Svaki rat, rekao bi stari, dobri Krleža, "gasi polagano svjetiljke, i one po ulicama i one u glavama, rat zamračuje pamet podmuklo i postojano". Ovdje slušamo, u briljantnoj interpretaciji, iskaze hrabrih ljudi, ali i mogućih dezertera. Pred nama defiliraju i govore heroji, ali i kukavice, slabići, već rastrojeni ludilom rata. U pozadini nam se projiciraju njihove fotografije, dok još svježi i nasmiješeni poziraju pred odlazak u Veliki rat, ali i njihova unakažena tijela, ogoljene rane, izblijedjele lubanje, njihovi leševi što se raspadaju u blatu rovova, pred nama promiču slike kuća koje gore, tu skapavaju ljudi i životinje - ništa od grozota i strahota ratnih užasa nije zaboravljeno.

Ovogodišnje, 54. izdanje Mess-a, Internacionalnog teatarskog festivala što je, od 3. do 12. listopada u Sarajevu, na brojnim pozornicama u gradu, ali i u Zenici, Goraždu i Visokom predstavio 25 kazališnih projekata iz 18 zemalja širom teatarskog globusa, protekao je u znaku slogana "Budućnost prošlosti", jer, kako kaže Dino Mustafić, kazališni i filmski redatelj, direktor Festivala i jedan od četiri selektora: "Umjetnost je važna za čuvanje sjećanja, a kazalište jeste prostor budućnosti jer vjeruje da svijest i mašta, uzvišeno zajedništvo glumca i publike, stvaraju paralelni svijet mira i slobode". Preispitivanje uzroka i posljedica Velikog rata, onog od prije ravno stotinu godina, tako se prirodno nametnulo kao vodeća i iznimno važna tema, okosnica festivala, koji naravno nije zanemario ni svijet ljudske intime, strahova, čežnji i snova kojima smo obuzeti što je oduvijek i svagda bilo ono na čemu se temeljio svaki relevantan kazališni čin.

"Hrabrost je osobina koju u svom životu najviše cijenim - praviti umjetnost u ovakvom svijetu zahtjeva veliku hrabrost, praviti pak kazališnu umjetnost, to zahtjeva hrabrost luđaka", primijetila je, otvarajući 54. Mess srpska dramatičarka Biljana Srbljanović, a za tu hrabrost njen novi komad "Mali mi je ovaj grob" nagrađen je Zlatnim lovorovim vijencem za najbolji dramski tekst u selekciji Balkan (con)text. Izveden je u koprodukciji Hartefakta i Bitef teatra iz Beograda, Kamernog teatra 55 i Mess-a iz Sarajeva, te Kazališta Ulysses i Testament filmsa, a režirao ga je Dino Mustafić, o čemu je bilo govora povodom ljetošnje izvedbe na otočiću Mali Brijun.

MALI MI JE OVAJ GROB: „Metak koji je ispalio Gavrilo Princip i dalje luta Balkanom i uvijek pogađa pogrešne mete“

Festival je otvorila predstava "Front" nastala u koprodukciji čuvenog kazališta Thalia iz Hamburga i Gradskog teatra u belgijskom Gentu. Režiju potpisuje Luk Perceval, a dramaturgiju Christina Bellingen. Predstava je višejezična, govore se njemački, francuski, nizozemski i engleski jezik i to je, naravno, priča s prve linije fronta. Riječ je o Prvom svjetskom ratu, pa su i glumci tako, kao na frontu, postavljeni na pozornicu - najvećim dijelom izvedbe oni su tu, odmah ispred nas, na prosceniju. A opet, zahvaljujući inventivnoj inscenaciji i, jasno, vrhunskom glumačkom umijeću protagonista, oni su i na prvoj liniji fronta: u rovovima, sred topovskih salvi i rafalne paljbe, u gušećem dimu bojnih otrova, u metežu i klaonici tog Velikog rata što će neponovljivo izmijeniti sliku svijeta, ali i sudbine milijuna ljudi. Jer svaki rat, rekao bi stari, dobri Krleža, "gasi polagano svjetiljke, i one po ulicama i one u glavama, rat zamračuje pamet podmuklo i postojano."

"Front" - priča s prve linije Velikog rata ljudi već rastrojenih ludilom rata (FOTO: mess.ba)

Kako tu "zamračenu pamet" dočarati na pozornici, kako je scenski uprizoriti, jedna je od velikih zadaća ove predstave koja polazi od vrhunske antiratne proze: Erich Maria Remarque "Na Zapadu ništa novo" i Henry Barbusse "Oganj". Kroz taj literarni, književni temelj ovog projekta, vrlo pomno i nenametljivo, utkana su i s njim isprepletena mnoga pisma, svjedočanstva, sjećanja ratnika i ranjenika, njihovi zapisi nastali možda samo trenutak prije nego će nestati, otići u nepovrat, poginuti na toj prvoj liniji fronta što dijeli život od smrti. Slušamo, u briljantnoj interpretaciji glumaca, te iskaze hrabrih ljudi, ali i mogućih dezertera, pred nama defiliraju i govore heroji, ali i kukavice, slabići, već rastrojeni ludilom rata. U pozadini se projiciraju njihove fotografije, dok još svježi i nasmiješeni poziraju pred odlazak u Veliki rat, ali i njihova unakažena tijela, ogoljene rane, izblijedjele lubanje, njihovi leševi što se raspadaju u blatu rovova, pred nama promiču slike kuća koje gore, tu skapavaju ljudi i životinje - ništa od grozota i strahota ratnih užasa nije zaboravljeno. Snažna i dojmljiva predstava kojoj je žiri Mess-a, slovenska glumica Nataša Matjašec - Roškar, dramaturginja iz Njemačke Carmen Mehnert - Havekost i bosanskohercegovački redatelj Nermin Hamzagić dodijelio Zlatni lovorov vijenac za najbolju režiju. 

U to vrijeme burnih previranja na samom početku novoga vijeka, u turbulentno vrijeme Velikog rata, čiju stogodišnjicu Mess marno obilježava, uronjene su i predstave "Bojno polje sjećanja", u produkciji Goethe Instituta i Teatra Hebbel am Ufer iz Njemačke, beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju i Sarajevskog ratnog teatra u režiji Hansa Wernera Kroesingera, kao i "Bolero", plod suradnje britanskog kazališta Nottingham Playhouse, Oda Teatra iz Prištine i opet SARTR-a, redatelja Michaela Pinchbecka. "Bojno polje sjećanja" kroz stotinu i nešto minuta te, pomalo povijesne čitanke, pomalo historijske freske što se odvija sred pozornice, ne bez ironije i humora, uvodi nas u prijelomne događaje tokom minulog stoljeća koji su sudbonosno oblikovali ovaj balkanski prostor, pa tako i ljude što ga nastanjuju. Autori predstave improviziraju šetajući se kroz povijest, oni slobodno prekrajaju mitove i legende uz koje smo odrastali, od Miloša Obilića i boja na Kosovu do Drugog svjetskog rata i Titovih koračnica, ulazeći u kontroverze i podastirući gole činjenice iz Prvoga i Drugoga rata, nedavnih ratnih strahota ovdje, u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu naročito - predstava je i hommage i opomena i pouka.

Slobodno prekrajanje mitove i legendei uz koje smo odrastali (FOTO: mess.ba)

Dokumentarna i fikcionalna, držeći se historijskih činjenica, ali i slobodno ih interpretirajući, ova predstava, a to čini i "Bolero", oslikava nam neko drugo lice povijesti, otkriva nam njenu skrivenu obrazinu. U "Boleru" upravo je ta kompozicija velikog Maurice Ravela ona nit vodilja, narativ po kojem se sklapa ta kazališna priča što povezuje njegov život i stvaralaštvo, Olimpijske Igre u Sarajevu 1984. i događaje iz nedavnog razaranja i uništavanja ovog grada.

