Otprilike posljednjih dana tog siječnja pao je jedan od najvećih snjegova koji su Zagrepčani pamtili. Ralice su neprestano bile u pogonu, a ljudi su lopatama čistili ispred svojih ulaza ujutro i navečer. Između ta dva čišćenja napadalo bi desetak centimetara i tek bi poneki rijetki optimist odgađao večernje čišćenje jer je noću sniježilo i više i jače nego danju. Osim toga, temperature su bile prilično niske pa bi se svježi snijeg koji se lako čisti preko noći ubrzo pretvorio u teško savladivu ledenu koru. Snijeg i vrijeme općenito bili su tih dana glavna preokupacija ljudi. Provlačili su se kroz brojne neobavezne razgovore, novinske članke i televizijske emisije. Svi su imali nešto za primijetiti u vezi ove klimatske situacije, ali nije bilo drastično suprotnih stavova. Vjerojatno se tako puno priča o vremenu i ono je idealna tema za razgovor zato što ne dopušta gotovo nikakav osobni stav koji bi bio povodom za sukob mišljenja.

U kafiću "Zadnja šansa" u Utrini također se raspravljalo o vremenu. Za jednim stolom sjedili su književnici Edo, Kruno i Miljenko koji su voljeli to mjesto jer su mogli u miru piti kavu i razgovarati neometani od klijentele koja je većinom (čast iznimkama) bila neobrazovana, neinformirana ili jednostavno nezainteresirana da bi znali tko su oni i da bi ih imali razloga ometati. Ipak, dva stola dalje sjedili su studenti Šimun i Bruno koji su prividno odsutni duhom igrali šah, a u biti su prisluškivali književni razgovor. Obojica su cijenili Miljenka iako Bruno nije pročitao niti jednu njegovu knjigu, ali je zato gutao njegove eseje u tjednom i dnevnom tisku. Iako su čuli za Krunu, nisu znali je li što napisao i u bibliotekama nije bilo nikakvog njegovog djela, a Edu Bruno nije podnosio dok je Šimun prema njemu bio sasvim ravnodušan (što je možda i gore). Bruno je uskoro matirao rastresenog Šimuna, a ovaj je počeo spremati svoju malu, drvenu šahovsku garnituru.

- Šta nećemo još jednu? - pitao je Bruno zagrijan prvom pobjedom.
- Ne da mi se, osim toga, snimi zanimljivu scenu. - Šimun je glavom pokazao prema književnicima

Stolu za kojim su sjedili naši mladi pisci prišao je stari klošar i zamolio ih cigaretu. Miljenko mu je spremno pružio svoju kutiju, Edo je motao plavi Drum, a Kruno je gledao konobaričine noge. Klošar se pristojno zahvalio, spremio cigaretu u džep, a zatim je otišao do drugog stola i ponovio proceduru.

- Vidite - rekao je zamišljeno Edo pripaljujući svoju smotku - zato ja volim ovaj duhan, odolijeva napadima žicara cigareta.
- Kako kojima. - dobacio je Kruno, odsutno češkajući obrvu.
- Molim?! - zaprepastio se Miljenko - Ti pušiš duhan za motanje da ne bi morao liječiti nikotinske krize siromašnih?
- Ma ne … - branio se Edo - pušenje i motanje su mi nekako muške, ali ne macho muške, već jednostavno muške. I točka. A osim toga, volim zvuk rizle uz prvu jutarnju kavu. Ima u njemu nešto posebno.
- Sere! - promrmlja Kruno i dovrši svoj pelinkovac.
- Ali svejedno, rekao si da voliš taj duhan jer ga nikome ne daješ, da ti ta njegova značajka nije važna ne bi ju uopće spominjao, dakle iz tvojih se riječi može zaključiti …
- Boga mu, Miljenko, stani! Daj nemoj više zajebavat i glumit nezaposlenog socijalnog radnika - upleo se opet u razgovor Kruno - pusti čovjeka nek' puši što želi. To je njegovo pravo. Jel' tako?
- Pa sad - reče zamišljeno Miljenko čupkajući bradu - može pušiti što želi sve dok se to tiče duhana i njegovih prerađevina, ali razlozi zbog kojih puši baš duhan za motanje totalno su pogrešni i …
- Ma što ti znaš o mojim razlozima? - prekinuo ga je Edo - ne znaš ti ništa o čekanju zadnjeg noćnog tramvaja i motanju cigarete smrznutim prstima. Ono zadovoljstvo kada ju konačno smotaš unatoč tome što su ti prsti sasvim ukočeni i onda trisjedinica koja se pojavljuje u daljini. Možeš li shvatiti poetičnost te situacije?
- Mogu shvatiti samo neugodu i hladnoću i pretpostaviti tvoj samozadovoljni, a opet tako kukavički smiješak kada žicarima kažeš da nemaš cigaretu - nije se dao Miljenko.

