Arboretum. Za zurenje u moje ožiljke, napise, crteže naplaćuju. Za osluškivanje mog srca, ono zaista kuca. A postoji i pristojba, vrlo velika pristojba za riječ ili dodir ili kapljicu fluida. Pruža mi zlatnu poljevaču obasjanu suncem. Laži. Laži i tuga. I smiješak padne u travu. Nepovratan. Trava bezumno vrti glavom. Prenježno sam za život u takvom društvu.

Prijatelji. Jedan nikad ne diže pogled. Oči su mu uvijek prekrivene kapcima. On se ne smiješi i ne puši. Drugi to čini. Kosa mu je duga i himbena. Svoju su povijest obojica dali anesteziologu. Guram ih granama jer je padat sve što znaju. A kako im se tek smijem dok ih gledam kako traže put koji vodi iz uma. Samo bogovi znaju odredišta.

Dvoje. Naravno da ih je dvoje. To mi se sada čini sasvim prirodnim poput mog lišća ili hladnih, korastih, hrapavih nabora ega. Njih dvoje poput nepravilnog ptičjeg cvrkuta i jesenskog nereda lišća. Promatram njihov nejednak korak koji balansira po ivici šutnje; lica koja čeznu za zimom, strogom u svom redu bijelog i sivog, sa svakim osjećajem unutar svojih granica, sa ledenom disciplinom srca preciznom poput snježne pahulje. Sjedaju na obližnju klupu. Gledam ju, onako izgubljenu poput mjehurića sapunice prije no što će prsnuti, poput prozirnog balona dok leti vjetrom i povremeno zasjaji, pokaže spektar boja u svoj svojoj raskoši. No, to su samo kratki predasi od bojazni, njegove potpune neutralnosti.

Prolaznik. Dok promatram njega, kako on promatra mene, u meni pupanje, dovoljno neobuzdano i divlje da baci pet kraljevskih osjetila, toliko intenzivnih da poželim teturati opijeno u ludnici šarolikog proljetnog cvijeća, sumanutoj aleji drveća. Nejasan poput magle, iščekivan poput zagubljene penzije, zaštićen poput pupoljka, osjetljiv poput hibridne mimoze. Gledam ga kako iskorištava svako omanje zažareno svjetlo koje zasvijetli na lati, svijeta koji gubi jednostavno time što se budi.

Par. Kad bi se mjesec smiješio bio bi im nalik. Ostavljaju isti dojam. Nečeg lijepog, no razornog. On pakostan kao žena, no ne tako nervozan. Njena pak nezadovoljstva pristižu kroz priče redovitošću punom ljubavi. Mjesec voli svoje sljedbenike, ali je mjesec danju smiješan. Nijedan dan nije siguran od vijesti o njima, gdje šeću u Meksiku, možda, no razmišljaju o sebi. Leže i šute. Plaču bez suza. Osluškuju kopita. Otišli su, rastali se poput konja. Mjesec cvjetanja je završen. Listopad nije osobit mjesec.

Arboretum. Uzima ključ i reže mi tijelo slikom, tekstom koji ne vidim. A ne zna da za zurenje u moje ožiljke naplaćuju. Za osluškivanje mog srca, ono zaista kuca. A postoji i pristojba, vrlo velika pristojba za riječ ili dodir ili kapljicu fluida. Pruža mi zlatnu poljevaču obasjanu suncem. Laži. Laži i tuga. I smiješak padne u travu. Nepovratan.

Duboko sam zašlo. Tamo gdje oblaci cvjetaju modri i mistični na licima zvijezda. Dolje iz dubine u dolinama crnim i uskim poput prokopa, kućna svjetla svjetlucaju poput sitnog novca. Poznajem dno. U dnu su mi korijeni. To je ono čega se drugi boje, ja se ne bojim,  tamo sam. Između dva brežuljka nenadani vjetar škaklja mi grane. A brežuljci su tako zeleni i preblagi da bi podnijeli sol koja dolazi s mora.

Poželim nekad da sam lončanica. Hortenzija golemih ljubičastih cvjetova koja cvjeta naopačke. Krajnje ljupka. Al sam samo korijen bez snova bilo koje vrste. Tjednima se ne mogu uopće ničega sjetiti. Godinama se ne mogu pomaknuti. Ostalo je zaborav i praznina na koje se posjetitelji lijepe poput leptira na nektar biljki, nesvjesni da je kupi - zamijeni - prodaj glupost, samo poza, zimski trend poput njihovog šala ili šarene, vunene kape za oči.

U ovom krajoliku nema mjera ni ravnoteže da se suprotstavim nadmoći stijena i šuma. Moje lišće otpada. Ništa se ne da učiniti. Stojim okomito u otvorenom razgovoru s nebom. I poželim tada da sam lončanica. Hortenzija golemih ljubičastih cvjetova koja cvjeta naopačke. Krajnje ljupka. Za koju se netko brine u svom stakleniku. Stakleniku u kojem kiša ne pljušti. Gdje se malo manje čini da nebo zjapi prazninom, poput divovske procjedače koja glasno jeca. Mir je tada tako velik da zasljepljuje i ne traži ništa. Jesen, zima, pa proljeće. Bit ću kao novo.

Arboretum. Za zurenje u moje ožiljke, napise, crteže naplaćuju. Za osluškivanje mog srca, ono zaista kuca. A postoji i pristojba, vrlo velika pristojba za riječ ili dodir ili kapljicu fluida. Pruža mi zlatnu poljevaču obasjanu suncem. Laži. Laži i tuga. I smiješak padne u travu. Nepovratan.