Kratki sadržaj prethodne kolumne, za one koji se još nisu probudili i nasnifali se kofeina, te su potpuno neufurani u zbivanja u odvjetničkom uredu X. - nakon grozomornog otkrivenja značajnih i potencijalno zapaljivih smjesa u većim količinama i u neposrednom susjedstvu, hrabri fiškalski šegrti Mušica i Ana upuštaju se u borbu za goli život. No, kako to nije njihova struka, svoj goli život, fiksiran u polugolim tjelesima, prepuštaju na milost i nemilost uniformiranim ekspertima! Korak su od toga da zovu službu za razminiravanje, ali ipak su prvo na redu vatrogasci ...

Dakle, čovjek ne bi vjerovao, nije prošlo niti desetak minuta od poziva, kad je radoznala Mušica, klateći se pod čudnim kutom s prozora trećeg kata (kao što to samo prave znatiželjne babe znaju), spazila vatrogasno vozilo pri skretanju u Graberovu ulicu. Nedugo zatim, iz dizala su izašla dva vatrogasca, mlađi i stariji.

Za početak operacije, sumnjičavo nas motre, misleći valjda da murjaci, odvjetnička bagra i gradska plinara nisu baš uzor vjerodostojnosti, a osim toga, sve to nekako vuče na skrivenu kameru. Međutim, plinci se kunu u potencijalnu opasnost količine plina, kako materom im, tako i rezultatima mjerenja, tvrdeći da ih ni Titova zlatna gumica ne može obrisati.

Utvrdivši činjenice, Vatrogasac Stariji hladnokrvno izgovara predvidljiv štos: ˝Ima ovdje neki pušač da posudi upaljač pa da odmah riješimo i plin i vrata? Ajde, ajde, znam da netko ima ...˝ Nakon pristojnog cereka, započinje četvrta era analize, dijagnoze i neodlučnosti. Ova se čini najzanimljivija - naime, prvu su okončale djeve u nevolji pozivanjem plinare, drugu plinci pozivanjem murije, treću murija pozivanjem vatrogasaca, a sad se lista subjekata za pozivanje čini očerupanom poput Aninog minjaka ...

Na našu sreću, Vatrogasac Stariji dosad nije vesla sisao, već gasio požare, pa ne pokazuje znakove kolebanja, makar se smrdljivi Sezam nepoznatog vlasnika već dva sata opire našem zapomaganju. Postojan u svojoj misiji, on tri puta prolazi čitavu zgradu u potrazi za fintom pomoću koje bi mogli ući u stan bez razvaljivanja, čitavo vrijeme vodeći sa sobom Anu, jer se ona, kao, 'kuži u zgradu, podrume i tavane' (naravno, nevezano uz to što ima noge meni do pazuha, op. a.). Nama ostalima je to strašno fora, jer on ne zna da je već treći koji je ingenioznom-suptilnošću-a-opet-duhovito nabacio foru: ˝Gospodična, morat ćete mi dati svoj broj mobitela radi kasnijeg kontakta vezanog uz zapisnik.˝

Između tih šetnji, svi stojimo okupljeni u hodniku i ćaskamo, ometa nas jedino prokleto svjetlo koje se samo od sebe gasi nakon svakih par minuta. Zaduženje za ponovno paljenje vrti se u krug. Sve je ok, dok u jednoj rundi ne dođe red na Anu, koja, umjesto na svjetlo, svom snagom nalegne na zvonce, i to baš spornog stana. Iritantni zuj u mraku izazvao je šok, a s njim paralelno i momentalni muk među prisutnima. Hodnikom su šibali pogledi upućeni Ani, koji su umalo izbušili goruće rupe na njezinoj šapi, onoj kojom je tragikomično prekrila usta nakon zločina iz nehaja. ˝Ajde, izvrsno˝, oglasi se Vatrogasac Stariji, nakon par sekundi - ˝ako do sad ništa nije detoniralo zapaljivu smjesu, na pravom smo putu ...˝.

Nakon još par rundi paljenja svjetla uz čavrljanje, taman kad nam se činilo da smo do trenutka velikog praska osuđeni na isprazne razgovore, nedužna upucavanja i sporadičan cerek, stiže on - prijelomni trenutak, ključni događaj, zaokret ili preobrat!

Naime, plincima je dosadio filozofski grupnjak i iznalaženje vratolomnih inovacija i kreativnih rješenja, osobito takvih koja bi uključivala klinove, konope i kacige, pa su u jednom trenutku tijekom procesa sišli u podrum i - što?!? - zavrnuli ventil!

