Pred vama je dragi čitatelji uistinu sjajan tekst, kakav nećete naći u dnevnoj štampi. U domovini industrije fast fooda Thomas Frank odmotava klupko proturječja jedne od američkih priča o uspjehu. Povod priči je štrajk radnika u lancima brze prehrane, koji od svoje plaće doslovce ne mogu živjeti. U središtu priče su ljudi koji su dovedeni na rub egzistencije, a nasuprot njih su oni koji kupe svoje šesteroznamenkaste sinekure od nekog think-tanka i lobisti koji bezobzirno „melju“ u ime profita. „Reći da oni 'marljivo rade' za 'poštenu plaću' značilo bi toliko izvinuti značenja da bi popucale sve staklene noge na koje je njihov 'posao' postavljen“, komentira Frank u tekstu koji donosimo u suradnji s hrvatskim izdanjem Le Monde diplomatiquea.

Piše: Thomas Frank

U jednom dijelu ulice Hillsborough Road u gradu Durhamu u Sjevernoj Karolini, između dvije autoceste, nekoliko minuta vožnje od otmjenih tornjeva sveučilišta Duke, na prostoru od otprilike jedne milje naći ćete McDonald’s, Cracker Barrel, Wendy’s, Chick-fil-A, Arby’s, Waffle House, Bojangles’, Biscuitville, Subway, Taco Bell i KFC. Hodajući niz ovu bučnu prometnicu, primijetit ćete da je tlo puno salveta i žarko-žutih papirnatih čaša. Ali, zapravo, ne biste trebali ni hodati ovim dijelom Hullsborough Roada. Ovaj pejzaž je zamišljen da ga se gleda kroz vjetrobransko staklo i s odvrnutom muzikom, a vozači ponekad polude ako ovdje vide pješake, i to je vjerojatno razlog zašto sam dvaput zamalo pregažen.

Subway u Hillsborough Roadu - nije preporučljivo hodati, jer je koncept zamišljen da ga se gleda kroz vjetrobransko staklo (SCREENSHOT: GoogleMaps)

No prilikom prolaska Hillsborough Roadom ipak me nije pogodio auto, nego spoznaja: spontano razumijevanje efikasnosti fast fooda. Promatrao sam jednostavnu žutu zgradu u kojoj je smješten Waffle House i značenje cijele ove panorame lanaca restorana postalo mi je jasno. Montažna konstrukcija, primjena industrijskih metoda za posluživanje hrane, dvostruke friteze i velike posude za priloge, čak i pametno smišljeni plastični poklopci na čašama za kavu s malim otvorima za pijuckanje: sve su to sjajni primjeri ljudske domišljatosti. Morate im se diviti. No s druge strane, ta velika efikasnost zahtijeva i veliku rastrošnost – goriva, energije za klimatizaciju, zemlje, otpada. Unutar ove kutije vidimo remek-djelo industrijske organizacije, izvan nje su samo ljudi i stvari koji postoje tek zato da ih se iskoristi i potroši.

Razmišljao sam o velikom nacionalnom poduhvatu koji je omogućio ovakvu luđačku efikasnost: od poljoprivrednih subvencija i projekata navodnjavanja, preko izgradnje mreže autocesta, do masovnih medija bez kojih naši najveći lanci vjerojatno nikada ne bi mogli biti izgrađeni. Jesu li svi ovi poduhvati postignuti samo kako bi se stvorio čudesan, a opet toliko uobičajen krajolik Hillsborough Roada i kako bi se osiguralo da neki mogu zarađivati gomile novca, dok drugi ne zarađuju gotovo ništa?

Neobični prizori

Prošlog ljeta u Durhamu svjedočio sam nečemu vrlo neuobičajenom za ovu industriju – štrajku. Dodatan faktor neobičnosti je činjenica što se odvijao u Sjevernoj Karolini, koja je vrlo neprijateljska prema sindikatima i (kao ishodište Hardee’sa, Bojangles’a i Krispy Kremea) neka vrsta Atene fast fooda. Akcija je započela ispred Burger Kinga, usamljene građevine na uglu jednog sumornog križanja. Šačica radnika okupila se u šest ujutro i formirala liniju uz pločnik prije izlaska sunca te, nakon uvodnog ćaskanja, krenula u akciju izvikujući parolu “Radna prava su ljudska prava!” Ali zadržati entuzijazam u ove rane sate nije bilo lako, pa ni skandiranje nije potrajalo. Pokušali su drugu parolu i naposljetku se zagrijali uz “Ne možemo živjet’ od sedam i dva’est pet”. Uskoro su se pojavile i televizijske ekipe, kao i policijske patrole. Silueta usamljene mušterije nazirala se uz prozor restorana pod opsadom, promatrajući scenu. Kako je počinjala jutarnja gužva na cesti, vozači u prolazu trubili su u znak podrške.

U samo nekoliko stotina metara ovdje ćete pronaći 11 fast food restorana, odmah preko puta Bojangles’a je McDonald's (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Nešto kasnije istog jutra, prosvjed se preselio ispred McDonald’sa u centru Durhama, a zatim i do Little Caesarsa smještenog u šoping-centru uz prometnu cestu s osam traka u obližnjem Raleighu. Prosvjednici, čiji je broj narastao, stajali su uz parkiralište i dizali transparente vozačima u prolazu, dok su se njihova djeca igrala oko obližnjeg uredno posađenog drveća. Vozači kamiona trubili su u znak solidarnosti, dok su vozači skupljih automobila izvikivali uvrede.

Zadnja postaja tog dana bio je KFC u Raleighu. Bilo je oko četiri popodne i prilično vruće. Prosvjednici, kojih je sada bilo oko sto pedeset, okupili su se ispred obližnje baptističke crkve prije nego što su krenuli iskazati svoje nezadovoljstvo ispred “pukovnikovog veselog carstva”. Ovoga puta pridružio im se i velečasni William Barber Drugi, predsjednik sjevernokarolinškog ogranka Nacionalnog udruženja za napredak crnaca (NAACP) i organizator tjednih prosvjeda protiv desničarskih zakona na razini savezne države, tijekom kojih je uhićeno gotovo tisuću prosvjednika.

Ovaj krupni, pomalo pogrbljeni čovjek, obraćao se publici okupljenoj na ledini ispred KFC-a, zvučnim i dubokim glasom objašnjavajući osnovne razloge prosvjeda: koliko god sati radnici lanaca fast fooda radili, s minimalnom plaćom nikada neće zaraditi dovoljno. Ono što oni žele, objašnjava Barber citirajući ustavnu frazu iz razdoblja rekonstrukcije, pravo je da uživaju “plodove svoga rada”, poentirajući konačno: “Došao sam vam reći kako su plodovi truli. Truli su kada radite u Kentucky Fried Chickenu i jedva možete kupiti piletinu koja se tamo prodaje. Truli su kada radite i hranite druge, a od toga jedva možete prehraniti vlastitu djecu.”

Brojni mediji prenijeli su priču o nacionalnom valu štrajkova u industriji brze hrane, ali ono čemu sam svjedočio toga dana u Sjevernoj Karolini nije baš bio štrajk u pravom smislu te riječi. U nekim drugim gradovima, blagajnici i kuhari napustili su radna mjesta u dovoljno velikom broju da zatvore restorane, no to se nije dogodilo u Raleighu i Durhamu. Ono što sam vidio bio je prije prosvjed nego obustava rada, a najistaknutija organizacija nije bio sindikat, nego građanska inicijativa Action NC. Nitko od radnika nije zapravo propustio svoju smjenu.

