BOJNO POLJE: O cjepivima, seljacima i debilima za početnike II

Nataša Škaričić

12. srpnja 2017.

BOJNO POLJE: O cjepivima, seljacima i debilima za početnike II

Koncem travnja na Lupigi sam objavila tekst pod naslovom "Bojno polje: O cjepivima, seljacima i debilima za početnike", nakon čega me je urednik obavijestio da na Facebook statusu portala komentatori danima mahnito vitlaju sjekirama, kao da raspravljaju neko svjetonazorsko pitanje. Budući da donedavno nisam imala vremena za forenziku poprišta bitke, a smatram da je tema politike cijepljenja u Hrvatskoj potpuno nenačeta, sa zakašnjenjem se ipak osvrćem na komentare i okvir rasprave. 

Na to me potiče i nedavno objavljena vijest o odluci Europskog suda pravde koji je odlučivao o presudi francuskog suda u slučaju pacijenta koji je obolio i umro od multiple skleroze nakon cjepiva protiv hepatitisa B. Sud je, zapravo, procjenjivao jesu li francuski zakoni u koliziji sa zakonima Europske unije i zaključio da nisu, te da bi u slučajevima kada znanost ne može isključiti ni potvrditi vezu između bolesti i primljenog cjepiva, sudovi mogli procjenjivati – pojednostavljeno rečeno – prema principu dovoljnog razloga. Iako presuda otvara dosta zanimljivih pitanja o medicinskoj epistemologiji i odnosu medicinskih i pravnih dokaza u odštetnim parnicama, odluka je u hrvatskim „proznanstveno“ orijentiranim mainstream medijima unisono histerično popraćena uz naslove poput ovog: „Europski sud pravde donio suludu odluku o cijepljenju, mogla bi ugroziti milijune života“. S druge strane barikada, tzv. alternativni mediji izvijestili su da je EU sud presudio da cjepiva uzrokuju bolesti, što je posve netočno – sud uopće nije odlučivao o takvoj stvari. Nijedna suvisla analiza sudskog rješenja nije napisana, niti ta tema ikoga zanima. 

U Hrvatskoj nikada nije pokrenuta parnica za naknadu štete zbog nuspojava cjepiva. U spomenutom tekstu sam detaljno obrazlagala zašto u raspravi o cjepivima mnogo veći problem čine mainstream mediji koje su zdravstvene institucije i liječnici delegirali da šire diskurs mržnje, a komentari ispod tog mog teksta samo potvrđuju tezu da je internet izvrstan za diseminaciju takvog diskursa. Stvar je, čini se, u tome što oni koji zastupaju tzv. racionalnu poziciju dokazuju svoju racionalnost tražeći sukob s intelektualno obezvrijeđenim stavovima (npr. razne teorije zavjere), bez kojih je – paradoksalno – lako uočljivo da „intelektualna“ strana u sporu ne barata ni osnovnim konceptima koji se apliciraju na temu. 

Zato prvo iznosim slučaj koji dijelom raspetljava konfuziju između različitih redova problema (sigurnost cjepiva, etika javnog zdravstva, komunikacija o medicinskim temama, politika), a ključan je u razvoju tzv. javne rasprave o cjepivima u Hrvatskoj. U rujnu 2009. godine za Business.hr objavila sam tekst s člankom ugovora Imunološkog zavoda s tvrtkom Novartis o kupnji velikih doza cjepiva protiv pandemijske gripe koji je glasio: "Budući da obje strane shvaćaju da nesigurnost uspješnog razvoja proizvoda, ubrzani rokovi razvoja i nemogućnost provedbe opširnih kliničkih pokusa i pratećih aktivnosti znače kako Novartis ni u kojem slučaju ne može jamčiti da će proizvod dati željene rezultate ili biti bez nuspojava, ali je kupac voljan preuzeti te rizike, uzimajući u obzir ugled i veliko povjerenje kupca u sposobnosti Novartisa, te uzimajući u obzir registraciju Novartisa za proizvodnju probnog cjepiva, traži se suglasnost Nadzornog odbora na sljedeći iznos." 

Imunološki zavod
U vrijeme pandemijske gripe države su prvo panično kupovale zalihe cjepiva i Tamiflua, a etički defekti cijelog aranžmana zbrajali su se tek kada je sve prošlo (FOTO: Novilist.hr)

Zapisnik sa sastanka Nadzornog odbora koji je sadržavao sporni članak poslala mi je osoba izvan Imunološkog zavoda, uz napomenu da bi voljela da pogledam nešto „neobično i nejasno“. U nastavku zapisnika vidjelo se da je Hrvatska za zaštitu svog stanovništva i stanovništva zemalja tzv. regije privatnoj posredničkoj tvrtki planirala platiti 330 milijuna kuna, s time da bi Srbija, Makedonija i BiH od Hrvatske naknadno otkupile doze za svoje potrebe. Zabilježeno je i da je jedan član NO-a, dr. Srećko Sladoljev, bio protiv takvog aranžmana, tvrdeći da je posao rizičan jer s tim zemljama prethodno nisu potpisani ugovori. Pod pritiskom objave Svjetske zdravstvene organizacije da čovječanstvu prijeti pandemija smrtonosnog H1N1 virusa, većina zemalja je nabavljala cjepivo pod navedenim uvjetima proizvodnje, registracije i prodaje, s time da su posebni uvjeti proizvodnje i registracije bili poznati odranije (američka Food and Drug Administration – FDA – osmislila je alternativne puteve registracije cjepiva za slučajeve hitne potrebe za cjepivom; u drastičnim slučajevima poput pandemije aktivirao bi se U.S. Emergency Use Authorization) i da su sve relevantne institucije tvrdile da skraćenje protokola ne znači i manju sigurnost u učinkovitost i sigurnost proizvoda (u cjepivu se de facto samo mijenja soj). 

Uvjeti prodaje cjepiva ovdje su stoga bili potpuna novost, ali su praktično vukli korijene iz Reaganove odluke iz 1986. godine da proizvođačima cjepiva omogući pravni imunitet u slučajevima nuspojava kroz National Childhood Vaccine Injury Act (NCVIA) i time stimulira proizvodnju cjepiva. Ravnoteža je osigurana time što je NCVIA omogućio i formiranje posebnog nacionalnog no fault kompenzacijskog fonda za žrtve nuspojava cjepiva. Međutim, ništa od takve prakse nema veze s EU. Novartisovo odricanje od odgovornosti u slučaju nedjelotvornosti i nuspojava cjepiva i očita odluka hrvatskih vlasti da tu činjenicu ne podijeli s javnošću, nesporno je trebalo javno raspraviti. Nekoliko godina poslije, kada je ponovo pokrenuta inicijativa za preskakanjem protokola u kliničkim ispitivanjima zbog epidemije ebole u afričkim zemljama, takva je rasprava odmah prodrla do medija, a preskakanju protokola ovaj su se put suprotstavile mnoge medicinske i regulatorne institucije, uključivši FDA. 

