Orhan Pamuk sam kaže da njegov posao nije objašnjavanje Turske Europljanima i Europe Turcima već pisanje dobrih knjiga, te ne želi da ga se smatra za osobu koja gradi mostove između Istoka i Zapada. No, ipak ne mogu pobjeći od toga da najčvršće mostove grade pisci, glazbenici, aktivisti, umjetnici, dobronamjerni putnici i 'svi ljudi dobre volje' (iako im to možda nije namjera), mnogo više nego političari. Pamuk je, prema svemu što sam čitala o njemu, veoma nadarena i zanimljiva osoba, dalo bi se o njemu mnogo toga napisati i polemizirati, ali želim obratiti pažnju na nešto drugo. Junaci romana 'Snijeg' progovaraju o koječemu iz različitih kutova. Ono što ja nalazim zanimljivim je progovaranje o odnosu Istoka i Zapada, odnosno Turske i Europe. Pokušat ću postaviti neka pitanja koja mi se nameću u tom kontekstu i dati neke odgovore koji ponekad i neće biti odgovori na moja pitanja. Problematika je doista široka i duboka i čini mi se da koliko god pisala o tome sve izgleda površno, no nastojat ću barem zagrepsti ispod površine pune nerazumijevanja i predrasuda.

Zapad se nepoznatog ne boji uvijek. Zbog tehnološke i ekonomske nadmoći uspio je 'otkriti' većinu mjesta na globusu. Zbog znanja koje je stekao o Drugima uspio je i zavladati tim mjestima jer, kako kaže Foucault, znanje je moć. Pod znakom križa počinjeni su mnogi zločini, ali to je sada iza nas, tako kažu. Križari, inkvizitori i kolonizatori koji su djelovali pod znakom križa također su vjerovali da čine dobro, oni su samo htjeli prosvijetliti jadne poganske duše i izvesti ih na pravi put kako bi zajedno s nama dobili šansu za vječni život. Naša civilizacija je prevladala barbarstvo i priznala da je činila užase i sijala strah. Tko prizna pola mu se prašta, vrijedi li to i kad je priznanje parcijalno i ne u potpunosti iskreno? Danas se ne čine zla pod znakom križa, kršćanstvo štiti ljudski život od samog začeća, a sve patnje koje taj zaštićeni život nosi samo su zalog za vječni život u kraljevstvu našeg zajedničkog oca. Kršćanstvo je prošlo svoj put, izvuklo pouke i sigurno je da se takvi zločini više neće ponoviti. Zapadno kršćansko oko vidi Islam kao religiju koja još nije prošla put zločina koji vodi osviještenju. U islamskim zemljama se krše ljudska prava, polijevaju pokrivene žene kiselinom i prijete cijelom svijetu džihadom. Divljaci! Barbari! Trebat će im još stoljeća da dostignu našu razinu, ali uz našu pomoć možda uspiju i prije. Jer, to je naša misija, mi sve vidimo i znamo bolje od njih samih i bilo bi nehumano ne dati im to do znanja i ne pokazati im što su zapravo ljudska prava i demokracija!

Danas kršćani čine dobre stvari, posebno misionari koji pomažu onima nerazvijenima donoseći im radosnu vijest o zlim prezervativima. Pada mi na pamet usporedba sa znanošću i znanstvenim dogmama, nove spoznaje upotpunjene dokazima ruše one stare koje se ispostavljaju pogrešne. Ali generacije su cijeli život mislile da je svijet upravo takav i odmahivale rukom, ponekad i zamahivale nožem kad bi netko izrazio sumnju u Istinu. Danas mislimo da smo stvarno otkrili temeljne zakone prirode i života. Mislili su to i naši preci. Naši praunuci zasigurno će se zgražati nad onim što mi danas 'znamo' i u što vjerujemo. Smatrat će nas barbarskim imperijalistima jednako kao što mi to mislimo za naše pretke. Otkud nam onda pravo da ustrajemo u stavu kako smo mi zapravo na višem stupnju razvoja od Drugih? Sa znanstvenim spoznajama mijenja se shvaćanje svijeta. Isto vrijedi i za promjene razine svjesnosti. Ruku pod ruku s tim idu i izmijenjeni načini vladanja i podčinjavanja. Nekad su stvari bile puno eksplicitnije, tako mi se barem čini. Danas je sve umotano u šareni papir, više nas ne uvjeravaju batinama nego većini skrivenim porukama koje se nalaze svuda oko nas, zato je teže upirati prstom u neki mehanizam moći i reći 'evo, tu je problem'. Sve što znamo o svijesti i podsvijesti mudre glave koriste kako bi nevidljivim silnicama moći stvorile odgovarajuće javno mnijenje, a samim time i djelovanje, pa mislimo da su nam svi ti proizvodi doista potrebni, da je islamski svijet prijetnja našoj demo(n)kraciji itd. I još uvijek mislimo da je naš način jedini ispravan i da su drugi u krivu. Kako je to moguće ako smo zaista tako svjesni i puni znanja? Naravno, postoji kritična masa koja shvaća kako zapravo svijet funkcionira, ali neka slična masa kroz povijest je uvijek postojala. Zapravo se mi zapadnjaci nismo mnogo promijenili u svojoj srži, kako bi Đorđe Balašević rekao 'princip je isti, sve su ostalo nijanse'.

