ADVENTSKA BAJKA BEZ LAMPICA: Sandokan iz Plinarske čeka da mu Djed Mraz donese struju

Ivo Anić

14. prosinca 2017.

ADVENTSKA BAJKA BEZ LAMPICA: Sandokan iz Plinarske čeka da mu Djed Mraz donese struju

Adventom u Zagrebu danas se ponosi čitava Hrvatska. Svjetski je, ističu portali, ističu turistički djelatnici, ističu građani koje se sa ove ili one televizije pita. Advent u Zagrebu spektakularan je i toplinu ovih dana kada ljudska srca zaboravljaju na to koliko su u cijeloj godini bila bešćutna, zamjenjuje kajanje. Kajanje zbog svih onih koji nemaju u ovom zimskom, zagrebačkom adventu istu tu toplinu i isti taj osjećaj. No nisu svi, niti su sva srca ovih dana puna te čudne empatije koju u nama bude ovi dani, dani pritajene radosti, dani puni konzumerizma i dani puni želje da se bude s prijateljima, obitelji, da se jednostavno bude sretan. Da se bude sretan, zapamtite dobro te četiri riječi, jer one su okosnica i poanta ovog teksta. Biti istinski sretan u ovo vrijeme adventa, bila ta sreća u bilo kojem gradu naše domovine, jer svi smo mi na koncu ljudi, a ljude nekako ovo vrijeme, poruke koje nosi, podsjeća upravo na to, da budu ljudi. Barem ovih dana, ako to već ne mogu ostalih.

Zagrebački advent uistinu je veličanstven, ljudi su sretni, druže se i Ilica odiše blagdanskim raspoloženjem. Biti čovjek, biti milosrdan, biti dobar poruka je koju šalje ovaj grad okupan milijunom lampica, blještavih izloga, zagrljenih ljudi koji su sretni, ljudi koji se raduju ovim danima, kao i njihova djeca. No može li se uistinu biti sretan uronjen u tu posvemašnju idilu, može li se uistinu biti sretan ako znaš da si sit, da tvoja familija ima struju, okićen bor, poklone ispod njega, sigurnost, sreću i zadovoljstvo? Može li se biti sretan u današnjem adventu u Zagrebu, okružen prijateljima, kuhanim vinom, toplinom iz plinskih grijalica i poliesterskim dekicama, koje vam konobari uljudno dodaju uz piće?

Možete li - dragi moji prijatelji u Zagrebu ili Splitu, svejedno - uistinu biti sretni? Sretni što vam je život, ova država, omogućio da budete sretni; da radite, da provlačite kartice, pijete kuhano vino i da vas savršeno zaboli za ono što se događa u Plinarskoj ulici, točno 379 metara od vas? Točno 379 metara od blještavila zagrebačkog adventa žive Sandokan i Kasandra. Sandokan je dobio ime od svog blesavog oca koji je volio Sandokana, gusara i junaka iz kasnih sedamdesetih, a Kasandra od majke koja je voljela princeze i bajke, kako to već djeca od sedamnaest vole, kada zatrudne i kada misle da će, ako već njima život nije bio bajka, isti taj život njihovoj djeci jednom postati. Svoju adventsku sreću potražio sam kod Sandokana i Kasandre, dvoje djece u Plinarskoj ulici, točno 379 metara udaljenoj od veličanstvenog adventa.

Advent
I srce ti prepukne kada ti mali Sandokan kaže da bi od svih darova na svijetu za ovaj Božić htio struju (FOTO: Hina/lsd)

Romska zajednica u toj ulici, kojoj je Milan Bandić još prije dvije godine obećao struju, živi u sjeni blještavog zagrebačkog adventa, na rubu gladi. Kako nemaju struju, tako nemaju ni grijanje. Poklone namijenjene mome Sandokanu i Kasandri, koji žive u toj ulici, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu skrb dostavlja privatnim katoličkim vrtićima. Priča o tome obišla je Hrvatsku, nekoliko dana bila hit na društvenim mrežama i mnogi, uključujući i mene, upitali su se kakvi su to ljudi, ljudi koji poklone nose dobrostojećoj, katoličkoj djeci, a ne mome Sandokanu i mojoj Kasandri?

Isprva vas obuzme bijes, pa mislite kako su ti ljudi bešćutni i kako ništa ljudsko u sebi nemaju, ali onda shvatite da nije stvar u njima, da se oni samo bore za svoja radna mjesta, za svoje položaje, da se i oni boje. Država i politika su od tih ljudi učinili neljude i to je shvatljivo, ali nije prihvatljivo. Nije kada te ljude vidiš kako radosno slave advent, pale svijeće i svojoj obitelji skrbe, moj Sandokan nema ništa. Hoće li se ti ikad sjetiti Sandokana veliko je pitanje, majka svih pitanja u ovoj zemlji, jer mnogi su od nas zatvorili oči. Mnogi ćemo ovaj Božić blagovati s prijateljima i rodbinom, piti kuhano vino i slaviti život. A tamo, 379 metara od najljepšeg Adventa u Europi, Sandokan će za Božić biti bez struje. Ni da se ugrije. Ni da radi televizija. Ni da mu majka skuha nešto toplo. A Sandokan je čudo od djeteta. Moj Sandokan jedno je od pedesetoro romske djece koja žive 379 metara od najljepšeg Adventa u Europi.

I srce ti prepukne kada ti mali Sandokan kaže da bi od svih darova na svijetu za ovaj Božić htio struju, da mu se bolesna sestra i majka ogriju, dok vani sve svijetli pod lampicama. Ali nema konobara koji bi donio poliestersku deku malom Sandokanu. Srce ti prepukne pred tim pametnim djetetom, koje nikoga ne krivi za svoju bijedu i siromaštvo, djetetom koje zna da je Božić i želi da mu Djed Mraz, Sv. Nikola ili koji već svetac donesu s neba struju. Otac Šefko kaže da će svi uskoro u Njemačku, pa će idući Advent u Zagrebu biti još bolji, ako 379 metara od blještave proslave ne bude suznih Sandokanovih očiju koje kvare opće veselje. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr