'Mogućnost otoka', novi roman Michela Houellebecqa sastavljen je od dvije narativne linije. Jednoj je svrha u zadovoljavanju očekivanja publike, a druga je tu iz nešto ozbiljnijih i ambicioznijih pobuda. Prva nam donosi autobiografske zapise autorovog alter-ega Daniela1, megapopularnog komičara koji je, kako sam kaže, ''cijelu karijeru i bogatstvo izgradio na unovčavanju zlih nagona i apsurdne opčinjenosti Zapada cinizmom i zlom''. Kako od Houellebecqa svi očekuju nove tirade šokantnih i uvredljivih provokacija, Daniel1 je tu da ih isporuči, što on i čini putem svojih stand-up komičarskih nastupa i filmskih scenarija. A u njima, deja-vu: od islamofobije i antisemitizma, preko fetiša mladosti, rasizma i mizoginije do zazivanja dekriminalizacije incesta i isticanja seksualnog užitka kao smisla života i jedinog cilja ljudskog postojanja. Te su politički nekorektne provokacije bile očekivane i promašuju cilj jer poznavatelje Houellebecqova opusa uglavnom ostavljaju ravnodušnima, dok nešto veće zanimanje izaziva njegova apokaliptična vizija života na Zemlji u dalekoj budućnosti. Ona je posredovana putem dnevničkih zapisa Daniela24 i Daniela25, komičarevih klonova koji žive nekih 2000 godina nakon smrti svoga istoimenog pretka i koji Houellebecqu služe za razradu teze iz 'Elementarnih čestica' o genetskom inženjeringu i kloniranju kao načinu da pobijedimo smrt.

Po Houellebecqu, na Zemlji (poharanoj sušama i radijacijom) u 2000 godina dalekoj budućnosti živjeti će dvije vrste ljudi: genetskim inženjeringom proizvedeni Novoljudi i rijetki ostaci preživjelih, običnih ljudi koji žive u plemenima, nalik neandertalskim. Novoljudi su klonovi pripadnika Elohmitske sekte, aseksualna humanoidna bića, lišena ikakvih žudnji i želja. Novoljudi se hrane mineralnim tabletama i vodom, žive u visokotehnologiziranim uvjetima, komuniciraju videolinkovima i ne poznaju smijeh, tugu, radost, suosjećanje ili bilo kakvu emociju. Za razliku od njih, obični ljudi žive primitivno, poput životinja, u hijerarhiziranim plemenima s najagresivnijim pripadnikom kao vođom koji ima svu moć i prava (npr. prvenstvo kopuliranja s ženskim članovima čopora) dok najstariji članovi plemena bivaju ritualno ubijani kako ne bi otežavali egzistenciju zajednice.

'Mogućnost otoka', kao i prethodni Houellebecqovi romani, ni u kom slučaju nisu velika književnost. Lišen sposobnosti tvorbe kompleksnijih struktura Houellebecq svoje proze temelji na jednostavnoj linearnoj naraciji, ispovjednim iskazima u prvom licu te dnevničkim zapisima koji često preuzimaju esejističku formu. Njegovi likovi svojevrsni su ideološki glasnogovornici, puki reprezentanti ideja; Houellebecq se ni ne trudi stvoriti samosvojne protagoniste već iz romana u roman niže jednu kopiju (tobožnjeg) sebe za drugom. Međutim, drčnost mu se ne može osporiti. Njegovi romani nakupine su efektnih teza iskazanih u obliku floskula, parola i maksima koje on ni ne pokušava obrazložiti ili obraniti (jer u njih ni sam ne vjeruje) i čija je jedina svrha u provokativnosti. Houellebecqovi romani svojevrsni su katalozi rušenja tabua; on je u licemjernoj planetarnoj epidemiji političke korektnosti prepoznao priliku za unovčavanje vlastite (tobožnje) mizantropije, kroz usta svojih likova iznoseći ono što vjerovatno mnogi misle, ali što nije uputno glasno izreći. Svjestan da je provokacija ono što privlači pažnju, a ne umjetnički doseg, Houellebecq kao da je sam sebi rekao: ' Zašto ne? Nesretnik sam od rođenja, al' nek mi je bar novčanik pun...'

Nedostatak ljubavi pritišće nas bezrazložnošću života, dok nemogućnost zadovoljenja žudnji i ispunjenja želja donosi frustracije i patnju te nas čini ranjivima i nesretnima - zato dokinimo želje i emocije i živimo vječno, glavne su Houellebecqova teze iz 'Mogućnosti otoka'. No, nemoguće je ne zapitati se zašto bi netko tako nezadovolja(e)n i nesretan poput njega, uopće pomišljao na vječni život. Osobno u tome ne vidim mazohizmom nadograđenu mizantropiju jer mislim da je njegova mizantropija hinjena. Po mom skromnom sudu, radi se o lažnom autoportretiranju, odnosno afektiranju jednog hipersenzibilnog pesimističnog sentimentalca koji se hinjenom mizantropijom i cinizmom brani od surovog svijeta i emocija koje ga preplavljuju a s kojima se ne zna nositi.

Houellebecq je u slučaju 'Mogućnosti otoka' grdno pogriješio. U trenutku kada svi očekuju nove provokacije, prava hrabrost i ultimativna provokacija bilo bi upravo im to uskratiti. Umjesto 470-tak stranica duge papazjanije većim djelom ispunjene jalovim prežvakavanjem već potrošenih političkih nekorektnosti, Houellebecq je trebao objaviti 200-tinjak stranica kraći roman, sastavljen isključivo od SF dionica vezanih uz klonirane Novoljude i distopijsku viziju života na Zemlji u 2000 godina dalekoj budućnosti. Ispunjavanje očekivanja publike sipanjem novih uvredljivih tirada nije hrabrost. Lišiti rukopis jalovih provokacija i ogoliti ga od paroksizma te ga svesti na čistu literaturu, s obzirom na niske literarne dosege Houellebecqa – to bi bila prava hrabrost.

(Izvorno objavljeno u Vijencu, broj 315, 30.03.2006.)