Pravi mali kazališni dragulj stigao je iz riznice teatarskih dragocjenosti Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice. Tamo je na sam dan otvaranja Mess-a, 3. listopada, praizveden "Balkanski  rekvijem" u koprodukciji s Wien Kultur, BMUKK, Trembles Verein fuer freies Theater, Hundsturm i, naravno, Mess-om. Dvije monodrame, "Kino - oko" Almira Imširevića i "Lica" Almira Baševića, sarajevskih dramskih pisaca, i jedna duodrama darovite dramske spisateljice s Kosova, Doruntine Basha, "Prst", čine taj začudni kazališni triptih kojim dominiraju sjene i duše mrtvih, nestalih i izgubljenih dragih bića, zauvijek otrgnutih iz ovoga svijeta. A iz njega iščupao ih je, surovo, nemilosrdno i bezobzirno, rat. No, u tom novom, onostranom okružju smrti i ništavila te duše, još jučer naši suputnici i supatnici, ne osjećaju se dobro, žal za bivšim životima nasilno prekinutim prejaka je i presnažna, ona ih nagoni na povratak, na ispovijed, na bilo kakvu komunikaciju sa svijetom živih - ta toliko je toga ostalo nedorečeno i neizrečeno, neispričano, neiživljeno, toliko čežnje i patnje, bola i sjete još je u mislima, u sjećanju, u snovima, u nutrini tih bića na razmeđi svjetova.

Predstavu je režirao Stevan Bodroža, majstorski hvatajući te tanane, lomljive niti što povezuju nas, u svijetu živih, i njih, zatočene u predjelima sna, snoviđenja i smrti, zarobljene neznano gdje, a opet tu, tako blizu pokraj nas, gotovo da im možemo osjetiti dah, kao da nas samo dodir ruke, pokret tijela dijeli od njihovog svijeta, a ne beskraj svemira u kojem su iščezli zauvijek. Kaže Bodroža: "U predstavi 'Balkanski rekvijem' ja odlazim u čudesni pejzaž te, prave stvarnosti, ovoga puta u posjet nestalima, onima čiji su grobovi nepoznati, čije su sudbine nerasvijetljene, čiji se 'povratak' još uvijek očekuje...maligna nada i razdiruća istina smjenjuju se u tom pejzažu kao dvije vremenske nepogode, svaka na svoj način razorna, odlazim u taj predio ne znajući sa sigurnošću što me tamo čeka..."

"Balkanski rekvijem" - uznemirujuća, bolna i sjetna predstava, opora i na momente zastrašujuća (FOTO: mess.ba)

A tamo nas čekaju samo ta nesretna bića utrkujući se među sobom da nam što prije, što vjernije, što istinitije i iskrenije ispričaju svoju životnu priču, svoju kob i sudbinu - prije nego konačno potonu u bezdan nepovratnog zaborava. Jer jedino što ta nesretna bića žele jeste to da ih se ne zaboravi, da im se potpuno ne zametne trag, da iza sebe ostave barem sićušni dio svjedočanstva da su oni nekada zaista postojali, da su bili živi, baš poput nas. Bodroža im u tomu pomaže, on je njihov čovjek, lutkar koji negdje u pozadini mudro i smireno vuče sve konce te kazališne pripovijesti očaja i beznađa, on suosjeća s njima svima: ubijenima, žrtvama, zločincima, mrtvima koji žele doći do riječi i živima koji, ne želeći se pomiriti da nekoga više nema, ipak oplakuju njegov nestanak i žive dalje, kriveći se među sobom i čineći taj preostali život još težim, punim mržnje, patnje i muka.

