Čudno je za Bosnu, ovdje gdje ljudi prvenstveno razmišljaju stomakom i probavnim traktom, kako stanovnici nisu skužili da se od nacionalizma ne možeš najesti i napiti, onako kao na teferiču kraj neke zagađene bosanske rijeke. Tu dolazimo do legendarne bosanske gluposti, da se ne bi ko ljutio nazvaću je dobrohotnošću. I sad su ljudi u Sarajevu konačno dokazali da nisu dobrohotni. Da ne žele biti Bosanci iz stereotipa i vica. Pa se rodio kentaur cucle i stisnute revolucionarne šake projiciran na neboderu zajedničkih institucija BiH tokom jedne klimatski vrele noći

Već vidim kako se stvara novi sarajevski brend – bebolucija. Sarajevo je opet udarna vijest u svjetskim medijima. Sarajevo opet zaljubljeno gleda u svoje lice na naslovnicama važnih svjetskih novina i televizija. “Sarajevo će biti, sve drugo će proći”, pjevao je nekad u ratu Kemal Monteno. Baš me zanima rok trajanja najnovijeg sarajevskog brenda – bebolucije. Jer već počinje prepucavanje ko je pokrenuo proteste, ko će moći sebi kačiti lentu prvoborca za ispravnu stvar revolucije što je ujedinila mase širom naše sjebane be i ha.

(FOTO: Lupiga.Com)

Zanimljivo je kako želja za izlaskom iz anonimnosti gura raznorazne likove na blistavu medijsku pozornicu, koja je blistava koliko i pasje mudo. I sad poplava stvarnosti, koja nije nimalo obzirna, izbacuje na površinu sve te polurealizirane i nerealizirane likove koji bi se razbježali čim bi se zrakom prolomio kratki rafal iz duge cijevi. Čim bi osjetili miris baruta u zraku, začas bi se ideal bebolucije rasprsnuo u istom onom zraku kojim su maloprije protutnjala teška i opasna zrna.

S vremena na vrijeme Sarajevo tako voli sebe gledati kao naslovnu vijest, i još jednom svijetu i sebi dokazati svoju jedinstvenost. Očigledno je moje shvatanje protesta dosta staromodno, jer sam zaglavio u Španskom građanskom ratu. Pošto me je Orwell razbucao za sva vremena, pa me spektakl sa džinovskim svjetlosnim kentaurom cucle i stisnute revolucionarne šake previše ne uzbuđuje. Navikao sam na grublje iskazivanje nezadovoljstva od onog kojeg može smisliti dizajnerska mašta. A ovdje se pomno vodi briga o dizajnerskim finesama. Ionako je sve krenulo od Facebooka, što znači da je riječ o hi-tech buntu širih razmjera, koji bi trebao promijeniti naš svijet.

Kažem svijet, jer većina građana u BiH i ne zna da postoji išta izvan Bosne. Čemu nisu oni krivi nego oni koji su ih osiromašili, a i jesu malo krivi budući da su glasali za svoje nacionalne stranke. Čudno je za Bosnu, ovdje gdje ljudi prvenstveno razmišljaju stomakom i probavnim traktom, kako stanovnici nisu skužili da se od nacionalizma ne možeš najesti i napiti, onako kao na teferiču kraj neke zagađene bosanske rijeke. Tu dolazimo do legendarne bosanske gluposti, da se ne bi ko naljutio nazvaću je dobrohotnošću. I sad su ljudi u Sarajevu konačno dokazali da nisu dobrohotni. Da ne žele biti Bosanci iz stereotipa i vica. Pa se rodio kentaur cucle i stisnute revolucionarne šake projiciran na neboderu zajedničkih institucija BiH tokom jedne klimatski vrele noći.

Isto je zanimljivo posmatrati medijske reakcije na beboluciju. Na državnoj televiziji intelektualci raspravljaju o semantičkim sitnicama i benefitima koje može donijeti ovako ili onako protumačena riječ, ili sintagma. Razmatraju se posljedice i mogući rezultati bebolucije. Intelektualci vide optimizam sa svojih hermeneutičkih osmatračnica, a kroz gnoseološke vizire sanjaju našu bolju budućnost. Naivnost je nešto što nikako ne mogu oprostiti dežurnim političkim komentatorima, koji mi u najboljem slučaju kažu sve ono što već znam, te ono što je toliko očito da to i ne smatram vrijednom analitičkom dovitljivošću.

(FOTO: Lupiga.Com)

Na slijedećoj televiziji, treš provenijencije, čiji je mizanscen neodoljivo kičast, druge se priče vrte. Puno bliže staromodnom, nacionalističkom viđenju Bosne i Hercegovine. Tu ljudi ne mogu otići od svojih nacionalističkih kompleksa, pa je glavna priča da li su protesti nacionalno obojeni, i da li su političari u zgradi Parlamenta BiH bili sigurni ili ne. Jedan od učesnika, važno milujući bradicu, brojao je krvna zrnca demonstranata, te zaključio kako su tu bili pripadnici jednog naroda, biva bošnjačkog, jer tako on vidi Sarajevo. Njegovo razmišljanje se ne može staviti daleko od onog kojeg ima Milorad Dodik, koji se poslužio majmunskim spinom, po ugledu na Radovana Karadžića, kako su protesti usmjereni protiv Srba i RS-a. Nije to daleko od onog kako Muslimani sami sebe granatiraju. Zamislite nije im bilo dovoljno, tim Muslimanima, što ih Srbi granatiraju s brda, nego su odlučili haveri da malo sami sebe zasipaju granatama. E, ovdje sam odmah na strani bebolucije i povlačim svu ironiju koju sam ugrađivao u ovu kovanicu kad god bih je spomenuo u tekstu.

Treba spomenuti proteste koje su proljetos organizovali prosvjetari. To mi se učinilo značajno i veliko. Ljudi su bili dobro organizovani, imali pokretni razglas s kojeg su išle radničke, revolucionarne i partizanske pjesme. Masa u kojoj nema tinejdžera željnih uzbuđenja, niti svih onih kojima su masovne demonstracije idealna prilika da daju oduška vlastitom egzibicionizmu i bijednoj patetici. Nekako više vjerujem u odrasle i ozbiljne face koje su odlučne boriti se za egzistenciju svojih porodica. Ali ti protesti nisu bili medijski jebozovni, pa su brzo nestali sa medijskog stejdža.

Mada, kad bolje promislim, ima nešto puno bitnije od JMBG-a. Nešto što nas jebe godinama, svakog ljeta iz noći u noć. Ima jedan demon koji neće da sjaše sa naših leđa, koji nam uporno pije krv od ponoći do pet ujutro. To je svima znana redukcija vode. Kada neko odluči povesti revoluciju zbog ugrožavanja elementarnih uslova za život, javljam se, ovim putem, da sam spreman dati svoj život u prvom talasu rušilačkih protesta. Podržavam ideju revolucije zbog redukcije pitke vode. I beboluciju “podržavam, brate, podržavam”, kako pjeva Damir Avdić Graha u pjesmi “brate” s prvog albuma “...od trnja i žaoka”.

BH Dani