To je prije bio prosvjed nego obustava rada, a nitko od radnika nije zapravo propustio svoju smjenu (FOTO: NCStateAFLCIO/Twitter)

Ne treba stoga iznenaditi da radnici koje sam upoznao toga dana baš i nisu bili upoznati s pravilima i običajima radničkog aktivizma. Jedna prosvjednica nosila je elegantnu crnu haljinu i visoke pete. Kako mi je kasnije objasnila, nije pretpostavljala da prosvjedovanje može biti toliko fizički naporno. Osim toga, prosvjednici se nisu osobito trudili da spriječe mušterije da ulaze u restorane, a neki od njih, kako je postajalo sve toplije, i sami su ušli unutra da bi uzeli hladan sok. Mnogi s kojima sam razgovarao bili su uvjereni kako nema nikakvog razloga da se boje odmazde uprave. Sve su ovo, naravno, bile naivne pogreške i neiskustvo kakvo biste očekivali u najmanje sindikaliziranoj saveznoj državi.

Plaće nedostatne za život

Njihovi prigovori, međutim, sasvim su opravdani. Odjevena u crno i s raspelom oko vrata, Willietta Dukes priča mi o svom poslu. Sudeći prema njezinoj priči, Willietti je iskreno stalo do restorana u kojemu radi, do toga kako je organiziran i održavan te kako se odnosi prema stalnim mušterijama. Nakon što je šesnaest godina radila za različite fast food lance i odgojila dvoje djece na minimalnoj plaći, sada živi u gostinskoj sobi svog odraslog sina i jedva spaja kraj s krajem. Uprava se s druge strane otvoreno hvali svojim bonusima, a jedan od njih je s radnicima podijelio i svoju najdražu tehniku razbijanja stresa nakon posla: svakog dana kada dođe kući, sjedne u svoj džakuzi. “Ja čak nemam ni dom u koji bih se vratila”, žali se Willietta Dukes. Iako uprava štedi na plaćama, nedavno je (FedExom) radnicima poslala pismo kojim ih upozorava na opasnosti sindikata.

Lucia Garcia, koja je na prosvjed povela i svog šestogodišnjeg sina, priča mi o svom poslu u McDonald’su, gdje ima relativnu sreću da je plaćena sedam dolara i devedeset i pet centi na sat, što je sedamdeset centi iznad minimalne satnice. Međutim, unatoč toj velikodušnoj plaći i činjenici da i njezin muž radi, njihova obitelj prisiljena je hraniti se u crkvenim kuhinjama, što je ironična sudbina za nekoga tko radi u restoranu, a k tome joj i emotivno prilično teško pada. “Tužno mi je to”, kaže Lucia Garcia, “posebno zato što se moje kćeri jako srame.”

U Americi svi znaju kako su plaće u restoranima brze hrane jako niske. Već dugo postoji pretpostavka kako su tamošnji radnici uglavnom tinejdžeri, koji nemaju djecu ili diplome, pa bi im ti slabo plaćeni poslovi trebali poslužiti za ulazak u svijet rada. Rad u toj industriji čak se doživljava i kao neka vrsta “ekonomske obuke” i zamjena za vojnu službu ranijih generacija. No sve što sam vidio u Sjevernoj Karolini proturječi ovim raširenim pretpostavkama. Danas su radnici u fast foodu često odrasli, koji i sami imaju djecu, a upoznao sam barem jednog radnika s diplomom među prosvjednicima u Raleighu. Zašto je tome tako? Zato što je posao posao, a u teškim vremenima kao što su ova okretanje hamburgera može biti jedina prilika koja se nudi, bez obzira na sve kvalifikacije i diplome.

Oni koji neprestano ponavljaju ove predrasude često ne znaju koliko je truda uloženo u zadržavanje plaća u industriji brze hrane toliko niskima, unatoč ogromnim profitima. Ustvari, postavljanju ovakvih uvjeta rada posvećena je ista pažnja kao i brendiranju i različitim ponudama pojedinih lanaca, s ciljem da se ostvari potpuna zamjenjivost radnika. U poznatoj knjizi Fast Food Nation (2001.), Eric Schlosser opisuje manijakalne napore industrije za standardizacijom. Hrana stiže u restorane smrznuta, a oprema u kojoj se priprema toliko je jednostavna da gotovo nikakva vještina nije potrebna. “Poslovi su pojednostavljeni kako bi se radna mjesta mogla jeftino popuniti”, tvrdi Schlosser. “Potreba da se zadrži pojedini radnik znatno je smanjena pojednostavljivanjem procesa, zbog čega svatko u bilo kojem trenutku može biti zamijenjen.”