"Ova predstava jeste misa za mrtve. Jer živi više ne postoje. Postoje samo mrtvi i preživjeli. A i preživjeli su bespovratno određeni neposrednim iskustvom smrti," zapisat će u programskoj knjižici predstave dramaturginja Asja Krsmanović. Uznemirujuća, bolna i sjetna predstava, opora i na momente zastrašujuća, kao i svaki susret i dodir sa smrću, sa strahom, užasom koji ne možemo spoznati - ali i neodoljivo lirska, puna te neke poetike onostranog, oniričkog, snovitog. Ona jeste spomen na naše mrtve, naše najmilije i najdraže što su u jednom trenutku jednostavno iščezli s horizonta, iz naših domova surovo istrgnuti, iz naših života besprizorno otrgnuti, ali je ona također i opomena nama živima, sva sazdana od nevidljivih, isprekidanih niti i spona što povezuju dvije obale - onu na kojoj jesmo mi i onu na kojoj su oni i prema kojoj, neminovno, rijekom života, plovimo. 

Naravno, Mess nije samo sjećanje na mrtve i Rat, njegov natjecateljski program donio je i nekoliko prvorazrednih atrakcija domaće i strane kazališne produkcije. Predstava "Skupština" u režiji mlade i već afirmirane sarajevske redateljice Selme Spahić i izvedbi Narodnog pozorišta iz Sarajeva, u suradnji sa SARTR-om i Kamernim teatrom 55 također počiva na dokumentarnoj građi, ali govori o dobu današnjem. Ona precizno slijedi proceduru parlamentarne rasprave, prati ono kako se poslanici ponašaju u skupštini, kako se javljaju za riječ, kako glasaju - diskusija, podnošenje prijedloga, replika, poslovnička intervencija - sve je tu, oni čak sjede u gledalištu teatra kao u parlamentarnim klupama. Na zasadama fragmentarne dramaturgije ona savršeno funkcionira u kazališnom smislu, humor, ironija i groteska njen su temelj, okosnica, ali ne bez gorčine i nekog trpkog osjećaja da smo dovedeni do zida, da ta parlamentarna demokracija i nije baš nešto što nas je usrećilo. Istina, izlaza možda i ima, on se čak navješćuje u završnoj slici, ali kako do njega stići ostaje lebdjeti u zraku.

Čak sjede u gledalištu teatra kao u parlamentarnim klupama (FOTO: mess.ba)

Uloge koje poslanici igraju dok su u skupštini vrlo vjerno podražavaju uloge glumaca u kazališnoj predstavi - oni kao ni glumci nisu više svoji, samo sebi podređeni ljudi koje susrećemo tu, oko nas, u kvartovskom dućanu ili bifeu, u liftu nebodera ili na tramvajskoj stanici - oni su sada nešto drugo, oni igraju predstavnike naroda, svog naroda koji ih je odabrao, automatski su nedodirljivi i neprepoznatljivi, baš kao i glumac u nekoj drami kada se preobrazi u lik što ga tumači. Nažalost, tu prestaju i sve sličnosti, jer glumac, pravi glumac, nikada sudbonosno ne mijenja naš život, oni pak, u roli poslanika, to itekako čine, od njih ovisimo, oni nam, svojim odlukama i zakonima, ulaze u osobni život, u našu intimu, oni određuju naše ponašanje u društvu. Istančani redateljski nerv Selme Spahić u suradnji s već uhodanim triom dramaturga: Bojana Vidosavljević, Dario Bevanda i Adnan Lugonić, precizno detektira sve anomalije skupštinske procedure i njenih aktera prevodeći ih u intrigantan i provokativan kazališni čin.

Nešto kafkijanskog okruženja i atmosfere unijela je predstava "Ti! Svi su dobrodošli!" u izvedbi kompanije Laboratorio di Pontedera iz Italije, u režiji Roberta Baccia koji se oslanja na posljednje poglavlje romana "Amerika" Franza Kafke. Bacci vrlo dozirano inscenira i tempira taj kafkijanski besmisao i apsurd, on mu je inspiracija, ali ga i nadahnjuje da ga nadogradi specifičnim vidom groteske, ali ponekad i varijetetskim i kabaretskim prizorima, no Kafku nikada ne gubi iz vida, taj njegov fantazmagorični svijet onostranog i snoviđenja, košmarni svijet noćnih mora uvijek je tu. Sat i petnaest minuta lepršave, vrckave i na prvi pogled neobavezne, a opet tako dobro prostudirane i utemeljene kazališne igre priredili su umjetnici češkog teatra Divadle na Zabradli u komadu "Buržoazija" u režiji Jana Mikulašeka uz pomoć dramaturginje Dore Vicenikove. Na djelu je vrhunska farsa i groteska, burleskni trikovi dostojni neke meksenetovske komedije iz doba nijemog filma, neki prizori donose inačicu čaplinovske komike.