U vrijeme pandemijske gripe države su prvo panično kupovale zalihe cjepiva i Tamiflua, a etički defekti cijelog aranžmana zbrajali su se tek kada je sve prošlo. Upitani da komentiraju uvjete kupnje cjepiva prije objave prvog teksta, tadašnji ministar zdravstva Darko Milinović i ravnateljica Imunološkog zavoda, Tatjana Sindik Milošević, bili su šokirani što Business.hr uopće ima takav podatak, tvrdeći da se radi o poslovnoj tajni. Slovensko Ministarstvo zdravlja potvrdilo nam je da je Slovenija potpisala isti ugovor, uz kratko obrazloženje da su tako napravile sve zemlje svijeta. Do Srećka Sladoljeva tada nismo uspjeli doći prije objave teksta. 

Informacija je isti dan sve medije digla na noge. Idućih mjeseci prohodala sam sve televizijske studije i sudjelovala u uvijek istom okviru rasprave: urednici i voditelji su tjerali goste da odgovore jesu li cjepiva sigurna ili ne, a zaobilazili etička i politička pitanja koja otvara a) pravni imunitet industrije; b) preskakanje protokola kliničkih studija i registracije proizvoda; c) odluku države da tu činjenicu proglasi poslovnom tajnom. U studiju bi bilo po četvero, petero liječnika, među njima ministar ili njegov pomoćnik, a na "drugoj strani" radi ravnoteže najčešće samo ja; liječnici su, kao da im je naručeno, ponavljali da je cjepivo sigurno i učinkovito, a ja da poslovni aranžman koji se tiče zdravlja ljudi ne može biti poslovna ni državna tajna i da je pravni imunitet Novartisa u najmanju ruku dubiozan. 

Usred pokušaja da obrazložim što je pravno, etički i politički sporno, HTV-ov voditelj Mislav Togonal me je, primjerice, pitao jesam li teoretičarka zavjere. Predstavnik ministarstva ili netko od liječnika mi je već idući trenutak dobacivao da ću biti odgovorna za to što će ljudi „poumirati“ od gripe u Hrvatskoj. Već nakon prvih dana takve medijske histerije, Business.hr je opet pokušao doći do dr. Srećka Sladoljeva, sumnjajući da će pristati na razgovor u takvoj atmosferi. Na veliko iznenađenje, Sladoljev je prihvatio poziv, ali smo skoro cijelo vrijeme pričali o povijesti političke pljačke Imunološkog zavoda od raspada Jugoslavije. Na jedino pitanje o poslu s pandemijskom cjepivu koje je glasilo "Kupljeno je cjepivo za čiju učinkovitost i sigurnost Novartis ne garantira, što mislite o tome?", Sladoljev je doslovno odgovorio: "Ne znam ništa o tome, time se nikada nisam bavio. Mene je zanimala jedino financijska šteta za Zavod koja može nastati kupnjom cjepiva bez ugovora sa susjednim zemljama." Tiskano izdanje s tim razgovorom objavljeno je nekoliko dana nakon objave sadržaja ugovora s Novartisom. Taj tekst još nismo postavili na web stranice kad je, negdje oko podne istog dana, Sladoljev javio da je upravo dobio izvanredni otkaz zbog odavanja poslovne tajne o sadržaju ugovora s Novartisom i da mu zaštitari ne dopuštaju ni da pokupi osobne stvari iz radnog stola. Naredne dvije godine nekoliko sam puta na sudu svjedočila da sam Sladoljeva prvi put čula tek poslije objave "poslovne tajne" i da ni onda nije spominjao stavke iz ugovora s Novartisom, iako se to vidjelo već iz objavljenog razgovora. Sud je na koncu zaključio da je otkaz bio nezakonit i Sladoljev je vraćen na posao. Troje direktora Zavoda uručilo mu je ukupno šest opomena pred otkaz. Neovisno o činjenicama i tome što su one potvrđene u sudskom postupku, Sladoljev je u medijima zauvijek ostao osoba koja je odala poslovnu tajnu ugovora s Novartisom. Kako se on naknadno doista počeo baviti pitanjem sigurnosti cjepiva općenito, tako je – opet neovisno o činjenicama i tome što su one potvrđene u sudskom postupku – cijeli konflikt oko ugovora s Novartisom često interpretiran kao sukob između protivnika i podržavatelja cjepiva općenito. 

Ampule
Cijeli slučaj pandemijske gripe završio je istragom na inicijativu Vijeća Europe i zaključkom da je Svjetska zdravstvena organizacija s proizvođačima cjepiva sudjelovala u "najvećem medicinskom skandalu u povijesti čovječanstva" (FOTO: Pixabay)

Otprilike mjesec dana nakon objave teksta u Business.hr-u, poljska ministrica zdravstva Ewa Kopazc zatražila je od farmaceutskih kompanija da jasno predoče dokaze o prednostima cjepiva protiv pandemijske gripe i preuzmu punu pravnu odgovornost za nuspojave. Poljski je parlament odbio nabaviti cjepivo pod uvjetima farmaceutskih tvrtki, vijest je obišla cijeli svijet i nije se, koliko je poznato, pojavio niti jedan intelektualni siledžija da poljsku ministricu proglasi teoretičarkom zavjere ili antivaksericom. Osim u Hrvatskoj. Na jednom javno objavljenom predavanju u organizaciji Društva za promicanje znanosti i kritičkog mišljenja, naš poznati infektolog i istaknuti „lovac na antivaksere“ dr. Goran Tešović je kazao da je Poljska jedina zemlja u kojoj je na važnoj poziciji bila osoba koja se protivi cijepljenju, na što se u dvorani zaorio smijeh. Nastavio je da je Kopacz „deklarirana protivnica cijepljenja“, ali da se „stjecajem sretnih okolnosti po Poljake i nas ostale pokazalo da je postupila ispravno i uštedjela poljskom proračunu deset milijuna eura.“ Iako se nigdje ne može naći kad i gdje se Kopacz deklarirala kao antivakserica, uvažavam mogućnost da mi je takav podatak promakao, ali ne i bezočno manipulativnu ideju da je to relevantno u zemlji koja je u vrhu EU-a po broju cjepiva u mandatornom programu i podsmijeh koji je Poljska u tom kontekstu zaslužila u očima naših promotora kritičkog mišljenja. 