Ovaj poduži uvod u ono o čemu ovdje želim govoriti mogao je biti i kraći (moje isprike), ono što sam htjela naglasiti je da Zapad cijelom svijetu nameće svoj način kao ispravan, milom ili silom. U mnogim dijelovima svijeta ljudi stvarno teže zapadnjačkim vrijednostima i više ih ne smatraju nametnutima. (Posebno mislim na istočne azijske zemlje gdje je zapadnjački trend pomahnitao do te mjere da je najčešća plastična operacija upravo korekcija očiju kako bi što više izgledale kao zapadnjačke.) Međutim, islamski svijet nije u toj mjeri prihvatio ono što mu Zapad nameće, dapače, posljednjih godina svjedočimo otporu tim vrijednostima. Mislim da je upravo to ono što zapadnjake plaši, pored slabog poznavanja islamske vjere i kulture. Znamo mi o Islamu ono što smo pročitali ili vidjeli na televiziji, ali te tekstove su mahom napisali zapadni autori i prozapadnjački nastrojeni muslimani. Čak i kada čitamo/gledamo/slušamo nekog prosječnog muslimana ili fundamentalista, naša percepcija je ograničena tumačenjima koja nam serviraju uz to. Upravo ovdje nalazim iznimnu važnost Pamukovog 'Snijega', usprkos tomu što autorova namjera nije gradnja mostova on ne može znati i diktirati način na koji će čitatelji percipirati ovo i druga djela. Iako se za Tursku ne može reći da u potpunosti pripada tom islamskom svijetu, jer se nalazi na granici tih dvaju svjetova, njezino većinsko stanovništvo je muslimansko. Činjenica da Turčin piše o Turskoj i Islamu je mnogo korisnija nego većina informacija koje nam mediji serviraju o Islamu. Na ovaj način vidimo kako musliman vjernik doživljava svoju vjeru, što o njoj misli, kakvo značenje ona za njega ima te kako percipira Europu s njezinim vrijednostima. A to je nešto o čemu mnogo 'znamo' i najmanje čujemo od samih subjekata. Zato želim u ovom tekstu progovoriti o pokrivanju žena jer se to na Zapadu prečesto uzima kao dokaz u prilog zadrtosti i primitivnosti muslimana, također želim dati malo mjesta muslimankama i muslimanima, jer sam sita isključivo zapadnjačkih tumačenja i igre gluhog telefona.

Feredžu ili maramu zapadnjaci doživljavaju kao podčinjavanje, a muslimani kao zaštitu žena, iako se u novijoj povijesti marama često spominje kao simbol političkog Islama. Zbog neravnopravnih odnosa moći žena je podložnija demonstraciji te moći od strane muškaraca mnogo više nego što to vrijedi obrnuto. Posljedice takvog stanja vidljive se na svim razinama, od ženinog mjesta u kući, uloge u obitelji i društvu, do zlostavljanja na psihičkom, emocionalnom, duhovnom, fizičkom i seksualnom planu. Čak i na 'osviještenom' Zapadu još uvijek su prisutna opravdanja za seksualno zlostavljanje koja se pozivaju na ženinu sumnjivu prošlost, (muškarcima) izazovno odijevanje i ponašanje, a ni stav da je ženino 'ne' zapravo 'da' nije iskorijenjen. Muškarci su jednostavno slabi na žene i u krajnjoj nuždi poslužit će i neka koju bi inače smatrali neprivlačnom, debelom, starom, itd. Kod muslimanki koje se pokrivaju vidljivo je samo lice ili oči. Ostali 'atributi' se daju samo naslutiti. Pokrivene žene nisu izložene muškim pogledima na način na koji su izložene 'normalno' odjevene žene. Možda su se Allah ili pisci Kur'ana vodili onom 'bolje spriječiti nego liječiti' pa su htjeli izbjeći dovođenje muškaraca u napast. Ovo je naravno pojednostavljeno rečeno, ali tako ja jednim dijelom vidim smisao pokrivanja. Jednom je na HRT1 u emisiji Reporteri bio prikazan dokumentarni film o Britankama koje su prešle na Islam i odlučile se pokrivati. Rekle su kako se tako osjećaju mnogo slobodnije, jer nisu izložene muškim pogledima 'one ' vrste. A gotovo svaka žena zna kako takvi pogledi znaju biti neugodni i napasni.