A film je, ustvari, izvor te predstave, i to "Diskretni šarm buržoazije" Luisa Bunuela, njime je Mikulašek fasciniran, on ga prevodi u niz duhovitih malih scenskih minijatura, njima raskrinkava sloj po sloj građanskog društva - ne tako nemilosrdno kao Bunuel niti tako nadmoćno kao Jarry u komadu "Otac Ubu", ali kazališno ne manje vrijedno i zanimljivo. U svakom slučaju drska, skaredna i opscena predstava koja u prostor slobode teatra unosi neku toliko potrebnu svježinu i krepost

"Moje veliko djelo - ambiciozni projekt" - publika je odabrala kao najbolju predstavu festivala (FOTO: mess.ba)

Jedna od najčudnijih, najnepredvidljivijih i najmaštovitijih predstava stigla je iz Španjolske, zove se, autoironično, "Moje veliko djelo - ambiciozni projekt", a kompletni autor je David Espinosa. Zaista, grandiozna je to predstava sva u minijaturi: male figurice ljudi i predmeta, okoliša u kojem se igra, umanjene 87 puta u odnosu na normalnu veličinu, oslikavaju neke svoje svjetove, teme i pojave kao da smo u pravom kazalištu. Espinoza je majstor improvizacije i začudnosti, on te svoje minijaturne figurice besprijekorno vodi kroz predstavu, tu se i pjeva i pleše i puca i voli i umire - a sve to zahvaljujući samo njemu! Za taj svoj monodramski, performativni solo žiri mu je dodijelio Zlatni lovorov vijenac za najbolje glumačko ostvarenje, nagradili su ga i mladi kritičari, a predstavu je, kao najbolju na festivalu, ocijenila publika.

Zapažen je bio i nastup studenata treće godine glume sa sarajevske Akademije scenskih umjetnosti (mentori profesori Ermin Bravo i Džana Pinjo) u ispitnoj predstavi "Drama o Mirjani i ovima oko nje" hrvatskog dramatičara Ivora Martinića, koja se kao koncept i ideja, uz odlična glumačka ostvarenja mladih studenata i studentica, potpuno zasluženo našla u programu ovogodišnjeg Mess-a. Prvi  put na Festivalu gostovala je i jedna predstava što sažima iskustva teatra, Novog cirkusa i Nove magije. Riječ je o "Odlasku" Finca Kalle Nio, koji na toj raskrsnici cirkuskih vještina, mađioničarskih trikova, opsjenarstva i kazališnih postupaka stvara vrlo zamamnu ljubavnu priču o odlasku i nestanku voljene osobe, pripovijeda o snoviđenjima što nas vode kroz život, ali i o srazu sa silama prirode u poređenju s kojima smo tako sitni, mali i neznatni. Maštovita i nesputana kazališna storija koja je Mess-u otvorila do sada nespoznate predjele kazališne igre obogaćujući ga, šireći mu granice i otvarajući nove horizonte.

Grand Prix 54. Mess-a, Zlatni lovorov vijenac za najbolju predstavu u cjelini, pripao je "Koštani", rađenoj prema prozi Borisava Stankovića u režiji Andrasa Urbana i izvedbi Narodnog pozorišta iz Subotice. Kao najbolju na festivalu ocijenio ju je i žiri sarajevskog dnevnog lista Oslobođenje dodijelivši joj tradicionalnu nagradu Zlatna maska, a to je i mišljenje žirija Međunarodne asocijacije kazališnih kritičara, IATC, u sastavu Kristina Ljevak, Igor Burić i Monica Andronescu. Romantičarski svijet tog klasičnog lektirnog naslova rastrgao je i razotkrio sve njegove tajne i zamke redatelj dobro poznat u regiji, s mađarskim naglaskom humora i duhovitosti, kako ga često opisuju. Njegov je kredo: "Nikakva Biblija u teatru ne može te naučiti da stvaraš, to je, prije svega, odluka da ništa ne znaš o ishodu. Rutina ubija umjetnost."

