NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Između MI6 I UDB-e
ritn by: Igor Mandić
22. 05. 2015.
Smije li James Bond iliti agent 007, nekažnjeno po svijetu ubijati "svoje" protivnike, koji zapravo nisu lično njegovi (jer osobni iliti privatni motivi u njegovim su zapletima malobrojni), već su mu zadani, kao takvi, od naredbodavca "M", tako da '007' može mirne savjesti tamaniti protivnike sve u službi Njena Veličanstva? Osim svega, ti su protivnici/neprijatelji u većini Flemingovih romana o Jamesu Bondu - odnosno u filmovima koji su snimljeni prema tim predlošcima - pretežno gadne komunjare, koje treba na vrijeme slistiti prije nego što ugroze sretan, dobar i fin zapadnjački kapitalistički svijet.
Figurirajući u ulozi dželata koji brani Dobro (oličeno u 'gordom Albionu' iliti nadmoćnoj, skoro 'ibermenšovskoj' angloameričkoj rasi), dotični Bond, James Bond, zastupa i najmračniju hladnoratovsku propagandu, prema kojoj je Zlo samo 'ono Istočno'. Ta politička konstrukcija odjevena u fina i skupocjena odijela, s guzicom smještenom u luksuznom i svima ostalima na svijetu nadmoćnome automobilu, oličena u šarmantnom, profinjenom i snobovski razmaženom muškarcu, likvidatoru, ali ne zločincu, koji je jednako vješt misaonoj kombinatorici, kao i u borbenim vještinama, znalac pića i kolektor ženskih gaćica, taj 'lik-konstrukcija' desetljećima je bio i ostao privlačan stotinama milijuna bilo čitatelja/bilo filmskih gledatelja.
Znalac pića i kolektor ženskih gaćica, taj 'lik-konstrukcija' desetljećima je bio i ostao privlačan stotinama milijuna (FOTO: Wikipedia)
Paradoks je zapanjujući: svijet ga voli premda on čini Zlo, ali s opravdanjem da je to u svrsi Dobra... Ma, kakvo Zlo, ako je on posmicao samo desetine 'komunjara' i to različitih rasa (jer, komunjare su posvuda, osim u sretnom kapitalističkome, angloameričkome svijetu), ma, kakvo Zlo, kad će njegov svjetonazor (koji mu je dodat kao masline u martini koktelu) očito trijumfirati, najprije zaključivanjem hladnoga rata, potom i kolapsom komunističkoga svijeta (krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća), što će reći da je svako 'zločinjenje' u svrhu dobrostanja bilo na kraju - opravdano! Ma, šta Zlo, sve je to - samo mašta! Kakva mašta, kad su napokon pobijeđeni svi neprijatelji koji su nasrtali na našeg krasnoga Bonda, James Bonda?
Uzalud je đacima dokazivati, kako je tvorac ovoga globalno popularnoga lika (uzdignutoga do pojma à la Edip, Hamlet, Don Kihot, Raskoljnikov, Don Juan...), naime, Ian Fleming sam njegov otac, tvrdio i dokazivao kako ga je oblikovao prema stvarnom, živućem modelu (možda prema samome sebi?), dakle prema zbiljskome agentu, koji je zaista doživio sve te peripetije i avanture, ali i počinio na tucete ubojstava širom planete. Dakle, neki je 'pravi' James Bond zaista demonstrirao nadmoćnost 'gordoga Albiona' (tj. Velike Britanije iliti UK), djelujući kao agent 's dozvolom za ubijanje', ostavši do kraja - nekažnjen. Zašto? Zato, jer je to jedan od PRINCIPA KRIMIĆA (u Flemingovom slučaju pustolovnoga trilera), po kojem ubojica na strani Pravde, s ideološko-političkim opravdanjem smije uređivati svijet, dok druga strana (samovoljno određena), nema pravo braniti se i uzvraćati istom mjerom.
Eto, zašto UDB-a nikada nije dostigla kultni status kao ubojice u službi Njena Veličanstva; prvo zato, jer je bila na krivoj, pogrešnoj, drugoj strani, a potom što je nikada nije uzveličao neki 'udbaški Ian Fleming'!
Nije mi bilo, niti moglo biti poznato (kao ni bilo kome u široj javnosti!) da i jugo-agenti špartaju po svijetu (ILUSTRACIJA: VBZ)
Malo sam oduljio huljenjem na Jamesa Bonda, koji mi je nekada, u mojim mlađim, nezrelim, neiskusnim i neukusnim godinama također bio mio, sve dok ga nisam prokužio. Činjenica je da zločin počinjen u mašti (romanu, filmu), nikako ne može, po moralnoj procjeni, biti sukladan zločinima počinjenima u stvarnome životu. Jedino što se u ovo ne uklapa jeste to, što šarmantni ljepotan, kao smrtonosno oružje, svojom pojavom naprosto fascinira, dakle obmanjuje milijune korisnika (čitatelja/gledatelja), uspješno im prodajući svoja ideo-politikantska stajališta, dok priprosti likvidatori (u službi koje ili bilo čije 'tajne' policije) nemaju podršku mitološki izgrađene pozadine, pa ostaju na poprištu sami, jadni i - suđeni. Jedni za ubojstva koja su počinili dobivaju ordenje, zasluge i svjetsku slavu (ukoliko je lik Bonda konstruiran prema pravim modelima), a drugi, oni 'stvarni', znoje se pred zemaljskim sudovima.
Ova paralela - J. Bond, agent s dozvolom za ubijanje, naprama 'udbaškim' likvidatorima koji su zločine počinili u Njemačkoj - zakašnjelo mi, ali tek kad je to bilo moguće, pada na pamet ovih dana, kad se očekuje izlazak reprinta moje knjižice "PRINCIPI KRIMIĆA" (izvorno objavljene 1985. godine u Beogradu, a sada ponovljene u nakladi V.B.Z. u Zagrebu). Naime, dok sam u blaženo kriminalnoj nevinosti našeg nekadašnjeg društvenoga sistema (radeći na tim 'principima' između 1979. i 1984. godine) doticao i problematiku 'političkoga krimića', nije mi bilo, niti moglo biti poznato (kao ni bilo kome u široj javnosti!) da i jugo-agenti špartaju po svijetu (s dozvolom za ubijanje ovjerenom kod UDB-e, a u službi soc.-kom. režima), te da na svoje načine ubijaju one Zle, za koje im je rečeno (s maslinom u čašici šljivovice) da su protivnici Dobra, koje i kakvo zastupaju njihovi nalogodavci. Između Mašte i Stvarnosti - tj. između MI6 i UDBE-e - samo je tanka crta, koja ljudsko biće tjera ka 'krimiću', pa neka se snađe tko umije i može.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Wikipedia
krhko je znanje bogme
a oni koji se pitaju su predaleko
osim toga i čovjek sam sebi stoji za leđima
link