Početkom 1980-ih u Hrvatskoj je registrirano 634 radnička odmarališta s prosječnih 107 ležajeva. Krajem osamdesetih broj kreveta u objektima namijenjenim odmoru radničke klase iznosio je ukupno - 76.000. To je sedam puta više od ukupnog broja kreveta - u privatnom, hotelskom i svakom drugom obliku smještaja - nego što ih je 2013. godine zabilježio Dubrovnik, sinonim za hrvatski turizam u svijetu. Danas ne postoji nijedno. Iz hrvatskih je zakona prije tri godine izbrisan i taj "zastarjeli" pojam, radničko odmaralište; a sljedeće se brisanje treba odviti u glavama ljudi. Ono ide teže ako se radi o ljudima koji su ondje ljetovali.

U drugom tekstu iz serije "Kako smo izgubili pravo na jeftin i dostojanstven odmor" pišemo o procesu nestanka radničkih odmarališta koji se, odlukama hrvatskih vlasti, odvijao u nekoliko etapa. 

Prva faza nestanka, dakako, dogodila se u pretvorbi. Paradoksalno, sam način na koji su izgrađena, poslužio je da se radnicima uzmu odmah po uvođenju novog društvenog sustava, u vrijeme ratnih previranja i ogromne inflacije. Odlučeno je da se sve nekretnine, uključujući i one sagrađene dobrovoljnim prilozima radnika, prenesu u vlasništvo poduzeća, koja su zatim nacionalizirana pa dana u privatizaciju. Bivši sindikalac Dragutin Lesar ističe da je tu bio glavni problem: radnička odmarališta nisu bila u vlasništvu sindikata, već tvrtki.

Karta sa stanjem iz 1980. godine koju nam je ustupio profesor Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, Igor Duda

"Bilo je pokušaja da se ta imovina izuzme kod pretvorbe, no nije bilo uspjeha", navodi on, dok predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske, Jasna A. Petrović, ističe kako je Hrvatska je po tome specifična, jer su sindikati postsocijalističkih zemalja (na Baltiku, ali i Bugarske, Rumunjske, Mađarske...) turističke objekte, pa čak i kockarnice, svaki na svoj način u vrijeme tranzicije uspjeli zadržali u vlasništvu sindikata. 

RADNICI I GODIŠNJI ODMOR (1969.) Vraćamo vas 45 godina unatrag, kad su građena radnička odmarališta 

INTERVJU O NEKIM DRUGIM VREMENIMA Znate li da su nekoć naše radnike tjerali da se odmaraju na Jadranu?

"U Rumunjskoj je oformljen zajednički konzorcij koji upravlja tim objektima, na primjer. Četiri sindikalne centrale u Bugarskoj su podijelile objekte između sebe. Sindikati su to dobili u nasljeđe, a kod nas je Tuđman sve nacionalizirao. Ali Hrvatska je upravo fenomenalna po tom pitanju, jer je to kod nas otišlo odmah u privatizaciju, iako su hoteli bili građeni odlukom radništva, dakle, u procesu samoupravljanja, a ne zbog nekakve odluke partije", kaže nam Jasna A. Petrović. U vrijeme kada se to moglo spriječiti, sindikati su, kaže, imali drugoga posla. Prisjeća se da su sindikati u ono vrijeme svim snagama sprječavali galopirajuću inflaciju, koja je 1993. godine dosegla i 28 posto, da ne pojede plaće radnicima. Sve ostalo je palo u drugi plan. Osim toga, sindikati su bili pod iznimnim pritiskom. 

Korištenje ratne gužve za otuđenje odmarališta od radnika

"U stanu gdje sam živjela s djecom zatekla sam kuvertu s drekom na stolu. Slijedili su nas i slali prijetnje preko poznanika, to je bilo takvo vrijeme", kaže nam Petrović. 

Tijekom rata su se tako odigrale brojne privatizacije i prodaje odmarališta, druga su korištena za smještaj izbjeglica, treća su devastirana u napadima na gradove hrvatske obale. Naime, više od 98 posto radničkih odmarališta nalazilo se na obali. Po završetku rata, 1995. godine, Ministarstvo turizma naručilo je popis ugostiteljskih objekata. Radnička je odmarališta Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti iz 1995. godine i Pravilnik o razvrstavanju, minimalnim uvjetima i kategorizaciji ugostiteljskih objekata, definirao kao vrstu ugostiteljskog objekta zatvorenog tipa u kojem su se djelatnicima, članovima, umirovljenicima, članovima užih obitelji djelatnika i umirovljenika, pravnih i fizičkih osoba pružale usluge smještaja i prehrane. Pritom su se tražile liste objekata čiji su vlasnici - porijeklom iz RH.