Nema plina, nema tople vode, pa možda ipak, nakon 24 sata, pregladnjela i usmrđena gospoda stanari (od kojih se dotad nitko u čitavoj zgradi nije angažirao u operaciji, niti otvorio vrata na našu zvonjavu), budu izvoljeli pronaći fantomskog vlasnika stana. ˝Da je zima˝, pripomene plinije mlađi, ˝stanari bi ga locirali i dovukli za pola sata, sve da je i u Australiji ...˝  Al eto, srpanjsko popodne ...

Tim zaokretom-preobratom je sve imalo biti riješeno jer, prema izričitim navodima plinaca, jednom kad je ventil zatvoren, opasnost prestaje: plin će, s odmicanjem vremena, sam odmicati iz stana, a ako dosad nije niš puklo, e onda ni ne bu. Svi redom smo tri puta pitali jesu li ziher da je tako, a oni su, obojica, čvrsto stajali iza svoje Titovom gumicom neizbrisive konstatacije. ˝Ha ... niš ... to bi onda bilo to˝, prokomentirali smo, očekujući skori fajrunt.

Vatrogasac Stariji, međutim, nije se dao smesti. Unatoč tome što su mu plinci izričito rekli da opasnosti više nema, on je objasnio da ne može ostaviti stvari tako na neviđeno, pa da se poslije nešto dogodi, kaj onda? I nastavio điravanje po zgradi.

˝Vidi ovoga˝, reče plinac stariji, nakon što je shvatio da ipak nitko nikud ne ide, pa umorno sjeo na štengu, ˝odlučio se izgleda da će biti akcije pošto poto ...˝

I bi akcija. Vatrogasac Stariji je, ipak, na onoj sakatoj listi 'za upomoć' uspio pronaći još nekoga, pa je, negdje nakon još pola sata, situacija uplovila u klimaks ulaskom ogromnog vatrogasnog vozila s košarom, lojtrama i visećim grozdovima vatrogasaca na svim stranama. Ok, ako ćemo bit realni, bilo ih je možda pet - šest, ali meni se s prozora činilo kao da ih je dvadeset, skoro sam skočila s trećeg kata ne bi li im dramatično i ganuto, a opet elegantno, potrčala u susret ... po mogućnosti u poderanoj spavaćici i lica ozarena zahvalnošću, ispod naslaga pepela na obrazima i nosu (tako to uvijek bude američkim u filmovima ...).

U finalu se dernek, slijedeći šaroliko uniformiranu formaciju, preselio na ulicu, a ja sam nekako zaostala u uredu, jer mi se činilo bedasto ostaviti biznis bez nadzora. Kako sam silno htjela znati što se događa, nonšalantno sam se odšetala do prozora, a to se pokazalo kao pun pogodak - na ulici je stajalo petnaestak muškaraca, svi pogleda uperenog u treći kat, stan do našeg, kadli na susjedni prozor iziđe haljina na bretelice i nedužno se presavine preko prozorske daske. Haljina je bila nemalo iznenađena povicima i zvižducima odobravanja koji su tada uslijedili, pa se brzo spustila na sve četri golišave i odgmizala po ključeve, a zatim i dolje na ulicu, gdje se pridružila (za svaku sigurnost) starom prijatelju, mlađem plincu.

I tako, dok smo nas dvoje sa zanimanjem promatrali vatrogasnu vježbu koja je zaustavila promet u ulici, sasušena je bakica, s vremešnim, ne osobito pokretnim psićem na lajni, zastala pored nas. ˝Napokon˝, vjerojatno je pomislila prije nego nam se obratila, ˝čekam na neku avanturu u ovom kvartu još od '87, kad se je Štef zaletil s fićekom u kiosk debele Ive!˝. Na unutrašnjoj strani očne mrene odvrtio joj se foršpan napetog domaćeg trilera o škandaloznom požaru izazvanom neopreznim rukovanjem peglom.

˝Gospodična, a kaj se je zdesilo?˝ - upita me, puna iščekivanja. Ne čekajući moj odgovor, mlađi plinac veli: ˝Ma, mačkica je zapela na prozoru, nemre sići dole sama ...˝. Dok sam se ja davila progutanim hihotom, baba je zapanjeno gledala dva vatrogasca u punoj protupožarnoj spremi, s kombinezonima, kacigama i gas maskama, kako balansiraju između metalne košare i prozora, na trećem katu Graberove 11.

