PARANOJA MARKA TOMAŠA: Sućut zbog Bowiea izražavamo sami sebi
ritn by: Marko Tomaš
11. 01. 2016.
Neki kažu da biti izvan vremena znači i ne biti uvjetovan prostorom. Biti ispred vremena znači nositi luč, svjetlost, vatru, osvjetljavati put onima koji dolaze iza tebe. Oni koji ne prate lučonoše obično budu izgubljeni. Nema gušće šume od beskrajne tame kojom kroči većina ljudi koja nije znala ili htjela pratiti svjetlo koje je u rukama nosio neki čudak koji je, da ne bi zalutao u toj istoj tami, svakog dana iznova izmišljao sam sebe.
David Bowie nije oponašao nikoga. Ali svaki lučonoša oponaša Davida Bowieja. Čak i kada je preuzimao iskre nekih novih generacija on je pomagao da te iskre postanu plamen koji osvjetljava put ka novom vremenu. Bowie je, da kažemo jednostavno, sasvim prosto, bio umjetnost sama. U njemu je sadržan svaki ljudski napor da objasni svijet. Njegovo ispitivanje vlastitog identiteta pa posredno i nametanje istih pitanja onima koji su mu sljedbenici je velika stvar, jer to su osnovna pitanja koja si u jednom trenutku postavi svako ljudsko biće: otkuda dolazim, tko sam i kuda idem? Zbog toga je on bio glumac, veliki glumac, istovremeno i redatelj i pisac glazbe. Ali, ono sto je najbitnije, svo to vrijeme, u svim tim njegovim mijenama vi ste mu potpuno vjerovali. To je bitna stvar. Faktički on je jedina takva osoba koja je obilježila popularnu kulturu i živote potpuno razlitičim generacijama. To, valjda, dovoljno objašnjava njegovu veličinu, to trajanje, postjanje izvan i ispred vremena potpuno neovisno o prostoru i to pogotovu ako uzmemo u obzir da pop kulturu uglavnom konzumiraju ljudi koji su izgubljeni upravo u istim pitanjima kojima se on bavio. Osim toga, čovjek je bio trendseter, ali ne u današnjem poganom smislu, nego je znao vidjeti nove tendencije i lansirati ih u medijsku orbitu davno prije nego je ovaj svijet sav postao jedna velika medijska inscenacija, prije nego je svijet prestao postojati izvan medija.
Lučonoša
Sve češće pišem nekrologe i to je nepobitan dokaz da starim koliko si god to odbijao priznati. Sa svakim nekrologom koji pokušava označiti moj odnos prema osobi o kojoj pišem i oslikati značaj te osobe u mom životu naviru sjećanja. Za Bowiea ne mogu vezati niti jedan poseban period mog života, niti jednu posebnu situaciju, jer on je, kao pravi vanprostorac i vanvremenac, obilježio baš cijeli moj život, ili barem onaj dio u kojem pokušavam živjeti kao neovisno misleće biće. Bowie je prethodio svemu. On me natjerao misliti, on me tome naučio pa me samim tim i naučio da nije bitno ako mucaš dok god pokušavaš artikulirati sam sebe i svoj odnos spram svijeta jer to znači da pratiš svjetlo, da odbijaš živjeti u tami.
Na dan Vojvodine smrti, samo nekoliko dana nakon što nam je nagovijestio da osjeća da će postati Crna zvijezda i konačno otići među svoje, među zvijezde i zvjezdanu prašinu, društvene mreže preplavljene su izjavam sućuti, sućuti koju, na neki način, zapravo izjavljujemo sami sebi i jednom vremenu koje neumitno prolazi. Vremenu u kojem se znalo tko nosi svjetlo, tko nas čeka u budućnosti i kako, dovraga, da ne zalutamo u tami.
Vrijeme bez Davida će biti takvo da više nećemo smjeti govoriti, a kamoli mucati, nemušto pokušavati da pratimo svjetlo. To nam, na koncu, govori njegova Crna zvijezda.
Bilo je to čudno jutro. Kad sam saznao da onoga koji je oduvijek tu više nema prvo sam pomislio da treba dan provesti onako kako je on živio dobar dio života. Ali nisam imao snage izgurati tu ideju do kraja. Popio sam tek nekoliko piva, istresao neki prašak na papir pred sobom, ali to nije bila zvjezdana prašina. Samo strah je bujao s južinom koja ga je podgrijavala do nepodnošljivosti. Što će biti s nama kada nestanu oni koji osvjetljavaju put Oni koji nam govore da je u teatru zvanom život dozvoljeno sve, dvospolnost, bespolnost, partijanje do besvijesti i svakodnevna promjena uloga dok god si iskren prema samom sebi i dok god ti drugi mogu vjerovati.
Cijelo sam jutro proveo slušajući Warszawu. Mislio sam o tome kako bi lijepo bilo da je ovo sve još samo jedna njegova predstava. Nema u ovom svijetu mjesta za gospodu niti za vanzemaljce. Tako smo daleko i duboko zaglibili. Ljudi koje svi razumijemo ovdje nemaju mjesta. Makar pjevali i nekim potpuno organskim, kozmičkim jezikom. To sam i priznao u kratkom nekrologu na zidu društvene mreže izvan koje više nitko i ništa ne postoji.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Wikimedia/RCA Records
Vatroslave apsolutno nevažno i pomalo netočno.
Da li je to bilo ludilo uslijed kokainskih psihoza, pokušaj provociranja auditorija nečim puno provokativnijim od biseksualnosti ili samo trenutan nalet nezrelosti, apsolutno nevažno. Ti intervjui su dani prije berlinske faze (1976), ne za vrijeme berlinske faze (1977->), ali super zvuči povezati Hitlera, Berlin i mladog u to vrijeme labilnog umjetnika.
Koga briga važna je muzika, važne su pjesme, pa i dobra djela kojih nije bilo tako malo.
Ja sam ga kao mladić obožavao, toliko da mu i danas većinu ploča znam napamet. Svaki takt. Ipak su mi najdraže dvije na kojima sam ga upoznao kao klinac od nekih 12 godina, The Man Who Sold the World i Heroes.
Sve u svemu veliki i značajan muzičar i umjetnik.
Hvala mu za sve dobre i inspirative trenutke.
link