Cijeli slučaj pandemijske gripe završio je istragom na inicijativu Vijeća Europe i zaključkom da je Svjetska zdravstvena organizacija s proizvođačima cjepiva sudjelovala u "najvećem medicinskom skandalu u povijesti čovječanstva". Ovo su, dakle, točne informacije iz prve ruke o podacima i događajima koji su tresli Hrvatsku i svijet prije punih osam godina. Kao što se iz tih podataka vidi, Hrvatska ima ozbiljan problem s transparentnošću i demokratičnošću zdravstvene politike i institucija, a posebno u odnosu prema pravima pacijenata. Prvo, slučaj ugovora s Novartisom uopće nije smio završiti u medijima. Kad je već završio, s ciljem da se razgovara o promjeni protokola istraživanja i licenciranja lijeka, suspenzije pravne odgovornosti proizvođača cjepiva i političke cenzure, onda je ekspresno pervertirao u raspravu "za i protiv" cjepiva općenito. Nasilno stvorena binarnost logično je vodila prema antagonizirajućoj i manipulativnoj podjeli sugovornika na anti-znanstvene luđake i racionalne znanstvenike

Podjela je podebljana prijetnjom da svaki razgovor koji nije isključiva propaganda cjepiva, pa tako i razgovor o etičkim i političkim pitanjima koja prate temu odnosa države i farmaceutske industrije, zajedno s raskrinkavanjem čistog kriminala, vode u masovni pobol i smrt. Potpuno nevini zaposlenik državne tvrtke dobio je izvanredni otkaz mimo svih pravnih procedura, a istog su trena na vratima Imunološkog zavoda postavljeni zaštitari da mu onemoguće pristup radnoj sobi i preuzimanje osobnih stvari. 

Unatoč općem verbalnom i pravnom nasilju u obrani posla s Novartisom, program cijepljenja protiv pandemijske gripe u Hrvatskoj je doživio jedan od najvećih debakla u EU. Sve skupa je koštalo državu xy milijuna kuna za bačena cjepiva i neisplaćene plaće Sladoljevu, s kamatama. Ja ću u nekim tendencioznim i/ili interesno povezanim krugovima doživotno ostati etiketirana kao protivnica cijepljenja pod utjecajem Srećka Sladoljeva, iako se bavim medicinskom etikom, etikom izvještavanja o medicini i kriminalom u zdravstvu, a sa Sladoljevom sam napravila jedan razgovor (brojkom 1) o povijesti upropaštavanja Imunološkog zavoda pod patronatom države. Angažman Srećka Sladoljeva na rasvjetljavanju pljačke Imunološkog zavoda je prvo ignoriran u DORH-u, USKOK-u i ostalim nadležnim institucijama, a zatim manipulativno diskreditiran zbog njegovih stavova o sasvim drugoj temi, o cjepivima. Nitko nije odgovarao za financijsku štetu koja je nastala po Zavod zbog loše sklopljenog posla s posredničkom tvrtkom u poslu s Novartisom. 

U Srbiji su u sklopu istrage o kriminalu u nabavci cjepiva protiv svinjske gripe 2011. godine i aranžmana s Hrvatskom uhapšeni bivša ravnateljica srbijanskog Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje (RZZO) Svetlana Vukajlović, ravnatelj tvrtke Jugohemija Vladimir Gravar i osnivač tvrtke Detap iz srbijanskog Valjeva, Ljubomir Pavićević. Prema neslužbenim informacijama, Imunološkom zavodu je temeljem Detapove tužbe ovih dana stigao prijedlog za ovrhu na iznos od 1,7 milijuna kuna. Osnova za provođenje ovrhe je nepoznata. 

Cjepivo
Ludilo koje je potaknuo moj tekst objavljen na Lupigi potpuno me fasciniralo (FOTO: Wikipedia)

Čak i kad se zanemari dugi i komplicirani politički, medijski, kulturološki i epidemiološki kontekst u kojemu se u čitavom svijetu vodi rasprava o cjepivima, nakon samo jednog ovakvog lokalnog debakla države, medija, zdravstvenog sistema, tužiteljstva, itd., i to po svim točkama optužnice, trebalo bi biti jasno koji su mogući uzroci pada povjerenja u zdravstvenu administraciju, politički vrh, mainstream medije, liječnike, farmaceutsku industriju i – na koncu – cjepiva, a zašto je, na primjer, Sladoljev tako popularan. 

Točno od tog događaja u Hrvatskoj počinje slabašni aktivizam za liberalizaciju režima cijepljenja. Dr. Ivan Raguž u jednoj nedavnoj prezentaciji za Hrvatsku liječničku komoru početke smješta u 2011. godinu, spominje jednu (brojkom 1) građansku inicijativu pod nazivom „Cjepiva – pravo na izbor“, maksimalni broj od 319 slučajeva odbijanja cjepiva na godišnjoj razini i točno dvije (brojkom 2) javne rasprave o politici cijepljenja u povijesti ove zemlje. Iako je ovdje politika cijepljenja, dakle, postala predmet interesa javnosti nevjerojatno kasno u odnosu na zapadne zemlje, iako je zakonom kažnjivo odbiti cijepljenje, a broj kritičara takve politike smiješno malen, a javnost potpuno izopćena iz rasprave o politici cijepljenja, agresija prema bilo kakvoj inicijativi te vrste i svakom uplašenom pacijentu je zastrašujuća. Stvar je tim gora jer agresiju prema pacijentima iniciraju liječnici, nazivajući ih seljacima, prijeteći sankcijama koje nisu utemeljene u zakonu ni etičkim kodeksima (nedavni slučaj liječnice koja je izjavila da neće liječiti necijepljenu djecu), objavljujući neukusne pamflete protiv „neukih“ ljudi, i tako dalje. 

O tome sam pisala svega nekoliko puta, od toga jednom za mediološku znanstvenu konferenciju i jednom za bioetičku, uvijek analizirajući etičke probleme izvještavanja o medicini i kvalitetu javne rasprave, a ne pitanje sigurnosti cjepiva. Unatoč priličnom iskustvu kako to kod nas funkcionira, ludilo koje je potaknuo moj tekst objavljen na Lupigi potpuno me fasciniralo. Prvo, zato što rasprava među komentatorima – koliko se može vidjeti, redom medicinskim laicima – ne vodi brisanju granica između ljudi u istoj poziciji u odnosu na sistem (svi su samo potencijalni pacijenti), nego upravo obrnuto, prema pravom klasnom sukobu između „elita“ i „društvenog taloga“ koji sumnja u znanstvene istine i prijeti da kontaminira čitavu zajednicu. Ovo nije hiperbola; jedan dio komentatorskog društva doista zaziva karantene za necijepljene, što sukob odvodi mnogo dalje u povijest javnog zdravstva od srednjovjekovlja koje se pričinilo jednom našem poznatom komentatoru. Druga stvar, fascinantni su razmjeri potpune iracionalnosti mantranja da su cjepiva sigurna i implicitnog stava da je to sve što treba reći na ovu temu. To ne zadovoljava ni pozitivistički diskurs kojom se mnogi komentatori diče. Njega u ovom slučaju obuhvaća – otprilike – krug koji čini saznanje da određeno cjepivo donosi više koristi nego štete, profesionalno kodificirana komunikacija o koristi i mogućim štetama cjepiva, stalni nadzor odnosa štete i koristi, odlučivanje o mogućim profesionalno kodificiranim mjerama za primjenu određenog cjepiva, izrada zakonodavnog okvira, promatranje učinkovitosti i svrsishodnosti tih mjera i zakona i stalno preispitivanje svih faktora u tom krugu. Ako država obavezuje građane na cijepljenje, onda nadzor svih tih elemenata mora biti još stroži i maksimalno nepristran prema komercijalnim interesima. Kada stopa procijepljenosti pada, tada država i zdravstvene institucije razmišljaju o svom doprinosu takvoj statistici. Svi sekundarni oblici pritiska, u koje spada i manipulativno baratanje emocijama u medijskom diskursu, govore o naravi države, javnih politika i masovnih medija, ne o cjepivima. 

Moj tekst je, da pojasnim, analiza grešaka u tom sistemu i aktualnih primjera medijskog izvještavanja o politici cijepljenja u Hrvatskoj, a neposredni povod bili su netom objavljeni tekstovi naših poznatih kolumnista opće prakse - Borisa Dežulovića, Inoslava Beškera i Ante Tomića, koji su se gotovo istodobno priključili višemjesečnom novinarskom cipelarenju neke generičke skupine protivnika obaveznog cijepljenja. Prvo, pokušala sam objasniti da takvo nešto ne postoji. Kritičari politike cijepljenja su heterogena skupina aktivista, s potpuno različitim stavovima, motivima i argumentima. Dežulović je antivakcinacijski pokret u Hrvatskoj potpuno pogrešno poistovjetio s vjerskim pokretima poput pro-life aktivizma i zaključio da se krećemo prema Srednjem vijeku, Tomić je prostački spjevao pjesmu mrtvom djetetu roditelja seljaka i debila, naguravši problem skepticizma u pasivne krajeve, dok je Bešker necijepljenim ljudima poručio da ih ne želi kraj sebe ni u metrou, niti u vlaku ili bilo gdje drugdje, kao što kraj sebe ne želi mahnite teroriste. 

Osnovni zaključak mog teksta otprilike glasi da je količina nasilja nad činjenicama i slabijima u ovom društvenom sporu (pacijentima i/ili kritičarima dominantne paradigme) u potpunom neskladu sa svim humanističkim vrijednostima koje autori inače zastupaju i etičkim novinarskim kodeksima, a obrnuto proporcionalna razini poznavanja teme. Pored toga, konstatirala sam da liberalni mediji u slučaju cjepiva reagiraju paradoksalno, pa u kontekstu izrazito paternalističkog zdravstvenog sistema, što hrvatsko zdravstvo bez sumnje jest (to sam elaborirala bezbroj puta i na bezbroj primjera), zazivaju još više paternalizma i represije. Nije stvar samo u tome što mediji opće prakse ne raspolažu kadrom koji se razumije u zdravstvo, nego što mnoge novinare osobno iskustvo privilegiranih korisnika zdravstvene zaštite čini neosjetljivim na probleme na koje u zdravstvu nailaze deprivilegirani. Zato u Hrvatskoj de facto ne postoji ozbiljan aktivizam za ljudska prava u zdravstvu, pa su čak i raširene inicijative za pravo na abortus uglavnom slijepe za odgovornost liječničke profesije i fokusirane na sukob s katoličkim inicijativama. 

Novine kiosk
"Sporni" tekst je bio analiza grešaka u sistemu i aktualnih primjera medijskog izvještavanja o politici cijepljenja u Hrvatskoj (FOTO: Lupiga.Com)

Kako bilo, upravo zbog retardacije medija, mora se objašnjavati da su razlozi za pad procijepljenosti i načini popravljanja stanja također predmet znanstvenog proučavanja, baš kao i ispitivanja sigurnosti i učinkovitosti cjepiva. Proučivši respektabilnu količinu tog gradiva, nigdje nisam naišla na tezu da su ljudi glupi ili da poglupljuju, među ostalim, zato što se asimetrija u znanju između medicinskih profesionalaca i svih ostalih – bio to Bešker, Tomić, profesor hrvatskog jezika, elektrotehničar ili neki farmakofob – sve od Hipokrata pa do 21. stoljeća, podrazumijeva. Kontrola liječničke superiornosti u poznavanju bolesti i procesa liječenja i moći koja iz toga proizlazi važna je stavka u liječničkim etičkim kodeksima. Tu bi u normalnim uvjetima došla točka, ali u Hrvatskoj nije loše spomenuti i to da povijest medicine dokazuje da pokreti protiv režima cijepljenja često nisu bili iracionalni, već povezani s kvalitetom programa cijepljenja i klasnim sukobima. Tridesetih godina 19. stoljeća britanska je radnička klasa, primjerice, masovno doživljavala obavezno cijepljenje kao izravan atak privilegiranog političkog establishmenta na radničku populaciju, jer cjepiva tada nisu bila ni izbliza tako razvijena kao danas. Američki povjesničar medicine Robert Johnston u svom radu o povijesti modernih antivakcinacijskih pokreta, vrlo precizno rekonstruira povijesne kontekste koji su doveli do masovnijih antivakcinacijskih pokreta i pokazuje da su se mnogi kritičari politike cijepljenja ponašali kao racionalni subjekti koji su vagali razloge za i protiv postupaka inokulacije i doprinijeli pravednijim rješenjima poput osnivanja kompenzacijskog fonda u SAD-u. I tako dalje, i tako dalje... 

No, da se vratim tekstu na Lupigi. Ispod njega dominiraju uobičajene afektacije u tipu "nemam vremena za ovakva sranja, ali sam svejedno tu da smaram dragocjenošću svog vremena", poput: "Ovo je članak koji je po logici ravan predavanju kojeg je održao Sladoljev. Nažalost ga nemam vremena rastavit" (T.N.), "Natasa o toj temi sere već stvarno predugo, doslovno nemam želje niti kliknuti na to" (Ž.R.); "Ček, ona to duže tako? Pretpostavljam da se onda niti malo ne isplati kontrirati ovome - automatski sam plaćenik pharme i slično?"; "Čekaj svoj red, još uvijek mi nisu platili put u Pazin" (T.N.);"Ima li smisla reagirati na ovakve tekstove? Došao sam do trećine i fakat ne mogu više": "Možda će T.N. imati malo više živaca, ali opet, čemu?" (D.P.), i sve tako do zaborava. 

Na komentar nekog čitatelja da je sve dosad napisano nesuvislo vrijeđanje bez argumenata i da je riječ o fašizmu, slijedi ozbiljan obrat kod jednog od napadača: "Ajde sad stani, razmisli pa mi odgovori - trebam li se upuštati u raspravu s osobom koja me prije samog početka nazove fašistom?". Posao odvajanja egzaltacija od podataka na koje bih trebala reagirati, završio je pronalaskom točno jednog komentara na novinarsku etiku – iako je to glavna tema mog teksta – a taj brani pisanje Ante Tomića s pozicije da se radi o satiričaru i da ima pravo pisati što hoće dok promovira znanstveno potvrđene teorije. Od ostalih primjedbi izdvajam sljedeće. Komentator S.T. npr. kaže da nije zadovoljan stalnim predstavljanjem dr. Sladoljeva kao imunologa, što nas vraća na priču o Novartisu i Imunološkom zavodu. Kao što sam gore napisala – nigdje se, nikada, ni jednom riječju nisam pozvala na bilo koju tezu dr. Sladoljeva o cjepivima, pa tako ni u tekstu na koji se komentator osvrće. Mogla sam napisati da je Sladoljev astronaut ili lovac na sabljarke i to opet ne bi oslabilo ni ojačalo nijednu moju tezu, kao što milijun puta ponovljena veza između Sladoljevih i mojih argumenata u raspravama o cjepivima neće postati stvarna. 

Kad smo već kod toga, vrijedi spomenuti da je Sladoljev 1983. godine na Medicinskom fakultetu pred komisijom u sastavu dr. Matko Marušić (fiziolog i imunolog), dr. Stanimir Vuk Pavlović (molekularni biolog) i dr. Vlatko Silobrčić (fiziolog, imunolog) obranio doktorsku tezu o suzbijanju imunološke reakcije davatelja protiv primatelja (Graft vs. Host Disease) jednom vrstom monoklonskih antitijela. Google kaže da je komentator S.T. samostalni stručni suradnik za elektroenergetski sustav i kvalitetu opskrbe. Kakav točno problem sa Sladovljevim formalnim pravom da priča o cjepivima nalazi samostalni suradnik za elektroenergetski sustav? Isti komentator u nastavku kaže: "Dok bi Škaričić raspravljala, u Rumunjskoj i drugdje umiru ljudi; koliko bi trebalo raspravljati? 10 godina? 100 godina? Cjepiva su u uporabi, vako ili nako, preko 150 godina." Radi se o preslikanoj primjedbi HDZ-ove zdravstvene administracije iz 2009. godine, a odgovor glasi – jasno da bih raspravljala

Otkad su cjepiva u upotrebi, a ljudi umiru, stalno netko raspravlja, pišu se kilometri znanstvenih i stručnih radova o etici cijepljenja i javnog zdravstva, o sigurnosti i učinkovitosti cjepiva, o mjerama za suzbijanje zaraznih bolesti, svaki put nanovo, s konkretnim povodom ili bez konkretnog povoda. Nove epidemije su jedan od važnijih razloga da mnoštvo stručnjaka iz različitih oblasti razmatra treba li revidirati postojeće zdravstvene politike i legislativne okvire. To im je posao i taj posao ima smisla. Državne institucije svih zemalja svijeta neprekidno raspravljaju i – educirana osoba ovo zna – nema konsenzusa. Italija je nedavno prvi put uvela obavezno cijepljenje protiv čak 12 bolesti, dok je Švedska gotovo u isto vrijeme odbacila prijedlog jedne zastupnice u parlamentu za uvođenjem obaveznog cijepljenja. Javno zdravstvo je najvećim dijelom opservacijska znanost, u medicinskoj etici dominira kazuistički pristup, a argumenti na stolu mijenjaju se ovisno o cjepivu, epidemiološkoj situaciji, političkom i kulturološkom kontekstu, i tako dalje. 

Sasvim je različit etički slučaj HPV cjepiva u 21. stoljeću, od slučaja cjepiva protiv polijemijelitisa 50-ih godina 20. stoljeća i istog cjepiva danas, godinu dana prije očekivane eradikacije bolesti na globalnoj razini. Svaka epidemija ospica u svijetu završila je s ogromnom količinom znanstvenih i stručnih radova i rasprava o toj posebnoj epidemiji i treba li zbog nje mijenjati legislativu. Najgluplja, najneznanstvenija stvar na svijetu je da se temi cijepljenja, cjepiva i etike javnog zdravstva pristupi kao prema nespornoj činjenici da je Zemlja okrugla

Zdravstvo
Nove epidemije su jedan od važnijih razloga da mnoštvo stručnjaka iz različitih oblasti razmatra treba li revidirati postojeće zdravstvene politike i legislativne okvire (FOTO: Lupiga.Com)

Isti autor ima još primjedbi na tekst, pa kaže: "Udruga za prava pacijenata NE promovira slobodu zaraze, to je samo Sunara i jedna veterinarka, koje su izbačene." Na tu faktografsku pogrešku me je odmah nakon objave teksta upozorila nova predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata (HUPPP), kao i na činjenicu da je unatrag godinu dana radikalno izmijenila raniju dugogodišnju agendu udruge. Bivša predsjednica udruge nije izbačena, nego je zbog bolesti odstupila s funkcije. U svakom slučaju, radi ove se pogreške ispričavam čitateljima, uz napomenu da je komentator s ispravljenim podatkom sam sebi pucao u koljeno. U tekstu na koji reagira, naime, tvrdila sam da su zagovornici slobode izbora u Hrvatskoj malobrojni, loše organizirani, heterogeni i da ne uživaju institucionalnu ni financijsku podršku, te da je količina agresije koju izazivaju obrnuto proporcionalna njihovoj brojnosti i utjecaju. Činjenica da je u međuvremenu i HUPPP prestao zagovarati pravo na slobodu izbora na cijepljenje, može samo govoriti da sam više u pravu, a ne manje. 

Komentator dalje tvrdi da su protivnici obaveznog i prisilnog cijepljenja krajnje opasni jer "Impregnirali su javnost, u kombinaciji s vama, Majom Sever i još par novinara, koji slobodu pojedinca stavljaju na pijedestal nedodirljivosti ili su jednostavno manipulatori u svoju korist (sjetimo se sramotnog kvazidokumentarca HTV-a o vezi cijepljenja i autizma). Posljedice? Sociološko istraživanje, napravljeno prošle godine, je pokazalo da je na pitanje da se ukine obveza cijepljenja, biste li cijepili svoje dijete (bilo kojim cjepivom) preko 30% roditelja odgovorilo NE. Moram li podsjetiti da je procijepljenost koja garantira miran san između 85 i 95%, kako za koje cjepivo?“ Kao što sam pokazala na primjeru cjepiva protiv svinjske grupe, a ranije još na bezbroj sličnih primjera, liječnici i zdravstvena administracija apsolutno dominiraju u medijskim raspravama o politici cijepljenja i zdravstvenoj politici uopće. Činjenica da je medijsko polje izrazito hijerarhizirano kada su u pitanju medicinske teme, uočena je u brojnim mediološkim istraživanjima. Nitko drugi toliko ne kontaminira ili impregnira ovo područje. Prije nekoliko godina, kada je pravobraniteljica za djecu organizirala javnu raspravu o politici cijepljenja – i to je bila jedina takva rasprava u Hrvatskoj – nije, recimo, pozvan nitko od stručnjaka za medicinsku etiku, politiku javnog zdravstva i komunikaciju o medicinskim temama. Nadalje, nikada, nigdje, nijednom riječju u razgovoru o zdravstvenoj politici nisam osobne slobode stavljala na pijedestal nedodirljivosti, ali sam humanistički nepismenoj zdravstvenoj administraciji bezbroj puta morala objašnjavati da su osobne slobode pacijenata važan dio medicinske etike. Nakon Nirnberškog kodeksa i Helsinške deklaracije ne postoji osoba koja se bavi medicinom koja će tvrditi drugačije i koja neće pažljivo pristupiti svakom slučaju restrikcije pacijentovih sloboda. Ako postoji razlog da se tvrdi da nas situacija s cjepivima vraća u pećinsko doba, onda je to zato što ne smijemo pričati o autonomiji pacijenta i demokratizaciji medicine, a da neki siledžija iz zdravstvene administracije ili ustanove ne kaže da će baš to izazvati masovno umiranje od neke teške zarazne bolesti. 