U teškim vremenima kao što su ova okretanje hamburgera može biti jedina prilika koja se nudi (FOTO: aminerecipes.com)

Ovdje zapravo i nije riječ o restoranima, nego o “prehrambenim sustavima”, što je termin koji preferiraju i same kompanije. Ne treba posebno spominjati kako su ti “sustavi” osobito neprijateljski nastrojeni prema sindikatima. Schlosser nam priča o “letećem odredu” direktora McDonald’sa koji su šezdesetih i sedamdesetih putovali zemljom gušeći svaki sindikalni pokušaj, a Nacionalno udruženje restorana bilo je glavni protivnik pokušaja promjene zakona 2009. godine, a kojim bi se olakšalo osnivanje sindikata. U te svrhe se angažira i cijela vojska lobista poput Ricka Bermana, talentiranog prevoditelja interesa kapitala u “zdrav razum” koji mogu prihvatiti mase.

Panteon mitskih heroja brze prehrane

Amerikanci, međutim, jako vole ljude koji su im “sistematizirali” prehranu. Naša kultura je puna hvalospjeva herojima koji su probrali bisere efikasnosti iz masnih naslaga nacije. Sjetimo se hrabrih poduzetnika koji su nam svojedobno dali hamburger za 15 centi ali i onih koji su im uzvratili ponudivši nam svoj konkurentski a jednako jeftin hamburger, zatim onih heroja koji su doveli lažnu meksičku hranu u našu zemlju ili onih koji su smislili brži način da se ispeče pizza, kolačić učini mekšim ili efikasnije složi sendvič. Oni pišu svoje memoare, predsjednici ih spominju u svojim govorima, a neki od njih se i sami kandidiraju za predsjednika.

Zatim imamo i vojsku manje herojskih poduzetnika koji otvaraju franšize i svoj poslovni uspjeh vezuju uz brendove i prehrambene sustave koje je razvio netko drugi. Ako i nisu Wilbur Hardee ili Harland Sanders, ipak su pojedinci koji ulaze u rizik, neumorno radeći na promociji najnovije vrste kolačića i posvećujući svoje živote razvoju havajskih smoothiea. Njih također volimo, oni su naši “susjedi”, kako se izrazio ljutiti komentator u vijestima televizijske kuće Fox, u prilogu o štrajku u industriji brze hrane. To su ljudi, kaže drugi komentator, koji “cijeli život rade do iznemoglosti i koji su stavili vlastiti kapital na kocku”.

Rick Berman, talentirani prevoditelj interesa kapitala u “zdrav razum” koji mogu prihvatiti mase (FOTO: meristem.com)

Ove moćne mitove ponavljao je i predsjednički kandidat Mitt Romney prošle godine, kada je hvalio “poduzetnički duh” Jimmyja Liautauda, osnivača lanca Jimmy John’s Gourmet Sandwiches. Ljudi poput Liautauda “ne čekaju da im država rješava probleme”, tvrdio je predsjednički kandidat u govoru u predgrađu Chicaga. “Oni uzimaju stvari u svoje ruke i gledaju kako mogu sebe poboljšati. Kako mogu poboljšati svoju i perspektivu svoje obitelji.” No ako ovi učenici samousavršavanja kroz prehrambene sustave možda i ne čekaju pomoć države, država ipak ne gubi vrijeme kako bi im priskočila u pomoć. Ne mislim samo na izgradnju cesta, kanalizacijsku infrastrukturu i poduzetničke kredite, nego na nešto puno izravnije. Kako sam otkrio u Sjevernoj Karolini, većina radnika u industriji brze hrane korisnici su bonova za hranu ili drugih oblika državne pomoći. Kada kažu “ne možemo živjet’ od sedam i dva’est pet”, to misle sasvim doslovno – oni ne mogu preživjeti na minimalnoj plaći, pogotovo ako žele “poboljšati perspektivu svoje obitelji” tako što će je prehraniti. Tu velikodušno uskače država i nadoknađuje razliku novcem poreznik obveznika, sve kako uprave tvrtki ne bi morale radnicima davati plaće od kojih mogu – preživjeti.

