UVOD: Eto, kraju je došlo još jedno spektakularno nogometno prvenstvo, po tradiciji pozorno praćeno od našeg (inače marljivom radu vičnog) naroda. Kako me ovih dana podlo napustila moja Kaliopa, muza epske poezije (ma šta je smiješno?!), bilo je il o nogometu, il o tome kako je baba nabavila novog psa. Dakle, o babi i psu u slijedećem broju.

˝Ja to ne mogu gledati! NE MOGU!˝ - dreknuh. Sobna se palma zatrese od nenadanog udarca zvučnih valova, odaslanih iz razloga što su Portugal i Engleska bili minutu - dvije do izvođenja jedanaesteraca. Dragi polako okrene glavu u mom smjeru, pa mi znakovitim podizanjem obrve stavi do znanja da se radi o podrugljivom pogledu.

Nagađam, vjerojatno se prisjetio kako se, otprilike sat vremena (i par golova) ranije, njemu suđena djevojka s njegove desne strane nešto vrpoljila u fotelji. Prvo joj jedna noga skočila na stol, zatim je to popratila i druga. Ne prođe ni desetak sekundi, i već su obje noge sklupčane pod guzicom. Ništa ne govori. Pogled je bacila prema stropu, a zatim i prema vitrini, da bi u završnici te gimnastičke vježbe naslonila lakat na koljeno, a bradu na dlan - klasična poza sedmašića kojem je 'ono skroz tlaka' biti na satu zemljopisa dok vani sija sunce i guču ostali side-kickovi proljetnog dana. Mogao se zakleti da je zakolutala očima boje Plitvičkih jezera.

˝Malo ti je dosadno?˝ - upita ju.

˝Užasno!˝ - zavapi ona (to jest ja), jedva dočekavši to pitanje, ˝Glupa i dosadna utakmica, ništa se ne događa! Uf!˝

On se nasmije, pa nastane kratka tišina, idealna za pitanje profila 'Ljubav, možemo li gledati nešto drugo?'. Kratko sam razmotrila tu mogućnost, ali čak ni ja to ne bih mogla odvaliti s jezika. Dupe mi se ionako već rolalo po neugodno tankom ledu, s obzirom na to da je najdraži u glavi zasigurno odigrao jedan skraćeni Očenaš, ne bi li mu dragi Bog pomogao u tome da nitko nikad ne sazna kako je on gledao nogomet s ovom koja je mislila da je indirekt kad igraču ispadne kopačka i koja za vrijeme tekme postavlja pitanja kao što su 'Što misliš, na svakih koliko metara oko igrališta se nalaze rezervne lopte?', 'Ne mogu vjerovati da se ta trava stavlja na igralište ko tepih ... Kako to da se nikada ne dogodi da netko zapne za kraj?' ili 'Dakle, Valente je bolji Nuno od Gomesa?'. Povremeno, također, izražava stručna i utemeljena mišljenja poput 'Ta trakica za oko glave, sigurno je gumirana, inače bi garant skliznula na tako mokroj glavi ...'. A sad joj je i dosadno.

Međutim, kako je lopta okrugla, dosadu uskoro iz igre izgura prezanimljivost, pa su na red stigli i kazneni udarci (eng. spanking, op. a.). Izjurila sam iz sobe s namjerom da se poštedim ostatka te mučne parade, dijelom zbog razočaranja što igračima, već ohlađenima od neigranja,  razgolićivanje torza po završetku više možda i neće biti prva stvar na pameti, ali većinom zbog toga što moja empatična priroda uvijek suosjeća s momcima na terenu, koje u tim trenucima zasigurno pere gromozanski stres.

Međutim, već za dvadesetak sekundi umarširala sam nazad u dnevnu sobu (gdje je dragi sjedio u sveudilj jednakom položaju, potpuno neosjetljiv na moje psihičke probleme), svečano recitirajući:

˝Ajde saberi se. Većina tih likova diže iznose tisućama i tisućama puta veće od tvoje mjesečne plaće, a ti se uzrujavaš jer su pod pritiskom. Za pare koje dobivaju, pritisak ne bi bio adekvatan sve i da stoje na dnu Marijanske brazde!˝

˝Upravo tako. A sad sjedni više, budi na miru i gledaj.˝- reče muško u kući.

I tako sam gledala. Bez uzrujavanja. Vidjela sam kako je metroseksualnoj pop-zvijezdi, hodajućem trademarku kozmetičkim preparatima natopljenih moždanih stanica, lopta sama od sebe 'pobjegla' ispod noge. Nakon toga sam vidjela kako odrasli muškarci izvode pomalo komične plesne korake, tabajući ozloglašenu bijelu točku do neprepoznatljivosti. Zatim sam vidjela komad golog ramena engleskog golmana. Taj je trenutak na drugom mjestu moje Top 3 ljestvice svijetlih aspekata utakmice. Prvo mjesto uvjerljivo drži komentator koji se čitavu utakmicu nije mogao odlučiti između 'Njunjo' i 'Njuno', ali je svejedno to konstantno ponavljao (jer, dva su Njunja!). Nakon toga sam vidjela gomilu razgaljenih Portugalaca, ludih od slavlja, kao da su dobili pozitivan 'avi'. Ubrzo nakon toga, otišla sam spavati, sutradan me čekalo brdo posla.

Ne zamjerite na iskrenosti, sve je to krasno, ali zaboli me guzičica za te bedastoće. Volim ja i kruh i igre, ali kruh treba pošteno zaraditi, a igara ima i boljih, brutalnih i dragih nam *.

A struja mase slobodno me nosi samo do točke na kojoj shvatim da znam, mogu i smijem plivati ...

ZAKLJUČAK: No, dobro, nisam ni ja oduvijek bila ovako hladnokrvna. Pamtim to kao da je bilo danas, kad sam posljednji put bila crveno - bijelo ofarbanog lica, kako u suzama poslije poraza, tako u deliriju poslije pobjede. Bila je to '98, a meni još ni osamnaest godina ...