O padu povjerenja u cjepiva – ponavljam – napisano je i piše se mnoštvo stručnih i znanstvenih radova iz mediologije, javnog zdravstva i epidemiologije. Među uzrocima se najčešće spominje generalni pad povjerenja u državne institucije (mnogi autori britansku aferu s kravljim ludilom smatraju prijelomnim događajem), konvencionalnu medicinu i farmaceutsku industriju, strah od nuspojava, rast broja cjepiva, zatim demokratizacija medicine, internet, paternalizam, uvjerenje da ne postoji neposredna opasnost od zaraze i tako dalje. Među posebnim uzrocima pada povjerenja u cjepivo protiv ospica spominje se još i kompromitirana studija britanskog istraživača Andrewa Wakefielda o povezanosti cjepiva i autizma, ali se općenito smatra da su najveći krivci masovni mediji koji je opetovano spominju nakon što je dokazana prijevara. Tome se mora dodati da je, primjerice, poseban komitet američkog Zastupničkog doma održao brojna saslušanja na temu sigurnosti cjepiva, od toga najveći broj upravo o povezanosti autizma i cjepiva, te da je zbog masovne zabrinutosti oko povezanost cjepiva i teških oboljenja 2000. godine osnovan poseban Komitet za kontrolu sigurnosti cjepiva. Zaključivši da dosadašnji dokazi govore u „prilog odbacivanju kauzalne veze između MMR cjepiva i poremećaja autističnog spektra“, Komitet je preporučio – citiram – „Ova tema zaslužuje kontinuiranu pažnju. Razlog je to što zbog utvrđene limitiranosti dokaza, težine tih poremećaja, težine bolesti koje se mogu spriječiti cijepljenjem, velike zabrinutosti roditelja i prisutnosti teme u javnoj raspravi, ne isključujemo mogućnost da MMR cjepivo može doprinijeti razvoju poremećaja iz autističnog spektra.“ 

Uočava li netko razliku između histerične harange na Wakefielda i staloženog znanstvenog pristupa problemu? Da neki pseudoznanstveni luđak opet ne bi nasrnuo na mene, moram podcrtati da ovime ne tvrdim da Wakefield nije napravio štetu, nego da mediji netočno i površno pripisuju višedesetljetno održavanje te vatre samo jednom znanstveniku koji je globalno diskreditiran. Nisam upoznata s dokumentarcem HTV-a, ali osobno nikada, ni jednom riječju, nigdje nisam spomenula povezanost autizma i cijepljenja jer uopće nisam upadala u diskurs biomedicinskih znanosti. Nadalje, autor komentara potpuno pogrešno navodi podatke iz istraživanja o povjerenju u cjepiva. Točan podatak glasi da je 20,1 posto ispitanika odgovorilo da uopće ne bi cijepilo djecu da ne mora, dok 37 posto ispitanika ne bi cijepilo samo određenim cjepivima. Da, i? U nekim od mnogih stranih istraživanja čak se 77 posto ispitanika izjasnilo da nisu sigurni bi li cijepili dijete. Hrvatska ima jedan od najekstenzivnijih programa obaveznog cijepljenja u EU i od njega ne kani odustati, a povjerenje u cjepiva svejedno pada. Što treba aktivirati? Smrt vješanjem ili električnu stolicu? Ako se odlučimo za vješanje, hoćemo li vješati samo one koji odbiju cjepivo protiv ospica ili i one koji odbijaju cjepivo protiv hepatitisa B? Tko ide u karantenu – prostitutke ili narkomani? Jedni i drugi? Ili je ipak rješenje da razgovaramo o krajnje problematičnom modelu javnog zdravstva i strategijama komunikacije o medicinskim temama koje isključuju nasilje, diskriminaciju i vrijeđanje? 

No, tu me odmah stiže novi problem. Izvjesni J.G. kaže da "Škaričićka namjerno laže kad kaže da Hrvatska ima najekstenzivniji progam obaveznog cijepljenja s čak 14 cjepiva, a to nije točno jer ih mi imamo 10, a Njemačka 12.“ Prvo, u tekstu sam jasno naznačila da ću se služiti samo podacima institucija koje kreiraju javne politike ili utječu na njihovo kreiranje. U publikaciji Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo o nuspojavama cjepiva u 2014. i 2015. godini stoji da su u obaveznom programu cijepljenja u te dvije godine postignuti sljedeći cijepni obuhvati prema programu obveznih cijepljenja: BCG u rodilištu/prvoj godini života 98,1%, hepatitis B u prvoj godini života 95,2%, hepatitis B u 6. razredu OŠ 97,4%, DTP u prvoj godini života 95,0%, DTP u drugoj života 92,0%, DTP u četvrtoj godini života 75,3%, poliomijelitis u prvoj godini života 95,0%, poliomijelitis u drugoj godini 1. i 8. razredu OŠ 95,2%, Td u 1. i 8. razredu OŠ i 4. razredu SŠ 96,0%, tetanus, šezdesetgodišnjaci 41,6%, Hib u prvoj godini života 95,1%, Hib u drugoj godini života 91,8%, MoPaRu u drugoj godini života 93,7%, MoPaRu pri upisu u OŠ 96,8%. To je obavezno cijepljenje protiv 10 bolesti, s obaveznih 14 doza cjepiva. To što su neke od tih doza boosteri, ne čini ih manje obaveznim ni manje cjepivima. 

U Njemačkoj nijedno cjepivo nije obavezno. Pored nas, cjepiva u mandatornom programu imaju Bugarska, Rumunija, Poljska, Slovenija, Italija, Slovačka, Češka, Madžarska, Grčka i Francuska i Belgija. U Belgiji je obavezno tek jedno cjepivo, u Francuskoj tri, Grčka i Malta imaju po četiri, a Italija nas je tek u svibnju ove godine pretekla s odlukom da obavezni program sadrži cjepiva protiv čak 12 bolesti. Nadalje, isti autor kaže da Škaričićka laže kad kaže da industrija ima silnu zaradu na cjepivima i da je većina "Big Pharme prestala proizvoditi cjepiva jer su im bila neisplativa, tj. prihodi su bili mizerni. Prije 50 godina bilo je 26 proizvođača cjepiva. Danas je ta brojka jednoznamenkasta." 

