iz zemlje u kojoj su rođeni njihovi roditelji. Brojnim izbrisanima je bilo nemoguće pribaviti sve tražene dokumente kojima su pokušavali povratiti stalno prebivalište, jer je već u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bjesnio rat.
Brojnim izbrisanima je bilo nemoguće pribaviti sve tražene dokumente (FOTO: N24.ba)
Po Jurkasovim podacima otprilike 10.000 „očišćenih“ danas ima sređen status u Sloveniji, a ostatak je ili napustio Deželu ili u njoj živi ilegalno. Otvoreno će reći kako je iza ideje brisanja stajao donedavni premijer i čelnik Slovenske demokratske stranke, Janez Janša, iako je tada obnašao tek dužnost ministra obrane. Kao kuriozitet otkrit će da je samo jedan glas prevagnuo da se donese odluka koja će zagorčati život „južnjacima“.
U što preko noći mnogima pretvorio život najbolje se može vidjeti iz brojnih potresnih svjedočanstava objavljenih na web stranicama Mirovnog instituta iz Ljubljane. „Bio sam beskućnik: bez kuće, bez obitelji, koja me nije htjela, jer nisam imao papire. Nikada nisam krao, jer nisam htio. Ali sam se toliko ponižavao da sam čovjeka molio za komadić kruha”, „Nisam imala zdravstveno osiguranje pa nisam mogla otići k liječniku; kad sam imala zdravstvene tegobe, morala sam trpjeti. Puno zuba sam izgubila. Zubi su me strašno boljeli!”, „Na općini su mi uništili slovensku osobnu iskaznicu i bacili je u smeće. Kad sam pitao zašto su to napravili, odvratili su mi neka budem sretan da uopće hodam po toj zemlji”, „Brisanje je obitelj gurnulo u siromaštvo i sve tri kćerke su osjećale velik manjak u usporedbi sa ostalim vršnjacima u školi”, „Sinovi su ostali u Sloveniji i za njih su se brinule susjede”, samo su neka od tih svjedočanstava u kojima su ljudi detaljno opisivali s kakvim su se nedaćama susretali.
I Jurkas nam svjedoči koliko se strašnih priča naslušao svih ovih godina. Sjetit će se prijatelja koji je deportiran i kojem je policija učinila tek jednu uslugu - nisu ga odveli iz kuće u lisičinama pred njegovom malom djecom, nego su ga na povjerenje pustili da sam došeta do kraja sela. Deportiran je na jednu, a uspio se iz Srbije vratiti tek nakon šest godina. Drugoj žrtvi su oduzeta djeca, jer ih nije imala s čime uzdržavati s obzirom da je zbog gubitka prebivališta ostala bez posla, te su djeca završila u udomiteljskim obiteljima. Spomenut će nam i muškarca koji je obolio, a s prebivalištem je izgubio je i zdravstveno osiguranje. Kako nije imao novca za liječenje, preminuo je u trošnoj baraci u ljubljanskom predgrađu, a zadnje novce, sto tisuća tolara, ostavio je društvu izbrisanih, za borbu.
Mnogi su ga presretali i pitali "pa kako ti, ti si naš" (FOTO. Lupiga.Com)
„Mnogi su imali loša iskustva s a susjedima. Kad popiju ljudi pokažu svoja prava lica. Ali ja imam suprotna iskustva. Mene su mnogi presretali i pitali ‘pa kako ti, ti si naš’, a kada im objasnim što su vlasti napravile kažu ‘tebi svaka čast, ali oni drugi što su bili protiv Slovenije'…”, rezimira, pitajući se kako ljudi ne razumiju da se radilo o običnom etničkom čišćenju. Ostavlja dojam čovjeka koji lako plane i jasno je vidljivo da je u svojoj borbi sa nepravdom sustava pomalo izgubio živce. Objašnjava kako mu je zbog svega propao posao, „puknuo” brak i raspala mu se mnoga prijateljstva, te kako danas ima mirovinu od samo 263 eura zbog toga što mu je oduzeto pravo na rad i nije uspio skupiti dovoljno radnog staža.
„Meni su svi tu pokopani. Svi smo mi Slovenci. Istina, rođen sam u Zagrebu, ali s Hrvatskom nisam imao nikakve veze. Niti sam tamo ikada živio, niti sam tamo bio zaposlen, apsolutno ništa“, prepričava nam Jurkas svoj slučaj. Dugo vremena uopće nije imao pojma da je izbrisan, a saznao je to na poprilično grub način - na policijskom šalteru.