"Koštana" ne ostavlja ravnodušnim (FOTO: mess.ba)

A reći će i ovo:" Kad nosiš blato na sopstvenim cipelama, možeš nešto da kažeš i o blatu i o cipelama". O tom blatu iza romantizma Stankovićeve "Koštane", o tom kalu po kojem se valjaju njeni junaci govori Andras Urban. "Koštana", kako je on čita i postavlja sve je drugo osim bajkovite priče iz ne tako davnih vremena što smo ih u zavjetrini romantizma doživljavali više kao folklor i kulturnu baštinu doli jezgrovit i sažet iskaz o jednom dobu i njegovim žiteljima. Njegova Koštana, s punim žarom i tragikom gotovo antičke junakinje (igra je glumica Elmina Elor), moćno i s puno strasti, mračna je i pomalo zlokobna pripovijest o nerazumijevanju Drugog, o mržnji i zlu koje tako često ispoljavamo prema tom Drugome, o porazu svih ljudskih vrijednosti u osvit rađanja bilo kojeg totalitarizma, kada na scenu stupa Jedan Čovjek, Jedan Narod, Jedna Vjera, Jedna Misao. Sve što to ne podržava, sve, znači, ono Drugo, osuđeno je na propast i uništenje, a Koštana Andrasa Urbana to nemilice osuđuje. Njegova predstava plijeni moćnom ekspresijom i jasnim i čistim kazališnim jezikom, ono što se hoće reći i osuditi ne ostavlja mjesta nerazumijevanju, Urban je direktan i neumoljiv, on zna kako to učiniti i u tome mu izvanredan glumački ansambl daje bezrezervnu podršku.

Predstava jeste gruba, sirova i neotesana, sva u kriku i urliku, no ne može joj se ne priznati neka izvorna ljepota, primarno je iskrena, igra na nevinost poetske riječi, uvlači gledaoca u svoj svijet bez ostatka. Postoji neka blagost i začudna naivnost unutar tih prizora horora i strave u scenama kada razobličava te najtamnije strane ljudske prirode, kada je čovjek nesnošljiv, netrpeljiv i isključiv, kada vrijeđa i napada, kinji i muči onoga Drugog, samo zato što je različit. Na trenutke kao da listate fascinantnu prozu Agote Krištof - Urban zorno prokazuje i predočava kako ispod tog romantičarskog sloja Stankovićeve proze muklo teku neke mutne, podzemne vode pune zebnje, straha, kobi i neumoljive sudbine kojoj se uteći ne može. Dramaturški i redateljski predstava kao da se utječe nekom zlokobnom, crnom mjuziklu, iščašenom do neprepoznatljivosti, songovi se izmjenjuju s pasažima monologa i dijaloga, ali dramski naboj i snaga što ih pomno odabrane i redizajnirane pjesme u sebi nose osnovni su pogon predstave, nosiva konstrukcija na kojoj počiva, pjesma je ovdje bitna koliko i govor. Predstava "Koštana" Andrasa Urbana ne ostavlja vas ravnodušnim - možete je voljeti ili ne, ali joj ne možete odreći iskrenost i snagu njene poetike, dramu u kojoj se sažima, ma kako to surovo i grubo izgledalo na sceni. Ona, naprosto, oslikava svijet u kojem jesmo, a njena suština i srž, osim što se zalaže za prava Drugoga, za toleranciju i poštovanje svakoga koji misli Drugačije, sublimirana je u žalu za mladošću, žalu za prohujalim životom: "Zdrav sam a bolan, bolan od samoga sebe, bolan što sam živ!" I tu pomoći, zaista, više nema.

Lupiga.Com