Indirektne državne subvencije

Koliko vlada troši kako bi radnike održala živima, a naše hamburgere jeftinima? Prema procjenama udruge National Employment Law Project, ukupni iznos potpore radnicima u industriji brze hrane iznosi oko sedam milijardi dolara. To je šokantna brojka. Iako nije upitno da su Amerikanci šokirani dramatičnim širenjem siromaštva u posljednjih pet godina, njihova ih je šokiranost odvela u sasvim suprotnim pravcima. Za demokrate, kao što su predsjednik Barack Obama i većina koja kontrolira Senat, reakcija na siromaštvo je najlogičnija moguća: najava povećanja minimalne plaće na deset dolara po satu.

Čudesan, a opet toliko uobičajen krajolik Hillsborough Roada (SCREENSHOT: GoogleMaps)

No za republikance vrijedi obrnuta logika. Strah koji mobilizira ideološke vojnike desnice sastoji se u tome da bi ova depresija mogla dovesti do istih političkih posljedica kao i prošla, pa su posljednjih nekoliko godina posvetili prebacivanju krivnje na siromašne. Za konzervativce činjenica da radnici imaju tako male plaće da trebaju državnu pomoć tako ne vodi do zaključka da bi trebali biti plaćeni više ili da se trebaju organizirati, nego da bi im i tu pomoć trebalo ukinuti, pa su u studenome u donjem domu, koji kontroliraju, izglasali zaustavljanje programa bonova za hranu. Možda konzervativci očekuju da će ukidanje zadnjeg oblika pomoći natjerati radnike da se “pobrinu sami za sebe”, ali vjerojatnije je da se rukovode računicom prema kojoj je očajan radnik najbolji radnik, barem iz perspektive poslodavaca.

Poznato je kako su lanci brze hrane velike kompanije koje ostvaruju velike profite prodajući nezdravu hranu te da bogato nagrađuju svoje direktore. No manje je poznato da su u sve većoj mjeri vlasništvo istih onih vrijednih bankara koji su nam donijeli krizu koja nikako da završi. Uzmimo na primjer Burger King, koji mi je (na moju sramotu) nekada bio draži od drugih sveprisutnih lanaca. Danas je to tek igračka u vlasništvu financijskog kapitala. Nakon što ga je 2002. od proizvođača alkoholnih pića kupio konzorcij financijskih institucija (uključujući, naravno, i Goldman Sachs i Bain Capital koji je osnovao Romney), naposljetku je prodan brazilsko-američkoj investicijskoj tvrtki 3G Capital. Nakon svih tih besmislenih promjena, kompanija je izgubila svoje mjesto drugog najvećeg lanca.

Financijski kapital preuzima industriju

I drugi lanci imaju slične priče. Bojangles’, lanac pržene piletine, nekoć je bio u vlasništvu Falfurrias Capital Partnersa, koji su ga kasnije prodali privatnom investicijskom fondu Advent International. Sun Capital Partners je vlasnik Friendly’sa, Captain D’sa, Johnny Rocketsa i Boston Marketa, Fog Cutter Capital Group Fatburgera, a Consumer Capital Partners Smashburgera. I naposljetku, Roark Capital (nazvan po liku iz romana Ayn Rand) vlasnik je Arby’sa, Cinnabona, Carvela, Moe’s Southwest Grilla, kao i (znakovito) tvrtke Waste Pro, koja se bavi skupljanjem otpada.