Franjo Tuđman - zaslužan za pretvorbu i Ivica Račan zaslužan za tezu o nelojalnoj konkurenciji odmaralištâ (FOTO: Wikimedia)

Međutim, državna administracija i vlasnici preostalih objekata očigledno ovaj naputak Ministarstva nisu shvatili ozbiljno. Uredi državne uprave (UDU) Dubrovačko-neretvanske i Splitsko-dalmatinske županije nisu popisali niti jedno odmaralište, iako je 15 godina ranije na području te županije bilo više desetaka tisuća ležajeva u radničkim odmaralištima, doduše, dobrim dijelom u vlasništvu poduzeća sa sjedištem registriranim u drugim zemljama bivše Jugoslavije. 

"Iako je, po našem saznanju", piše nam Stjepanka Marčić iz Odjela za turizam u Uredu državne uprave Splitsko-dalmatinske županije pozivajući se na vlastitu privatnu arhivu, "prije rata na ovom području bilo 133 odmarališta (28 sa sjedištem u Hrvatskoj, osam sa sjedištem u Sloveniji, 41 sa sjedištem u Bosni i Hercegovini, 56 sa sjedištem u Srbiji), danas nemamo službenih podataka koja su prodana (pretpostavljam preko Fonda za privatizaciju), devastirana ili kojima je promijenjena namjena. Osobno mi je poznato da su bivše odmaralište Hrvatskih šuma Gradac, Avala-Beograd u Tučepima i slovensko odmaralište u Hvaru danas hoteli. Informaciju o navedenim i sličnim slučajevima u kojima su se odmarališta pretvarala u hotele možete zatražiti u Ministarstvu turizma koje je nadležno za kategorizaciju hotela".

Ovaj savjet profesorice Marčić, kako će se pokazati u nastavku, ipak se neće pokazati korisnim. Ministarstvo turizma izjasnilo se da nema konkretnih podataka o procesu nestajanja odmarališta, a nakon čitavog niza pitanja i zamolbe za razgovor s dužnosnicima ministarstva o nestanku radničkih odmarališta, objasnili su nam tek zakonodavnu kronologiju. Iz nje proizlazi da se sljedeći veliki pomak u projektu oduzimanja radničkih odmarališta koja su preživjela rat i privatizaciju odigrao dolaskom vlade Ivice Račana na vlast 2001. godine, no da je konkretnije korake - brisanje radničkog odmarališta iz postojanja, točnije, iz jezika i legislative - poduzela vlada Ive Sanadera s Božidarom Kalmetom zaduženim za resor turizma pet godina kasnije. 

Račanova vlada i "nelojalna konkurencija"

"Funkcija odmarališta kao socijalne kategorije, koja su kao objekt regulirana važećim Zakonom, već je odbačena novelom Zakona iz 2001. godine određivanjem da samo ugostitelj može u njima pružati ugostiteljske usluge te se ocjenjuje da takve postojeće objekte treba u potpunosti komercijalizirati... Organiziranje ostalih vrsta (osim dječjih, op.a.) odmarališta bila bi nelojalna konkurencija ugostiteljima.", stoji u obrazloženju donošenja izmjena Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti iz 2006. godine. Zanimljivo je da aktualno ministarstvo na čelu s Darkom Lorencinom danas pokušava osmisliti načine kako bi zajedno s Hrvatskim ferijalnim i hotelskim savezom moglo povući sredstva iz europskih fondova za - socijalni turizam.

Umjesto odgovora ili sugovornika koji bi nam odgovorio na čitav niz pitanja vezanih za radnička odmarališta, njihov nestanak i pretvorbu, pa i pokretanja projekata socijalnog turizma također prozvanog vidom "nelojalne konkurencije" ugostiteljima, uputili su nas tek na urede državne uprave u županijama, koji su bili zaduženi za administrativni posao brisanja, sukladno zakonu iz Kalmetinog mandata.

Sanader i Kalmeta - brisači odmaralištâ iz legislative (FOTO: Wikimedia)

Treba napomenuti da su malobrojnija dječja odmarališta, za razliku od radničkih, nastavila postojati van svijeta monetizacije dokolice i to zbog "značaja organiziranog odmora djece na socijalni standard, prvenstveno iz obitelji s nižim prihodom po članu domaćinstva". Za radništvo, koje je i tih predrecesijskih godina velikim dijelom trpjelo zbog neplaćanja poslodavaca i neimaštine, odnosno života na minimalnoj plaći, sluha nije bilo. Kalmetino je ministarstvo dalo rok od pet godina za kategorizaciju odmarališta i "otvaranje" i ostalim gostima mimo radnika poduzećâ i njihove djece te umirovljenih radnika. 

Uredi državne uprave priobalnih županija, s iznimkom Lorencinove "matične" Istarske županije, dostavili su nam podatke o odjavi odmarališta, njihovom zatvaranju ili prenamjeni u komercijalne subjekte unutar petogodišnjeg prijelaznog razdoblja koje je trajalo do kraja 2011. godine. Iz tih podataka proizlazi da ih je od njih sedamstotinjak s kraja osamdesetih, ostalo samo par desetaka. U Dubrovačko neretvanskoj i Splitsko-dalmatinskoj, kako rekosmo, UDU-i nisu imali registrirano niti jedno odmaralište. Ured državne uprave u Ličko-senjskoj županiji odjavio je 13 radničkih odmarališta, s ukupno 219 ležajeva, ali ne znaju što se s njima nakon toga dogodilo. U Šibensko-kninskoj preregistrirana su tri - od kojih je jedno pretvoreno u dječje odmaralište, a druga dva su "Organizirani odmor Požega" i Odmaralište Hrvatske elektroprivrede u Vodicama, koji su nastavili iznajmljivati sobe pod komercijalnim uvjetima. UDU Primorsko-goranske je evidentirao samo devet odmarališta u tih pet godina.