Business Wire u opsežnoj prošlogodišnjoj studiji kaže da je proizvodnja cjepiva fantastična niša za industriju i opširno objašnjava razloge, te najavljuje složenu godišnju stopu rasta od 12 posto. Kao odgovor na tvrdnju da danas jednoznamenkasti broj tvrtki proizvodi cjepiva, nabrojat ću samo uistinu renomirane proizvođače: GlaxoSmithKline, Merck, Pfizer, Sanofi, Abbott, AstraZeneca, Bavarian Nordic, Baxter, Bharat Biotech, Bharat Immunologicals and Biologicals, bioCSL, Bio Med, Crucell, Dynavax Technologies, Indian Immunologicals, Janssen Pharmaceuticals, Kaketsuken, LG Life Sciences, Mitsubishi Tanabe Pharma, Lupin, Nuron, Novartis, Protein Sciences Corporation, Panacea Biotec, Roche, Serum Institute of India, Shenzhen Kangtai Biological Products, Sinovac Biotech, SK Chemicals, Takeda Pharmaceutical, Valeant Pharmaceuticals, Zydus Cadila, i tako dalje, i tako dalje …

HZJZ
Dijelić kalendara cijepljenja u Hrvatskoj (IZVOR: hzjz.hr)

Netko se od komentatora ipak sjetio da Njemačka nema obavezan program cijepljenja, ali je zaključio da je tamo „svijest stanovništva“ drugačija i da se kod nas ne može primijeniti isti režim. Procijepljenost prvom dozom cjepiva protiv ospica u Njemačkoj kreće se oko 92 posto, dok se procijepljenost drugom dozom kreće oko 73,7 posto. Usporedimo li to s hrvatskih 93,7 i 96,8 posto, možemo početi udarati po njemačkim seljačinama i pjevati pjesme njihovim mrtvim debilima. Već sam napisala da VENICE (Vaccine European New Integrated Collaboration Effort, projekt koji promovira cjepiva) izvještaji pokazuju da prosječno nema bitne razlike u stopi procijepljenosti između zemalja s obaveznim i preporučenim programima cijepljenja, no sad me dodatno zanima pitanje o čemu je svijest u Njemačkoj drugačija – o tome da pacijenti i građani zaslužuju respekt ili da su cjepiva siguran način da se zaštitimo od neke bolesti? Ili jedno i drugo? Što od to dvoje je važnije? Je li respekt prema građanima, otvorenost i demokratičnost zdravstva i regulatornih tijela, među ostalim, put prema razvoju sigurnijih i kvalitetnijih cjepiva ili to pitanje treba prepustiti onome čija je cijena dionice povezana sa zdravstvenim mjerama država s kojima surađuju? 

Svakako, budući da tu negdje komentatori zaključuju da su me razvalili, red je da još kratko spomenem njihovu ogorčenost što koristim izraz represija ili prisila kada opisujem mjere obaveznog cijepljenja u Hrvatskoj i V.P., inače doktoricu ekonomskih znanosti, koja na jednom drugom mjestu zaključuje da se po komentaru na Beškerov tekst vidi da ne razumijem koncept herd immunityja (hrvatski: kolektivnog imuniteta, a doslovno imuniteta krda). U engleskoj se stručnoj i znanstvenoj literaturi uz ovakve mjere kakve imamo u Hrvatskoj koristi izraz „coertion“, što je sasvim korektno prevesti kao prisilu, a interpretirati kao represiju. Drugo, V.P. se, prema vlastitim riječima, razumije o čemu se radi "jer se druži s pametnim ljudima". Takva je izjava, inače, sama po sebi dovoljna za intelektualno samoubojstvo, ali ću se zbog drugih čitatelja osvrnuti i na kolektivni imunitet. 

Kolektivni imunitet inače je relativno kompliciran koncept koji se, kad ti prijatelji pametnih ljudi stave pištolj na čelo, može pojednostavniti na način koji je napravio dugogodišnji suradnik njujorškog Hastings centra, Robert Veatch. "Jednostavno rečeno, kolektivni imunitet je koncept koji kaže da se zdravlje pripadnika neke zajednice treba zaštititi od zaraznih bolesti povećavanjem broja imunih pojedinaca, do mjere u kojoj je zanemarivo mala vjerojatnost da će dvije neimune osobe doći u kontakt dovoljan za prijenos bolesti“. Matematika kolektivnog imuniteta kaže da ukupna zaštita koju zajednica dobije kroz sveobuhvatni program cijepljenja prelazi kvotu zaštićenih individua, odnosno da kolektivni imunitet nastupa kada se uzročnik zaraze ne može više održavati ni reproducirati. To se događa onda kada broj imunih osoba prelazi određeni postotak. Procjena tog postotka varira, ovisno o cjepivu, migracijama stanovništva i slično, ali nijedna formula ne govori mnogo o pravima zajednice u odnosu na tzv. slobodne jahače. Slobodni jahači su u ekonomiji i etici javnog zdravstva osobe koje profitiraju od tuđeg rizika ili izdvajanja, sami ne participirajući ni na koji način. Neki teoretičari smatraju da država prema slobodnim jahačima treba primijeniti metode sekundarne prisile, neki pak da u politici cijepljenja ne možemo govoriti o jedinstvenim zahtjevima homogenog društva, nego da različite skupine imaju različita prava na zahtjeve jedni prema drugima, osobito prema slobodnim jahačima i da stoga prisilu nije moguće moralno opravdati. Također, ti zahtjevi variraju ovisno o tome radi li se o tržišnom sustavu zdravstva ili univerzalnom javnom sustavu zdravstva. Načelno, slobodni jahači očito imaju najveću obavezu prema onima koji se iz medicinskih razloga ne mogu cijepiti, ali tu smo na terenu altruizma koji je nespojiv s prisilom u ime cijele zajednice. 

Ako smo na terenu altruizma, trebamo li razmisliti o posljedicama individualističke etike koja je zarazila Hrvatsku? Među ostalim, ako liječnici imaju diskrecijsko pravo da privatno rade u sklopu svog radnog vremena u državnim bolnicama, ako su liste čekanja ekstremno duge, ali uvijek ima privatnih kanala za preskakanje, ako liječnici izjavljuju prigovor savjesti bez reda i pravila i odbijaju liječiti necijepljenu djecu (Smiljanić Gaberšnik, pedijatrica u Domu zdravlja na Šestinama nedavno se proslavila time što je nalijepila poruku kojom poručuje svim roditeljima da više ne želi primati djecu koja nisu cijepljena) iako univerzalno zdravstveno osiguranje ne poznaje sistem penalizacije za tzv. samoskrivljena stanja, i tako dalje, odakle ideja da će pacijenti biti promotori ičeg drugog osim vlastitog interesa da nekako prežive u sistemu koji ih ignorira? 

