Elita gora od rulje, djelo s podnaslovom Polemika, dvanaesta je knjiga u monumentalnom Frakturinom poduhvatu izdavanja sabranih djela Mirka Kovača, autora kojeg nije potrebno posebno predstavljati. Zajedno s Knjigom pisama, Evropskom truleži i djelom Pisanje ili nostalgija riječ je već o četvrtoj knjizi nefikcionalnih tekstova, a u pripremi su još tri - Istarski razbojnici, Vrijeme koje se udaljava te - naslov koji naročito obećava - Cvjetanje mase. Tako veliki broj "dokumentarnih" knjiga ne čudi - naime, Kovač je autor na kojeg se u potpunosti odnosi pridjev "angažiran", bez i jedne negativne, no sa svim pozitivnim konotacijama te odrednice.

Svjestan da je u opakim vremenima nemoguće ostati neopredijeljen, odnosno da se šutke čuvajući svoju stražnjicu zapravo drži strana paklu, dosljedno i drsko upozoravao je na katastrofu u koju su se devedesetih svojevoljno i s oduševljenjem survali srpska država, društvo i kultura. Svoju hrabrost platio je kako se i pristoji - krvlju: na jednom skupu Šešeljovi banditi razbili su mu glavu, pa se 1991. godine preselio u Istru i započeo surađivati u Feralu. Bivši čitatelji splitskog tjednika sjećaju se koliko je bilo slasno u njegovoj kolumni, prikladno naslovljenoj Kovačnica, iščitavati živote ogromnog niza hulja, od kojih su nažalost mnoge u jednom trenutku svog života bile umjetnici, redatelji, akademici ili ostali pripadnici onog što se često naziva "kulturnom elitom" jednog društva.

Upravo time bavi se ova svojevrsna studija, koja problematizira odnos intelektualaca - u prvom redu, ali ne isključivo književnika -  i politike, to jest izvora ovozemaljske moći. Odnosno, kako joj i naslov kaže, ova knjiga poput Izdaje intelektualaca, Juliana Bende, pokazuje kako su takozvani intelektualci izdali svoje poslanje kritičkog i racionalnog upozoravanja na društvene zablude, ideju glasa razuma u moru bezumlja te se - ukoliko to nisu oduvijek bili - pretvorili u vračeve, opsjenare i potpaljivače najnižih i najgadnijih strasti kod raspamećenih masa i bijesnog lumpenproletarijata. Ili su, pak, postali sluge balkanskih satrapa, slineći na opojni miris moći kao pedofili na dječje gaćice, vrzmajući se oko moćnikovih dvora sve u prosjačkoj nadi da će i njima pasti koja mrvica.

Često sve u jednom, kao što opisuje najduži tekst u knjizi, posvećen Dobrici Ćosiću i naslovljen Kobni otac nacije. Kovač opisuje kako se "naš Gedža", što je bio Ćosićev nadimak, od lizatelja Titovih ruku, pisca panegirika komunističkim pandurima i solidnog kritičara srpskog nacionalizma izmetnuo do Miloševićeve dvorske lude, štoviše predsjednika Savezne republike Jugoslavije, funkcije koja mu je dala priliku da doslovno sjedne u maršalov stolac, stalno tražeći "jedinstvo u bogu i srpstvu". Ćosić će čak jednom prilikom bit srpstva opisati kao laž i prevaru, čime je - piše Kovač - "u to svoje licemjerje uvukao i svoj narod kao kakvu hrpu moralnog smeća".
 
Elita gora od rulje tako je enciklopedija, uglavnom nacionalističkog, smrada, no u njoj ima mjesta za sva ideološka zastranjenja, pa i ona koja su počinila inače ugledna imena. Zbirku otvara opsežan esej o Knutu Hamsunu u kojem autor vrlo oprezno i s poštovanjem piše o tom velikom piscu i dobitniku Nobelove nagrade koji je svoju medalju poslao Josephu Goebbelsu, a za Hitlerom lio krokodilske suze. No, ludorije jednog zabludjelog starca, koji je s gotovo devedeset godina povjerovao da Hitler stvara nekakav novi svjetski poredak, i koji je svoju zabludu platio ponižavajućim smještajem u psihijatrijsku ustanovu, ne mogu se staviti u istu ravan sa služenjem masovnim ubojicama i propagiranjem, kako se navodi, mazohističkog "uništenja nacije na mučne i krvave rate", a što čini većina u knjizi okupljenog društva sastavljenog od fanatika i podlih intriganata.

