Beigbeder u knjizi ponajviše piše o sebi: opisuje svoj tadašnji život, prisjeća se vlastitog djetinjstva i mladosti, rekonstruira povijest svoje obitelji, ali i izlaže oštru kritiku modernog konzumerističkog društva, donosi nam vlastita esejistička razmatranja mnogih aktualija i događaja povezanih s 9/11, te propituje ulogu književnosti i poziciju pisca u odnosu na teme takvih proporcija. Njegov je stav kako "knjige danas moraju ići tamo kamo televizija ne ide. Pokazivati nevidljivo, kazivati neiskazivo". No, istovremeno je svjestan i težine toga, pa kao da se samoopravdava kada kaže: "pisanje ovog hiperrealističnog romana otežava realnost sama" jer zbilja nakon 11. rujna 2001. ne samo da nadilazi fikciju nego je i razara. Ali Beigbeder i priznaje kako se njegov roman "koristi tragedijom kao literarnom štakom" jer, oslanjajući se na prvi veliki napad hiperterorizma, njegova proza zadobija snagu koju inače ne bi imala.

Beigbederu možemo prigovoriti narcisoidnost i određenu dozu snobizma, njegovu štivu mane ćemo lako prepoznati u didaktičnosti, pretencioznosti i kaotičnosti, s pojedinim njegovim stajalištima ne moramo se složiti i u njima možemo pročitati afektiranu provokativnost (istina, manje izraženu nego u prethodnom romanu 129,99 kn), ali mu ni u kom slučaju ne možemo odreći literarnu hrabrost. Umjesto da se ograniči na esejiziranje i puko dokumentarističko prenošenje brojnih autentičnih svjedočanstava tog događaja te iznošenje vlastitih razmišljanja i komentara, Beigbeder je svoju non-fiction knjigu obogatio i fikcijskim podzapletom pa je na vrh WTC tornja, u resaurant iz naslova, smjestio svog fikcionalnog dvojnika (u liku oca koji svoja dva sina – 7 i 9 godina – dovodi u WTC na doručak) i iz njihove nam perspektive pokušao dočarati položaj žrtve tog terorističkog napada. 

Beigbeder naizmjenice (u oba slučaja u Ich-formi) iznosi vlastita promišljanja i intimne misli svojih fikcijskih junaka smještenih na najviši kat gorućeg WTC tornja, trudeći se dočarati sav pakao te bezizlazne situacije, ali na taj način u neku ruku projicirajući i sebe sama u tu katastrofu (svojim junacima daje prezime svoje prabake). Nažalost, istina je da su te fikcijske dionice po svojoj kvaliteti najtanji segment knjige (baš kao što su esejistički dijelovi Beigederova prethodna romana 129,99 kn također bili superiorniji njegovoj fikcijskoj nadgradnji), ali u svome sudu nećemo biti prestrogi, jer je Beigbeder odvažno ustrajao u teškom literarnom zadatku (pokušati dočarati neopisivo, kazivati neiskazivo) koji si je zadao, dok je u autoanalitičkim, ispovjednim dionicama neprestano krajnje iskren i otvoren pa je bez zadrške progovorio o vlastitim manama i pogreškama (zapostavljanje supruge, napuštanje djece, nevjera u braku, vlastiti egoizam koji, kako priznaje, graniči s narcisizmom, arivizam i podmitljivost, itd.), ne libeći se i česte autoironije.

U jeku planetarne antiameričke euforije (knjiga je pisana kada se Bushonja ml. usprkos sveopćem protivljenju već bio upustio u iračku ratnu avanturu) koju naziva "heksagonalnim anti amerikanizmom" Beigbeder riskira mogući animozitet (posebice svojih sunarodnjaka) prkosno se izjašnjavajući velikim amerofilom, a usporedbu francuske kulture (koja se po njemu sastoji "u proizvodnji iznimno usranih filmova, iznimno šeprtljavih knjiga ..." ) i američke kulture (koja po njemu "mlavi svijet svojim specifičnim talentom" i "neprestano se obnavlja jer je duboko usidrena u stvarni život", a "američki umjetnici znaju pomiriti inventivnost s pristupačnošću, originalno stvaralaštvo sa željom da privuku. Oni prisvajaju svijet, hrvaju se s njim, a opisujući ga oni ga preobražavaju") on cinično zaključuje konstatacijom kako je dobro što je Amerika još uvijek bar deset godina ispred Francuske jer "to znači da toranj Montparnasse ima još čitavo desetljeće pred sobom". No, u tom kompariranju on ni u kom slučaju nije jednostran niti isključiv nego je svjestan i mana američke kulture koje taksativno nabraja: "američki šovinizam, američki kulturni izolacionizam i potpuna odsutnost radoznalosti Amerikanaca za radove stranaca".

Vrlo je zanimljiva i njegova cinična opservacija promjena koje je New Yorku 11. rujan donio, a koje prepoznaje u dotad nepojmljivom altruizmu Njujorčana i njihovoj "apokaliptičnoj uljudnosti". Za razliku od "pomamnog individualizma '80.-tih kad ste mogli vidjeti Njujorčanina kako prekoračuje tijelo nekog homelessa ispruženog na tlu, a da ni hod ne uspori", stanovnici New Yorka sada su postali "nevjerojatno susretljivi, uslužni, pažljivi, udvorni" pa tako po Beigbederu "11. rujna ima dvije dijametralno oprečne posljedice: ljubaznost u unutrašnjosti zemlje, zloća izvan".

Po svojoj intrigantnosti ističu se i stranice na kojima, ponukan provokativnom izložbom Paula Virilia, Beigbeder propituje etičnost estetizacije nesreće pa, baš poput mađarskog nobelovca Imre Kertesza koji ljepotu prepoznaje u nacističkoj uniformi i u stupu dima koji kulja iz dimnjaka koncentracionog logora, Beigbeder, ne bez grižnje savjesti, priznaje kako "voli taj dim koji se na velikom ekranu izvija iz oba tornja ... tu bijelu perjanicu na plavetnilu neba što poput kakva svilena šala lebdi između zemlje i mora". Priznavajući kako voli taj Viriliov dim iako zna "koliko je apokaliptično njegovo značenje, koliko je nasilja i straha pun njegov sadržaj" Beigbeder se suočava s dijelom svoje humanosti koji nije humanistički, a te kao i brojne slične stranice prepunjene duhovitošću, ironijom, sarkazmom, ali također i strahom i tugom, amortiziraju slab doseg fikcijskih dionica kojima nije u dovoljnoj mjeri uspio "dočarati neopisivo, iskazati neiskazivo".

(Preneseno iz riječkog mjesečnika za kulturu mladih Val, broj 4, veljača 2005.)