Pokrivanje na Zapadu može biti tumačeno kao podčinjavanje, možda djelomično i jest tako jer se žena mora pokrivati zato što muškarci teže kontroliraju svoje nagone, oni su jednostavno mužjaci i time se ponose! Sreća je da mi žene na Zapadu možemo nositi što želimo, pripijene hlače koje štete cirkulaciji, mazohističke štikle, kratke suknje i dekoltee koji uspješno reduciraju slobodu mogućih pokreta, i još mnogo toga uz onu poznatu 'za ljepotu treba potrpit!'. U knjizi se u jednom dijelu navodi kako su u nekim krajevima, gdje žene nose marame, silovanja svedena gotovo na nulu, što se ne može reći za mjesta gdje se žene odijevaju 'normalno'. Problem je što Zapad uzima maramu kao primjer zaostalosti, primitivnosti i kršenja ljudskih prava u islamskom svijetu, pa čak i na onim mjestima gdje to nije zakonom propisano nego je osobni izbor. Zapad se ne trudi razumjeti prednosti pokrivanja već unaprijed osuđuje, nije tako puno vremena prošlo od kad su Francusku tresli prosvjedi zbog zabrane nošenja marame u javnim institucijama. A opet, osjećamo se pozvani širiti demokraciju i ljudska prava! U knjizi nam o tom problemu progovara više žena na više načina, no ja ću ovdje uzeti primjer Hande koju je jako pogodila zabrana nošenja marame na fakultetu zbog koje su se neke djevojke navodno i ubile.

Ne mogu se otkriti zato što samu sebe ne mogu zamisliti otkrivenu. Svaki put kad se na to pokušavam usredotočiti, izgledam si ili kao zla strankinja slična 'pregovaračici' ili kao kakva pohotnica. Kad bih se samo jednom, samo na tren, uspjela zamisliti kako otkrivena ulazim kroz vrata našeg fakulteta, (...) U tom bih se slučaju otkrila svojom voljom, razumijete, a ne zbog pritiska policije.

 Iz povijesti smo već trebali naučiti da svaka prava promjena dolazi iznutra, nametanje nečega može stvoriti uplašene pokorne nesretne ljude koji protiv svoje volje žive promijenjenim načinom života ili izazvati kontraefekt. Ako doista postoji Istina i ako prema njoj marama ima samo loše strane, trebamo pustiti da muslimani sami to shvate. Vjerojatnije je da postoje istine i da bi o sudbini marame trebali odlučivati ljudi kojih se to tiče. Da ne bi bilo zabune, ne smatram kako je položaj žena u islamskom svijetu pravedan, posebno kada je riječ o nekim tumačenjima šerijatskog zakona po kojima žena biva kamenovana jer je silovana i sličnim običajima, ali mislim kako Zapad smatra pokrivanje velikim zlom i krivcem za druga zla bez da se ikad potrudio shvatiti i razumjeti značenje koje marama ima muslimankama i bez da je uistinu svjestan stvarnog stanja ravnopravnosti spolova u svom dvorištu. Nije to neka marka traperica, već nešto što muslimanke shvaćaju duboko i čija zabrana u njima budi gnjev i očaj. Ne mora biti riječ o zabrani, odluka da se marama stavi ili skine je duboka.

Turska je geografski dio Europe i Azije, strateški Europa želi da bude dio nje. Ovdje neću ulaziti u politiku tog tipa nego ću se zadržati na kulturama. Najveća previranja u Europi oko ulaska Turske u EU vode se zbog toga što je Turska muslimanska zemlja. Zbog toga pristupanje Turske i traje toliko dugo, možda nismo najsigurniji želimo li toliko Islama u kršćanskoj Europi. Turci i Kurdi koji žive u Njemačkoj i Austriji socijaliziraju se na razne načine, neki se zbog želje za pripadanjem asimiliraju, neki nauče službeni jezik i socijaliziraju se zadržavajući neke svoje običaje i vjeru, neki se getoiziraju. Za Tursku se ne može reći da je zatvorena zemlja s kojom nemamo komunikaciju, ali možemo pretpostaviti da život u njoj nije posebno dobar čim neki teže k Europi, a tu pretpostavku uzeti kao još jedan dokaz za to kako je kod nas bolje i kako živimo ispravno. Čini mi se da su u samoj Turskoj mišljenja podijeljena, ima prozapadnjaka i onih koji ne vole zapadnjačke vrijednosti i način života. Ovi potonji vjerojatno osjećaju nametanje tih vrijednosti i reagiraju ističući i zatvarajući se u svoje. Njih će Europljani smatrati nazadnima, poput islamista koji je ubio direktora Instituta jer je ovaj, izvršavajući naredbu, zabranio ulaz na fakultet pokrivenim djevojkama.

(...) kakvu će korist ova zemlja imati ako se te djevojke otkriju? Reci mi barem jedan dobar razlog za to, nešto u što iskreno vjeruješ. Reci, naprimjer, da će ih tada Europljani početi smatrati ljudskim bićima.

Pitanje nošenja marame je mnogo složenije nego što sam ja u stanju obraditi. Nije mi namjera opravdavati pokrivanje, nego ukazati na to da postoji i druga strana za koju Zapad ne zna ili ne želi čuti. U Indiji su britanski kolonizatori htjeli zabraniti ritualno samoubojstvo udovice bacanjem na lomaču svoga supruga, dok su hinduistički duhovnici branili taj običaj jer 'žene to žele'. Nitko nije pitao te žene što misle o tome, zapravo možda i je, ali ih nitko nije čuo. Upravo to se u nekom obliku događa s maramom. Kada ćemo početi učiti iz povijesti kakvu poznajemo? Kada ćemo početi provoditi ljudska prava poštivajući ih?