˝Mačka?!˝ - unezvjereno će na to, piljeći vatrogascima kroz noge, ne bi li ugledala sivo krzno nespretnog akrobata Nermala. Kunem se, izgledala je kao da je u taj tren začula i nesretnikov patnički mrnjau! Zbog svoje urođene nesposobnosti da se ozbiljnog lica sprdam s naivnim nepoznatim ljudima koji imaju očne mrene i invalidne psolike krznate spodobe za kućne ljubimce, požurila sam ispraviti situaciju.

˝Ma ne, gospođo, krivo ste shvatili, u tom stanu curi plin, pa je, eto, došlo do toga da je trebalo zvati vatrogasce ...˝ - objasnih. Pojašnjenje je izazvalo nagli pad zanimanja, pa se baba okrenula na peti i nastavila gurati kroz okupljene vitezove javnog reda i mira pomiješane s građanima vulgaris, čijeg broja se sad već ne bi posramio ni Markov trg.

Konačno, krizu je zaustavila akcija vatrogasaca koji su, izvadivši prethodno prozorsko staklo iz okvira, ušli u stan, provjetrili i zatvorili ventil, te se, praćeni ovacijama raje i ostatka službenih osoba, sigurno prizemljili. Nekako sam se nadala da će naša šefica svojim Merđanom uploviti baš usred konačnice te parade, kao svojevrsni punch-line, ali, nažalost, ništa od toga.

I tako, summa summarum et circa, ratni plijen tog srpanjskog popodneva bio je:

·         kila i po živaca izgubljenih (mojih);

·         traženje broja mobitela x 5 (Aninog, za potrebe zapisnika, jasno);

·         dvije bračne ponude (Ani, naravno);

·         ponuđena kaciga kao suvenir od strane jednog prpošnog mladog vatrogasca (meni! *hihot* bit će zato jer je niži od Ane, ali svejedno ... *hihot*)

·         dva sata slušanja triler-pripovijetke u režiji i izvedbi Mušice mi tuste ˝i onda je on ...! POW! i onda smo mi ...! BAM! i onda su oni ...! FIJU-BONK!˝ (sirota šefica nakon povratka u ured, a nakon radnog vremena i jubav-najveća);

·         tri dana davljenja od strane stanara glede misterioznog nestanka plina u vidu magle, kao i selotejpiranja ironično sročenih obavijesti vezanih uz isti po svim katovima zgrade (osoblje odvjetničkog ureda);

·         jedna čitava i neozlijeđena protuprovalna vrata u vlasništvu nepoznatog i nikad poslije pronađenog subjekta;

·         i naravno, puštanje plina pod pritiskom stanara nakon nekoliko dana, i to protivno, mimo i unatoč svim propisanim administrativnim procedurama.

 

Zanesena avanturom, ostatak dana pjevušila sam naizmjence ˝Munje i gromovi, poplave i požari, našem selu ništa ne moguuuu˝ i refren one stare Narodne pjesme, ˝Nijedne nema bolje od naše policije˝. Jedino me mučilo što nikako nisam mogla pronaći prikladnu pjesmu o plincima ... Ako jednom u onoj novici tipa ˝nevjerojatne pretrage okončane na Lupigi˝ osvane upit sadržaja ˝pjesma s temom gradske plinare˝, znajte da je to srdačno vaša ...

 

... Mušica tusta!

 

Napomena: zbog svog duševnog mira, a i da bude sve čisto s pravne strane, jer ˝po prirodi sam legalist i svaka himba mi je strana˝, valjda je jasno da naslov ˝Munje i gromovi, poplave i požari˝ nije moje autorsko djelo, već stanovitih Vatrogasaca (ne ovih iz priče). Oni će znati koji su, pa se neće uzrujati, niti me tužiti, a, uostalom, i oni su poznati po parodiranju tuđih autorskih djela. Dečki, ak čitate, dobra pjesma, jedna od najboljih.

 

Napomena II: ni ova rečenica u navodnicima iz prethodne napomene nije moje autorsko djelo (otud navodnici), nego je iz nekog skeča od prije par godina s hrvatskog izbora za pjesmu Eurovizije. Tko je autor, pojma nemam, ali izrekao ju je onaj lik koji na nekoj razini liči na Knjaza, a na drugoj razini ipak reklamira mirovinske stupove na TV-u. Ma, znate onaj ... Sad je, valjda, sve jasno.