Doš'o sam u Zagreb prije 9 godina i ovaj grad prihvaćam kao svoj. Imam purgerski naglasak, volim Dinamo, skandiro za radio 101, skandiro za sindikate. Bio sam tu kad se mijenjala vlast, kad je Dinamo rokno Partizan 5:0, kad je rikno Njofra... Tu sam prvi put guzio, prvi put se napio, prvi put repo, prvi put skoro sve.

Imam pravo reći da mi je više stalo do Zagreba nego većini ljudi koji žive u njemu. Svjestan sam toga da ću u ovom gradu uvjek biti glupi Bosanac. Ja sam ponosan s time da sam Bosanac, volim svoju domovinu, ali mi na kurac idu predrasude o nama - Bosandžerosima. Glupi, seljaci, sirovine, tučemo žene, itd. Jedina dobra predrasuda je da imamo veeelike kite, haleluja. Ustvari svi osim ljudi iz Bugojna ( samo za Fuku ).

Ne smetaju nama Bosancima vicevi o nama jer mi ih pravimo, ali smetaju druge stvari. Sa mnom su prekinule vezu barem 3 djevojke samo zato jer sam Bosanac, dobro pored toga ja sam još i Bošnjak, ali poznam 2 Hrvata iz Bosne koji imaju iste probleme. Jedina razlika je u tome što ljudi mene popljuju otvorenije. Može se reći da je mog seksualnog adolescentnog života bilo samo zahvaljujući mome lažnom purgerskom naglasku i utopljenosti u sredini. Dok one skontaju...

Ostatak Hrvatske je puno brutalniji u odnosu na Zagreb. Kad sam u Privlaci kod Zadra 92/93. završavo osnovnu školu bilo je nastavnika koji su me pred čitavim razredom vrijeđali, učenici su mi prijetili, predrasude i predrasude, bio sam baš ko krme u Teheranu.

Zagreb je druga priča. Kad sam došo prvi dan srednje škole umiro sam od straha ne od batina, verbalne batine su puno gore. Prišla mi je grupa ljudi i pitali me imam li Top listu nadrealista!? Ljudi su ih ko' i ja znali napamet, kao i sve pjesme od Pušenja i pokoju od Halida. Sreća pa je takvih ljudi u Zagrebu većina. U biti ovdje se treba čuvati samo desničara i zatupljene raje. Purgeri su za razliku od ostatka Hrvatske još i prije rata imali svojih Bosanaca. Džamiju koja je od komunizma muzej je napravio Pavelić (tako sam čuo), Bosanci su kao građevinarci sagradili svojim rukama skoro pola Zagreba, Ćiro je Bosanac i vodio je najjaču generaciju Dinama, Asim Kurjak je najveći ginekolog u Europi, fudbaleri i drugi sportaši. Od rata je priljev političara i izbjeglica. Bosance, koji su do tada bili na nišanu javnosti spasili su Hercegovci preuzevši to nezahvalno mjesto. Mislim da je ljestvica ovakva:
1) Hercegovci (zbog tajkuna, HDZ-a, i para),
2) Srbi (rat i sve to),
3) Dalmatinci (vječito rivalstvo),
4) Bosanci (zbog velikih kita).
Kategorija za sebe su Romi koji su najugroženiji svugdje.

Pitanje ostaje da li ovaj grad prihvaća mene? Ja mislim da veći dio da. Isto bi bilo Hrvatu koji je u Sloveniji ili Bosni ili Kubi. Ja sam dokaz toga da je bitno kakav si, a ne tko si. Kao bosanski reper uspio sam na sceni koja je najjača na Balkanu.

Kretena ima svaki narod i svaka zajednica, na nama je da ne postanemo kreteni i da im ne pružamo podršku. Sredinu u koju dolaziš ne možeš i nemaš pravo promijeniti, ali je fer od tebe da se u nju uklopiš i da joj u ljepom svijetlu probaš dočarati svoju sredinu i kulturu. Ljudi se boje nepoznatog, a njihov bijes prema pridošlicama je u stvari strah od nepoznatog. Strah od nepoznatog je jedan od glavnih uzroka ratova. Strah vodi u bijes, strah uništava, zatvara, čini nas praznima.

Ljubav je prihvaćanje, vodi nas u sreću, ljubav otvara, oprašta, ispunjava nas. Nakon godina straha i rata teško se prebaciti na ljubav, jer nam je nepoznata. Lakše prihvaćamo strah koji nam je poznatiji i znamo na čemu smo. Trebamo se potruditi izaći iz straha i prihvatiti nepoznato - ljubav u svim aspektima života. Probajmo to i ja i vi pa možda neko od nas i uspije... voli vas Maajka.