Špijunski trileri nikada mi nisu odveć "ležali" te nakon prije nekih 12-13 godinica teškom mukom probavljenog Ludlumovog "ne-sjećam-se-naslova", izbjegavah posegnuti za knjigama toga žanra. Ni za Milinovićevom priznajem - ne bih, da me na to nije nagnalo njegovo uvrštenje na, ovdje tako često spominjanu, listu 12 najboljih domaćih proza, po izboru žirija Jutarnjeg lista, objavljenih 2002. godine.
Nakon čitanja moram priznati da bih osobno umjesto tog romana, među 12 najboljih uvrstio primjerice Jarkovu zbirku Termiti i druge priče ili Sejranovićev Fasung, iako ipak niti Kradljivac uspomena nije potpuni promašaj i svakako zaslužuje čitanje.

Agent UNS-a egzotična imena - Gawain Skok, od pretpostavljenih dobiva zadatak da istraži misteriozni nestanak hrvatskog 50-godišnjeg diplomata (i špijuna) u Parizu, kojega krasi ništa manje interesantno ime  - Juraj Fran Krsto Križanić (!!!).
Gawain misteriju oko Križanićeva nestanka (a što uključuje i  ubojstvo jedne mlade žene) raspliće kontaktirajući osobe s kojima je ovaj surađivao i bio blizak, ali u istrazi se potpomaže i dnevničkim pismima koja mu Križanić putem elektroničke pošte, neznano odakle, svakodnevno šalje.
Radnja je, nimalo slučajno, smještena u zadnje dane milenija, koji su ujedno (ne zaboravimo) bili i posljednji dani "zna se" vlasti, što priča kroz špijunske igrice i međusobna podmetanja mnogobrojnih hrvatskih tajnih službi nagovještava.
Autor se neprestano poigrava nabacivanjem slutnji da je roman obilato začinjen faction dionicama utemeljenim na njegovom osobnom iskustvu pri radu u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu, a Križanićev lik kreira prema kalupu vlastite biografije pri čemu ga osjetno mistificira i od njega stvara nekakvu domaću 007 inačicu, (klišeizirano) Bondu nimalo inferiornu u seksualnim osvajanjima, i uz to još obogaćenu doktoratom književnosti. Upravo taj podatak iz curriculum vitae Križanićeva lika autoru Milinoviću omogućava da od pisama koja Križanić šalje Gawainu stvori svojevrstan roman unutar romana i prilično ih nasafta literarnim citatima. Time dolazimo i do najosjetnije mane ovog romana koja se ogleda u pretjeranom intelektualiziranju koje, u početku, ovu žanrovsku  štoriju literarno obogaćuje, ali kako priča odmiče to se sve više ispostavlja kontraproduktivnim. Naime, u slučaju Križanića  unatoč brojnim pretjerivanjima i prenemaganjima poput mnogobrojnih biblijskih citata i raspredanja o smislu života, svemira itd. intelektualiziranje bi bilo prihvatljivo i ne bi predstavljalo problem, da se ono ne  javlja i na stranicama koje prate lik Gawaina. Tako se ponajprije gubi distinkcija između ova dva lika, a da ne spominjem kako postaje i smiješno kada tajnice-kurvice po veleposlanstvima počnu citirati Nietzschea ili Yeatsa.
Sve te literarne reference i citatnost kojima Milinovićev rukopis obiluje, kao i nekoliko likova koji eksplicitno izlažu svoje spisateljske ambicije pretvaraju ovaj roman u posvetu Gutenbergovoj galaksiji, odnosno pisanoj riječi koja sve više gubi bitku i značaj u suvremenoj civilizaciji slike.
Inače, Gawain je vukovarski veteran te se ispostavlja da njegova potraga za Križanićem nije predodređena da ga dovede do cilja već da ga izbavi od mjesta s kojeg polazi (odnosno bitke za Vukovar koju i 8 godina poslije on gotovo svakodnevno ponovo proživljava).
Kako se priča odmotava otkrivamo i ljubavnu priču koja ispod špijunske proviruje, a postupno se razotkrivaju i neslućene veze između Gawaina i Križanića, koji ovome postaje Arijadna  pomažući mu da iznađe izlaz iz labirinta svoje praznine i ratne traumatiziranosti.
Istovremeno to je i priča o gubitku ideala i tankoj liniji između "pro bono patria" i "pro bono sua", ali osim što kritički progovara o hrvatskim tajnim službama i njihovim opasnim igricama, Milinović ukazuje i na grijehe stranih, promatračkih i inih, misija na Balkanu.

Kradljivac uspomena je uvrštavanjem na spisak 12 najboljih prošlogodišnjih proza, po meni - bitno precijenjen, ali ipak predstavlja svojevrsni tematski novum u domaćoj beletristici, te ćemo Milinovićevu sljedeću prozu ipak s više radoznalosti očekivati od npr. buduće proze njegovog kolege - Velimira Sriće, koji se također prošle godine okušao u književnosti, ali sa mnogo slabijim rezultatom.