Otišao je Slavko Goldstein. Jedna je velika životna zadaća ispunjena - onima koji lice i djelovanje ovog čovjeka promatraju godinama, čini se, na najviši mogući, besprijekoran način. Ima takvih slučajeva – ljudi koji na jedan način ostaju nedodirljivi, ali ne zbog svoje odalečenosti od realnog svijeta i života, nego zbog činjenice da ih nije moguće zaskočiti niti s jednog sramnog, niskog ili tamnog mjesta. 

Lice Slavka Goldsteina osmjehuje nam se i sada, kada je otišao, govoreći kako su ispravan put i življenje neraskidivo vezani s etičnosti, i, ponajprije, hrabrosti. Ne, to nije nadmoćan osmijeh učitelja koji poručuje da takvo majstorstvo, cjelovitost življenja za nas nije moguće ostvariti, dapače. Osmjeh je to koji kaže usudi se, „Sapere aude“! Ali se usudi ne na način ishitren, nepromišljen, grub i nedostojan, već na način mudar i promišljen, dostojanstven i kulturan. 

Tu je razlika, a ovo potonje moguće je dosegnuti ukoliko se čovjek okrene radu na vlastitoj ličnosti, učenju i stjecanju znanja, oplemenjivanju vlastitih vrlina, dovodeći ih do maksimuma koji nam je dan, a koji, kako primjer ovog velikog učitelja pokazuje, nije malen. Nitko nije zakinut za visoke kategorije ljudskosti – nitko tko se njima odluči okrenuti i raditi na njima onako kako treba, temeljito i nemilosrdno, prije svega – sam prema sebi. To je početna maksima od koje sve počinje, i koju vidim, iščitavam iz mudre diskrecije ovoga čovjeka, čije su mišljenje i djelovanje, društvena zalaganja, rad na svijetloj strani svijeta bili i ostaju uzorom mnogima. 

Zbog toga se danas osmjehujem promatrajući društvo koje nema orijentire i uzuse koji bi sami po sebi, tiho i neprimjetno, kao što vodena para isparava sa zemlje, ocrtali, odali prirodno poštovanje veličini i značaju ovoga intelektualca, koji je ustrajno i pomno, promišljeno radio na opismenjavanju – građanskom liberalnom, demokratskom, ljudi koji nastanjuju ovo područje. Možda je moj osmijeh pomalo gorak, ali u njemu ima mirnoće, pripremnosti na ustrajnost koja će trebati svima koji ne žele odustati od ideje svijeta kao mjesta bratstva svih ljudi. 

Uostalom, Slavko Goldstein je volio poeziju i književnost, iz koje je uvijek moguće crpiti snagu, osvještavati dalekovidnost. Prilazio je malenima, slabima i ništavnima, jer je malenost, slabost i ništavnost osjećao živima u sebi, paralelno s veličinom i snagom. Ali to nije činio s paternalizmom i samilosti povlaštenih, jer povlašten nije bio – ne zbog toga jer mu se za to nije pružala prilika, već zato jer je znao da mjesta povlaštenosti nisu mjesta slobodnih mislilaca. 

I ovdje sve prestaje i završava. Neka mu je laka zemlja hrvatska, zemlja svjetska i židovska – zemlja svih prognanih i odbačenih, lutajućih i bezdomnih, svih koji se zbog svog slobodoumlja i istinoljubivosti osjećaju kao prognani pjesnici, kao Židovi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/Lana Slivar Dominić

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"