Posljednja replika natjerala je Šimuna da se nasmije. Zapalio je cigaretu i rekao Bruni:

- Vidi ti Miljenka! Frajer je agresivni humanist, a da sudiš po izgledu rekao bi da ne može ni kavu naručiti bez da se zarumeni.
- Dobro, ali i u tekstovima je žestok.
- Je, istina je, no nikada ne znaš koliko je pisac ili novinar spreman stati iza svojih riječi, a koliko su to intelektualna preseravanja …U Miljenkovim tekstovima nađeš iskrenost, ali čovjek stvarno djeluje predobrodušno …
- Hoćeš reći - prekinuo ga je Bruno - da on živi u neskladu između svojih tekstova i svog fizičkog izgleda?
- Pa otprilike, iako sada kada si to tako rekao djeluje vrlo glupo.
- Ne mora biti glupo. Evo pogledaj njih trojicu. Izgleda li ijedan u skladu sa svojim tekstovima? Izgledaju li uopće kao pisci?
- Ne, ne znam - mrmljao je Šimun - mislim da  se po njihovom izgledu uopće ne može zaključiti kojim se poslom bave, a osim toga, gotovo sam siguran da smo nas dvojica jedini ovdje koji znaju za njih.
- Misliš jedini koji mogu povezati lice s tekstom?
- Da. - nasmijao se Šimun i želio je još nešto reći, nešto o tome kako valja biti iskren i priznati da Edo, unatoč neomiljenosti najviše izgleda kao pisac (no isto bi tako mogao proći i pod prodavača novina, postolara ili gimnazijskog profesora likovnog), ali nije rekao ništa jer je u tom trenu Kruni zazvonio mobitel:

- O Ante, ti si - rekao je Kruno svojoj elektroničkoj spravici dovoljno glasno da ga čuju svi gosti, a ne samo zaintrigirani Bruno i Šimun. Miljenko i Edo su šuteći pušili djelujući uvrijeđeno.
- Pozdravi i ti Ćiću - pričao je Kruno dalje - Ma morat ćemo zbog snijega otkazat, da … dvadeset stupnjeva u Splitu, ne seri … ajd, možda se vidimo skoro … bok.

Kruno je završio razgovor i spustio mobitel na stol. Zatim je naručio još jedan pelinkovac i rekao Edi:

- Smotat ću si jedan Drum!

Edo je samo kimnuo, a Miljenko je likovao. Kruno je motao polako i smireno. Činilo se da je maksimalno koncentriran unatoč tome što se radi o tako trivijalnoj radnji kao što je motanje cigarete. Točno kada je lizao ljepljivi dio rizle, konobarica mu je donijela pelinkovac. Kruno je nezainteresirano zahvalio, iskapio piće, zapalio cigaretu (koja je unatoč uloženom trudu izgledala više kao zuckertüte nego kao cigareta), nagnuo se nad stol i vrlo tiho, zavjerenički rekao Edi i Miljenku:

- Slušajte, ne mogu više trpit' ovaj snijeg. Zove nas Ante u Split. Tamo je dvadeset stupnjeva. Sad brzo doma nešto stvari za put spakirat' i nađemo se za dva sata na autobusnom kolodvoru. Znam da ide bus u pet, i prije ponoći smo dolje! Što mislite?
- Koliko bi ostali? - pitao je Miljenko.
- Svejedno - nastavio je Kruno - dan, dva do pet. Samo da se maknem od ovih snjegova i hladnoća.
- Kruno, prijatelju - upleo se sada Edo - inače mi ni na pamet ne bi palo neplanirano putovati, ali vidim da ti ovo vrijeme stvarno teško pada jer si popio već treći pelin pa ću napraviti iznimku i …
- Edo - prekinuo ga je Kruno s nekakvim mentorskim pogledom (otprilike kao kada se profesor obraća zabludjelom učeniku) - dosta s tim sranjem o alkoholu i ajmo!!!
- Ajmo - rekao je Edo.
- Pa … idemo - rekao je Miljenko.

Pisci su ustali nevjerojatno sinkronizirani, navukli su kapute, pokupili sitnice sa stola i izašli vani. Konobarica je došla do njihovog stola i spoznala ono čega su Bruno i Šimun već neko vrijeme bili svjesni. Misao ju je toliko uznemirila da ju je morala izgovoriti.

- Pizdu materinu, pisci opet nisu platili!

Šimun i Bruno su se pogledali i vidjelo se da misle isto. Unatoč tome što riječi nisu bile potrebne Bruno je rekao:

- Bili smo u zabludi.
- Debeloj zabludi. - odgovorio je Šimun, a vani je snijeg i dalje padao neumitno relativizirajući događaje i vrijeme.