Da ne bih ušla na teren takve egzotike, zaobišla sam pitanje kolektivnog imuniteta i tek sarkastično komentirala Beškerov virusofobični diskriminatorni ispad prema ljudima koji se ne cijepe, preporučivši mu da se cijepi i popije apaurin. Isto to preporučam svima koji misle da je Bešker svoju novinarsku reputaciju plemenito žrtvovao za kolektivni imunitet. Ako su strah i mržnja nešto na čemu treba graditi raspravu o ovoj temi, onda bi zagovornici takve retorike trebali znati da će skepticizam prema cjepivima rasti pod ovakvim pritiskom. Kada u obranu cjepiva ustaju ovako loši, netočni i manipulativni argumenti, logičan ishod je povećanje broja onih koji će kao u vrijeme pandemijske gripe jednostavno reći - neću se cijepiti jer mi se ne sviđa retorika onih koji me nagovaraju. Neću misliti o tuđoj dobrobiti, dok mi se preko loših medija poručuje da sam glup, zatucan i neobrazovan. 

Cjepivo
Pedijatrica u Domu zdravlja na Šestinama nedavno se proslavila time što je nalijepila ovu poruku na vrata svoje ordinacije (FOTO: Facebook)

To nije strašno zato što će nas posljedično snaći nekakva smrtonosna zaraza – prije će nas uništavati karcinomi, infarkti i duševne bolesti – nego zato što nikada nećemo započeti racionalan razgovor o zdravstvu u Hrvatskoj, kao i ni o čemu bitnom. Sve u vezi s cjepivima, počevši od legislative, načina odlučivanja o legislativi, prava pacijenata, kvalitete javnog zdravstva i preventivnih programa, etike javnog zdravstva, pa do podjele na elite i obespravljene debile ili seljake, izravno je povezano s retorikom liječnika i zdravstvene administracije, ali i s načinom na koji funkcionira cijelo zdravstvo. Činjenica da je toliki broj ljudi spreman braniti takav sistem i identificirati se s elitama – ne shvaćajući nijedno slovo u priči – govori da ideja pravednijeg i demokratičnijeg zdravstvenog sistema nema nikakvu perspektivu. 

Posebna napomena: Jedan me dobronamjerni prijatelj upozorio na to da me se možda napada zato što se nikada nisam jasno ogradila od teoretičara zavjere, promotora Davida Ickea ili tzv. alternativne medicine. To naprosto nije točno. Najčešće me se napada zbog kritike zdravstvene politike i farmaceutske industrije, a sada – u suštini – zato što uporno propuštam napisati frazu da su cjepiva sigurna, iako nigdje ne tvrdim suprotno. Ante Tomić, kažu moji kritičari, može pisati uvredljive gluposti jer ne dovodi u pitanje znanstvenu istinu da su cjepiva sigurna, što implicira da ja ne mogu pisati točne činjenice prije nego izgovorim tu čarobnu mantru. Ta fraza je glupa i nema potrebe da se izrazim sofisticiranije. 

Sigurnost cjepiva je važan medicinski podatak i važna tema, ali je neodvojiva od teme opravdanosti cijepljenja, točno određenim cjepivom u određenom vremenskom razdoblju. Nijedno cjepivo nije sto posto sigurno, ali se njegova upotreba u određenim okolnostima može opravdati; ne može se govoriti o sigurnosti svih cjepiva, niti o bezuvjetnoj opravdanosti procjepljivanja svim cjepivima, a kamoli o bezuvjetnoj opravdanosti obaveznog cijepljenja. 

Što se teorija zavjera tiče, budući da nemam veze s njima, nikada mi nije palo na pamet da bih se od njih trebala ograditi. Ateistkinja sam, pa se ne ograđujem od ljudi koji vjeruju u boga, sve dok njihovo političko djelovanje ne atakira na koncept sekularne države. Ali moj prijatelj tvrdi upravo to, naime, da ima dojam da je skepsa prema cjepivima u bitnoj mjeri povezana s teorijama poput Ickeove. Za to u stručnoj literaturi ne nalazim dokaza (i Johnston i ostali autori uglavnom ističu strah od nuspojava cjepiva i različite prigovore na sigurnost), a osobno nemam iskustava sa sljedbenicima Davida Ickea ili nekih drugih teoretičara zavjere. U Hrvatskoj nisam čula ni za jednog Ickeovog sljedbenika ili zagovornika teorije da je zemlja ravna ploča koji je istodobno javno aktivan u borbi za liberalizaciju režima cijepljenja. 

Američka antropologinja Emily Martin kaže da sve češći otpor prema cjepivima nadilazi „dobne, rodne, etničke i klasne“ podjele u društvu. U navedenom izlaganju za Hrvatsku liječničku komoru dr. Raguž na prvo mjesto razloga odbijanja cjepiva stavlja strah od nuspojava. Dok se ne dokaže suprotno, za mene je uloga sumanutih ideja u padu procijepljenosti još jedan način debilizacije i redikulizacije problema koji u povijesti medicine i javnog zdravstva postoji mnogo prije anti-zavjereničkih selebritija i dodiruje ih samo na marginama. 

Što se tzv. alternativne medicine tiče, skrećem pažnju na samo neke od mnogih načina na koje konvencionalna medicina i institucije zdravstva same promiču alternativne metode liječenja. Britanski NHS je, primjerice, prošle godine potrošio 1,7 milijuna funti na homeopatsko liječenje, a većina država dopušta legalno poslovanje raznih alternativaca, osnivanje posebnih krovnih i lokalnih udruženja i slično. U Hrvatskoj je za vrijeme ministrice pravosuđa Vesne Škare Ožbolt podržana inicijativa Hrvatskog udruženja za prirodnu, energetsku i duhovnu medicinu za donošenjem posebnog zakona koji bi regulirao alternativnu praksu. Prema web-stranicama udruge, ona i danas izdaje licence za iscjeliteljski rad. Odbor za ekonomska, socijalna i kulturalna prava UN-a očitovao se da se „države trebaju suzdržati od zabrana i ometanja tradicionalnih metoda liječenja i prodaje pripravaka“, osim iznimno u liječenju duševnih bolesnika i kontroli zaraznih bolesti. Kada institucije kažu da to mora biti tradicionalna i komplementarna medicina, a ne alternativna, kako se točno dezorijentirani, bolesni ljudi snalaze u tržišnoj šumi komplementarne ili alternativne medicine? 

Moj stav je mnogo radikalniji od stava službenih institucija zdravstva – ne trepnuvši bih zabranila zaradu od većine metoda i sredstava liječenja čija učinkovitost nije znanstveno dokazana, kao i reklamiranje čudotvornih pripravaka, kamenja, prahova koji se samoreproduciraju, ali i Tensilena i svih sličnih pripravaka koji obećavaju čudesnu životnu ispunjenost ... Ne promet i praksu, ali zaradu svakako. I takav je stav savršeno kompatibilan sa stavom da je sporna kupnja cjepiva za koju proizvođač ne garantira. Ali ako zakonodavci svugdje na svijetu misle drugačije, štoviše, rade na profesionalizaciji alternativnih metoda liječenja, onda nije na meni da se ograđujem od alternativnih pristupa liječenju, nego na onome tko je za njihovu tržišnu ekspanziju odgovoran.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"