„Imao sam tvrtku s 30-ak zaposlenih i radili smo s Rusijom. Putovao sam tamo sa starim jugoslavenskim pasošem u kojem je stajala slovenska adresa, ali kako je ta država prestajala postojati, iako je pasoš bio validan, otišao sam na policiju da promijenim pasoš. I službenica koju znam od malih nogu mi je rekla – 'tebe više nema ovdje'. Bio sam šokiran. Gdje ste rođeni, pitali su me. Pa u Zagrebu, odgovorio sam. Pa onda idite u Zagreb neka Vam oni daju dokumente“, prisjeća se Jurkas i kaže kako je imao sreću da ga samo zahvaljujući ugledu koji je imao u zajednici i nekim poznanstvima nisu deportirali. Supruga, dva sina i kćer su dobili dokumente, ali on nije. Zanimljivo je, kaže, kako mu je dvoje djece rođeno u Njemačkoj i u rodnim im listovima piše da su Nijemci, ali njih nitko nije slao u Njemačku da tamo rješavaju svoje papire.
Glavni tajnik slovenske vlade poručio im je kako se nada da će s novcima od odštete uplatiti tečaj slovenskog jezika (FOTO: pengovsky.com)
„Sjećam se da je bilo na vijestima kako je donesen neki zakon prema kojem ljudi trebaju zatražiti državljanstvo, ali nije mi ni na kraj pameti bilo da bih ja kao Slovenac, koji čitav život živim u Sloveniji trebao tražiti neko državljanstvo, a niti sam znao da su mi u Zagrebu u rodnom listu upisali da sam Hrvat, jer zadnji put sam ga vidio 1972. godine kada sam se ženio i tada mi nije ni bilo bitno što piše. Pa ja sam veći državljanin ove zemlje od tamo nekog Janše koji je rođen poslije mene! Napisao sam onda MUP-u zahtjev da riješe moj problem da se mogu normalno kretati po svojoj domovini, ali oni su mi odgovorili da zakon ne poznaje takav zahtjev i da na to nemam pravo žalbe. Pomislio sam: ova je vlada luda, pričekat ću da dođu drugi, jer ne mogu biti glupi kao ovi“, priča Jurkas i dalje u šoku, kao i kada je čuo da je izbrisan. I danas pamti imena svih članova vlade koju okrivljuje što mu se život pretvorio u kaos. Kaže kako je nedopustivo da su i danas neki od njih vrlo aktivni u politici i dobro pozicionirani. No, niti s novom vladom se ništa nije promijenilo, a u međuvremenu je u Hrvatskoj uspio srediti putovnicu, ali uz velike probleme, jer je morao pronaći nekoga tko bi ga uopće prijavio u Hrvatskoj.
„Od tada pa do 2004. godine kada sam napokon dobio slovensko državljanstvo ja sam u Sloveniji živio na crno. Oduzeli su mi pravo na dokumente, ali mi nisu oduzeli pravo da plaćam kredit, poreze, struju, pa čak i TV pretplatu. Zapravo nisam ni htio taj pasoš, jer neću da molim za ono što je moje, ali sestra je bila uporna i ona se angažirala oko toga“, govori Jurkas koji je dobio i potvrdu kojom mu država priznaje neprekidan boravak u Sloveniji od izbrisa do dobivanja državljanstva. Zanimljivo, sestra je, za razliku od njega, rođena u Brežicama, tako da nije bila brisana. Nekima se, kaže, zamjerio, a neki su se zamjerili njemu pa danas od njega okreću glavu kada se sretnu na ulici. Kaže, kako je pojedincima smetalo što tih godina nije hodao spuštene glave, nego se naprotiv išao sukobljavati s onima koji bi iznosili teze u prilog izbrisu.
Zbog odšteta danas Jurkas svakodnevno dobiva na desetke upita izbrisanih iz Srbije, Crne Gore, BiH, Hrvatske i Makedonije, koji se interesiraju postoji li način da i oni dobiju neku odštetu.
„Nažalost, samo šezdesetak onih koji su pokušali povratak od uvođenja zakona iz 2010. godine koji izbrisanima daje mogućnost da se vrate u Sloveniju, u tome je i uspjelo“, iznosi nam neumoljivu statistiku, ocjenjujući da je taj zakon katastrofalan jer predviđa podnošenje molbe i „mali milijun“ raznih potvrda koje je gotovo nemoguće nabaviti, zbog čega je Društvo nedavno Ustavnom sudu podnijelo zahtjev za ocjenom ustavnosti. Ogorčen je što država do danas nije napravila ništa kako bi se ljudima kojima je uništila živote bilo kako ispričala, nego ih se još vrijeđa, poput nedavne izjave glavnog tajnika vlade koji je javno ponizio izbrisane rekavši da se nada kako će s novcem od odštete ti ljudi sebi uplatiti tečaj slovenskog jezika.
„Uništili su živote 25.671 ljudi i njihovim obiteljima, životi su nam i danas obilježeni izbrisom, a oni se prave kao da se ništa nije dogodilo“, zaključit će Jurkas, dometnuvši da je brisanje mnogima zapravo bila smrtna presuda, uz izvršenje s odgodom.
Lupiga.Com