"Napominjemo da imamo saznanja da je određeni broj odmarališta funkcionirao i bez rješenja za obavljanje djelatnosti u objektima zatvorenog tipa, pružajući usluge smještaja svojim djelatnicima", navela nam je u odgovoru Gordana Petrinić iz UDU-a Primorsko-goranske županije.

Još jedan propali pokušaj sindikata da ih uzmu pod svoje

Po proglašenju radničkih odmarališta "nelojalnom konkurencijom" turističkom biznisu, sindikatima je preostalo tek da bespomoćno promatraju kako se preostalih desetak tisuća ležajeva daje na tržište ili se - zatvara i prepušta truljenju. Tijekom tog perioda zabilježili su da je preživjela tek sedmina predratnih kapaciteta u radničkim odmaralištima: 2008. godine preostalo je 11.000 ležajeva, izvijestila je kolegica Ljubinka Marković koja je podatke prikupila od sindikata. Tadašnja radnička odmarališta koriste javna poduzeća, ona u djelomičnom vlasništvu države ili lokalne samouprave te radnici javnih i državnih službi.

Krešimir Sever iz Nezavisnih hrvatskih sindikata kaže nam da su sindikati nastojali zadržati odmarališta pod svojom paskom.

"Upozoravali su na taj problem i pokušali smo kod izmjena Zakona o djelatnosti sindikata, kad se uređivao sustav, unijeti i mogućnost da se sindikati bave i ugostiteljskom djelatnosti, no nismo uspjeli", kaže on. Još par godina kasnije, u medijima se moglo čitati o odmaranju radničke klase na moru, po cijenama od 300 do 600 kuna za tjedan dana ljetovanja obitelji zaposlenog u tom poduzeću. Jedno od njih nalazilo se u Novom Vinodolskom i pripadalo je Zagrebačkim cestama.

Međutim, Ured državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji ga nije zabilježio, premda su oni za razliku od uredâ u Dubrovačko-neretvanskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji, ipak imali registriranih devet odmarališta koja su do kraja 2011. godine brisana ili, većinom, prenamijenjena u hostele ili prenoćišta otvorenog tipa. Tu su bila rapska odmarališta Financijske agencije, TŽV Gredelja i Instituta Ruđer Bošković te odmarališta na Malom i Velom Lošinju koja su pripadala Hrvatskim šumama, Petrokemiji iz Kutine, samoj Županiji, Zagrebačkom električnom tramvaju te tvrtki Radnik d.d. iz Križevaca. Što se dogodilo s 13 bungalova smještenih na hektaru zemlje u Novom Vinodolskom, a gdje su se besplatno odmarali umirovljenici Zagrebačkih cesta, dok su radnici plaćali socijalne tarife i to na rate? Ondje se odmaralo više od polovice ukupnog broja zaposlenih.

Screenshot članka Novog lista o odmaralištu koje broji svoje zadnje mjesece

"Zatvoreno je. Već tri godine onamo ne ide nitko osim jednog domara i to propada", kaže nam Dario Rastovčan, sindikalist u tom poduzeću. Nekretnina u Novom Vinodolskom se od 2006. godine, kada je oformljeno gradsko javno megapoduzeće, vodi na Zagrebački holding. Ipak, kada je riječ o kategorizaciji, govori nam Rastovčan, zahtjev Ministarstva turizma da se odmaralištu odredi odgovarajući naziv - prenoćište, hostel, kamp... - proslijeđen je Zagrebačkim cestama u vrijeme mandata Ive Čovića na čelu Holdinga.

"Direktor je taj nalog o kategorizaciji godinama držao u ladici i dok su radnici shvatili da se po pitanju kategorizacije ne zbiva ama baš ništa već je bilo kasno - u Holdingu su nam rekli da smo zakasnili", prisjeća se Rastovčan. Sam sumnja da se radilo isključivo o nemaru, budući da se radi o atraktivnoj čestici uz more. 

No, odmaralište Zagrebačkih cesta nije jedino koje danas zjapi prazno, unatoč radnicima koji su ljetovanje u svojoj svijesti vezali za radničko odmaralište svog poduzeća. O tome više u sljedećem nastavku. 

 Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupigina čitateljica

Ovaj tekst drugi je u nizu tekstova iz serije "Kako smo izgubili pravo na jeftin i dostojanstven odmor", koja se bavi sudbinom, odnosno nestankom radničkih odmarališta izgrađenih zahvaljujući izdvajanjima radničke klase u vrijeme socijalizma. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnom portalu www.lupiga.com.