Priča o našim susjedima, običnim ljudima koji posjeduju franšize sve je više stvar prošlosti (FOTO: landongilfillan.com)

Čak i primatelji franšize, naši navodno obični susjedi koji mukotrpno vode svoje male restorančiće, više nisu ono što su nekad bili. Bratija s Wall Streeta vidjela je i tu svoju šansu – stabilan izvor prihoda na temelju najnižih mogućih plaća. Najveći primatelj franšize Burger Kinga je tvrtka iz države New York koja kotira na burzi i ima 566 restorana. Njezin direktor lani je zaradio 1,9 milijuna dolara, računajući i burzovne prihode. Drugi najveći primatelj franšize Burger King je Strategic Restaurant, čiji je vlasnik Cerberus Capital, a najveću tranšu restorana s franšizom Pizza Hut drži tvrtka pod nazivom Olympus Growth Fund V, koja ju je kupila od Merill Lynch Global Private Equityja. Ne treba zaboraviti ni ambiciozni Valor Equity, koji je vlasnik niza restorana s franšizom Little Caesara i Dunkin’ Donutsa preko svoje podružnice u Utahu, Sizzling Plattera.

I na vrhu korporacijske hijerarhije i na razini primatelja franšiza, vodeći direktori šute o štrajku, iz očitih razloga. Priznanjem radničkog nezadovoljstva mogu samo izgubiti, nakon što su toliko uložili u pokušaj da se prikažu kao obiteljske tvrtke i enklave sreće. Ništa ne razbija pažljivo konstruiran imidž brenda kao ljutiti radnik koji ispred restorana u kojemu je zaposlen izvikuje kako na sramotnoj plaći iste kompanije ne može platiti cijepljenje svoga šestomjesečnog djeteta.

No lobistički bijesni pas industrije Rick Berman nema razloga za takvu rezerviranost, pa je odmah počeo režati: na dan štrajka, njegov Institut za politiku zapošljavanja platio je u Wall Street Journalu cijelu stranicu oglasa s velikom fotografijom japanskog kuhinjskog robota. Prosvjedi u industriji brze hrane “nisu nikakva borba protiv uprave”, tvrdi se u oglasu, već “borba protiv tehnologije”. Ako će radnici nastaviti zahtijevati masne i prenapuhane plaće, mogli bi ih u potpunosti zamijeniti novim sjajnim robotima, čime bi nezadovoljni lako mogli postati višak. Oglas je zapravo sugerirao kako kompanije zapošljavaju ljude iz čiste milostinje. Ako će ti nezadovoljnici nastaviti galamiti, plemenite kompanije će napraviti ono što su se dosad velikodušno ustručavale učiniti. “Marljiv rad” i “poštena plaća” ne znače ništa u ovom svijetu, kapital znači sve. Gledajte moju tehnologiju, vi bespomoćnici, i očajavajte!

Oglas kakvog se ne bi posramio ni Jutarnji list (FOTO: minimumwage.com)

Nakon Bermanova oglasa, dugo sam razmišljao o noćnoj mori automatizacije. U tome ima istine, naravno. Novinare su zamijenili blogeri i crowdsourcing, tvorničke radnike zamijenili su roboti, sveučilišne profesore zamjenjuju honorarci i online tečajevi. Koje bismo još vještine mogli žrtvovati u čast svete Efikasnosti? Evo jednog prijedloga: možda lobističke sajamske lajavce. Dok sam gledao libertarijanski elitni aparat na djelu, koji je, jednog po jednog, pred kamere slao svoje glasnogovornike u odjelima i kravatama da prozivaju sindikate i naređuju radnicima da ušute, pitao sam se koliko dugo će kapital tolerirati ove staromodne ostatke. Ti ljudi uglavnom nisu rekli ništa novo već godinama. Njihov se posao sastoji u tome da se povremeno pojavljuju na Foxu sa zabrinutim komentarima i nakon toga pokupe svoje šesteroznamenkaste sinekure od nekog think-tanka koji financiraju kompanije. Reći da oni “marljivo rade” za “poštenu plaću” značilo bi toliko izvinuti značenja da bi popucale sve staklene noge na koje je njihov “posao” postavljen. U normalnom svijetu, njih bi bilo najprofitabilnije zamijeniti atraktivnim animacijama koje bi na TV-u ponavljale unaprijed snimljene i već dobro poznate fraze.