Stoga Kovač nije previše grub prema Hamsunu - opširno i elegantno piše o njegovom avanturističkom životu i čarobnoj umjetnosti, blago, a ipak neumoljivo navodeći njegove grijehe i izražavajući žaljenje što ih veliki pisac nikada nije pokušao ispraviti. Od "internacionalaca" tu su još mržnjom zadojeni genij Louis Ferdinand Céline, sovjetski propagandist Ilja Erenburg i Maksim Gorki te rušitelj Sarajeva Eduard Limonov. Uz onaj o Ćosiću, najveći esej, naslovljen Tko se boji Marxa još, govori o praksisovcima. Tekst je nekarakterističan zato jer Kovač o nepoćudnim filozofima piše s ambivalencijom - ne krije da su ga filozofi privlačili zbog misaonog suprotstavljanja poretku, ali ni to da nikada nije imao sluha za njihovu utopističku misao, štoviše kao dosljedni individualac zazirao je od svih konačnih utopija.

Upravo je među praksisovcima bilo prilično konvertiteta, nekadašnjih proroka boljeg društva koji je bivši režim proganjao zbog njihove interpretacije Marxa, a koji su devedesetih složno zapuhali u nacionalne frule i odveli narode da se podave kao štakori. Na udaru Kovačevog čekića naročito se našao Ljubomir Tadić, otac sadašnjeg srpskog predsjednika - "Borisa nejakog, kako duhoviti Srbi ironično zovu Tadić Borisa", reći će pisac o ličnosti koja je sama zaslužila poseban tekst u knjizi. On je "ljepotan napuhan i prazan" - a zar to nije najtočniji opis sve naše politike? Ovdje se ne radi, uvjetno govoreći, o "našim" junacima, no identična povijest gadosti bez problema bi se dala napisati (a neke su i napisane) o hrvatskim kulturnim i političkim veličinama. No, zato se s dozom nostalgije i poštovanja pripovijeda o poratnim susretima s Milanom Kangrgom i Stipom Šuvarom koji su Marxu ostali itekako vjerni.
 
Ova knjiga obara se na sve koji su "sretni što su Srbi" ("ima li išta poraznije po samu sreću", kazat će Kovač), na sve koji su propovijedali nebesku Srbiju a zapravo ogrezli u kriminal i klanje, na sve koji su bili agenti "srpskog nacizma" čiju misao vodilju je još davno u "Filozofiji palanke" izložio Radomir Konstantinović i koji se na ovim stranicama više puta spominje. Kao glavna zvijezda tu je Radovan Karadžić, predratni pjesnik i miljenik sarajevske čaršije od kojeg je bizarnim hokus-pokus metamorfozama prvo nastao arhitekt zla, a potom - sasvim crnovalni lik - dobrodušni alternativac doktor Dabić koji u kafani "Luda kuća" sluša guslanje o vlastitim junačkim pothvatima.

Svaki tekst u ovoj kolekciji intelektualnih zločina, autor će kazati "za pisca uvijek zanimljivih psiholoških fenomena" sjajna je studija s metodologijom jasnom poput policijske kartoteke. Naime, u velikom broju slučajeva radi se o ljudima koje je Kovač osobno poznavao te je riječ o kombinaciji izvana i iznutra skiciranog karaktera, bizarnih pojedinosti - poput pastira koji je svoj izgled prilagodio Marxovom i znao naizust svaku stranicu Kapitala - i istinitih anegdota sa zaista velikom erudicijom, sve  uklopljeno u jasno opisan kontekst i začinjeno dobrom dozom gorke ironije. Elita gora od rulje tako je aktualan, izuzetno zanimljiv i vješto napisan spomenik, kulturnopovijesna čitanka o jednom mračnom vremenu i još mračnijim bardovima koji su ga stvorili. Nasuprot tome, Kovač od prve do posljednje stranice neumorno i britko razara zloćudne utvare, svjetonazorski jasno i dosljedno zastupajući slobodu kao najdragocjeniju umjetničku i ljudsku vrijednost. 

Pročitano na Trećem programu hrvatskog radija