Noćna mora automatizacije

Među najuspješnijim pričama u industriji brze hrane u Sjevernoj Karolini je ona o Boddie-Noellu, jednoj od prvih franšiza lanca Hardee’s, koji je po uzoru na McDonald’s počeo prodavati jeftine hamburgere. S vremenom je Boddie-Noell narastao u najveću franšizu Hardee’sa uopće. Kompaniju nije kupio neki investicijski fond i to nije firma koja bi objavljivala oglase s prijetnjama radnicima da će ih zamijeniti robotima. Upravo suprotno, to je obiteljska firma čiji slogan glasi “Vjerujemo u ljude”. Ta vjera ide toliko daleko da firma (ili barem tako tvrdi) ima cijeli odred “korporativnih kapelana” spremnih da interveniraju i “pomažu zaposlenicima s osobnim ili profesionalnim problemima”. (Čuo sam da je bilo nekoliko nezadovoljnih radnika Boddie-Noella na prosvjedima, ali nisam vidio nijednog korporativnog svećenika.)

Boddie-Noell posjeduje i vlastitu plantažu; pritom ne ciljam na nekakav zajedljivi komentar na račun industrije brze hrane, nego mislim na pravu plantažu nedaleko grada Nashvillea u Sjevernoj Karolini, nazvanu Rose Hill. Glavnu zgradu sagradili su preci obitelji Boddie 1790-ih, a njezina sudbina pratila je uspone i padove američkog kapitalizma. Za vrijeme Velike depresije, tog strašnog perioda za Jedan Posto, Boddieji su izgubili Rose Hill, ali su ga ponovno otkupili 1979., kako je njihov arhipelag restorana s jeftinim hamburgerima rastao. Njihov predratni raj obnovljen je čudotvornim zagovorom efikasnosti industrije, pa je obitelj pretvorila Rose Hill u konferencijski centar i popularnu lokaciju za elegantna vjenčanja u stilu južnjačke aristokracije.

Vizija svijeta u kojemu su radnici sa svojim problemima potpuno nestali, osim kao nasmiješena lica na lecima tvrtki (FOTO: visitrosehill.com)

Dan nakon štrajka, odvezao sam se do Rose Hilla. Mjesto je stvarno impresivno: kako sam se približavao plantaži kroz drvored lagerstremija u punom cvatu, i prolazio kroz starinsku ciglenu kapiju s grbom obitelji Boddie (na kojemu nisu prikazani hamburgeri), mahnuo mi je vrtlar koji je kosio travnjak. Ispred glavne zgrade, na prekrasno uređenom velikom parkiralištu nije bilo nikoga osim mene. Rezidencija je svakako izgledala autentično, sa svečano bijelo obojanom fasadom i plavim stropom trijema na četiri stupa. Pozvonio sam, ali nije bilo odgovora. Pogledao sam prema privlačnom bazenu u blizini, ali nije bilo nikoga. Osim spomenutog kosca, Rose Hill bio je potpuno pust.

Ne sumnjam da ovdje bude gomila ljudi kada se održavaju konferencije ili traju vjenčanja, ali ovako prazno, imanje je potaknulo još jednu epifaniju: viziju svijeta u kojemu su radnici sa svojim problemima potpuno nestali, osim kao nasmiješena lica na lecima tvrtki. Doći će dan kada će ih ideologija i tehnologija učiniti u potpunosti zamjenjivima, a preostali među njima će na srebrnim pladnjima nositi probrane delikatese za svoje korporativne gospodare, svedeni na pomoćno osoblje u korporativnim shemama i romantičnim fantazijama onih koji si još mogu priuštiti individualnost.

S engleskog preveo: Nikola Vukobratović

Lupiga.Com u suradnji s Le monde diplomatique

Naslovna fotografija: 1zoom.me