Noseći lik Štiksova novog romana je 50-godišnji pisac Richard Richter koji preuređujući stan slučajno pronalazi bilježnicu svoje pokojne majke u kojoj otkriva da mu je otac sarajevski Židov Jakob Schneider, a ne vojnik Wehrmachta Heinrich Richter, kako je dotad mislio. Potaknut neočekivanim saznanjem Richard odlazi u Sarajevo kako bi pronašao oca, ili bar prikupio dodatna saznanja o njemu. 1992. je godina, Sarajevom bjesni rat, a Richard tamo odlazi u svojstvu novinskog izvjestitelja, što Štiks iskorištava kako bi roman začinio kritikom evropskog ciničnog odnosa spram bosanske ratne klaonice, utjelovljenog u stranim novinarima koje Richard u Sarajevu susreće. No, Štiks se ne zaustavlja na tome već putem lika tajanstvenog starca Simona donosi i pesimističnu tezu o globalnoj propasti multikulturalnosti i Sarajevu kao tek jednom u nizu tzv. mrtvih gradova kojima je bratoubilački virus ubio multietničku dušu.

Osim toga, posredstvom starca Simona Štiks roman obogaćuje i jednom digresivnom jergovićevskom pričom u priči, tragičnom informbiroovskom štorijom o ljubavi, politici, osveti i gubitku iluzija, kojoj ne manjka poveznica s Richardovom sudbinom. Tu prepoznajemo i analogiju s romanom prvijencem koji je također imao potpriču o tragičnoj ljubavi iz vremena Informbiroa, obilježenu opasnošću i političkim silnicama, baš kao što i tajanstveni starac Simon uvelike zaziva mistikom obavijenog redovnika iz 'Dvorca u Romagni'. No, povlačeći paralele s prethodnim romanom treba reći da je metafikcionalnost, posebno izražena u 'Dvorcu u Romagni', u 'Elijahovoj stolici' puno manje prisutna i obuhvaća tek narativni okvir koji Štiksovom romanu daje Richardov rukopis.

U potrazi za ocem Richardu se u Sarajevu dešava jedno veliko prijateljstvo kao i kratkotrajna, ali vrlo strasna te kako se na koncu ispostavlja, sudbonosna ljubav, a brojne reference posijane romanom - poput mita o Edipu ili čestog spominjanja Frischovog romana ‘Homo faber’ - sugeriraju i zabranjeni karakter te ljubavi. Upravo ta ljubavna priča, unatoč izglednoj predvidljivosti kod upućenih u spomenuta referentna djela, roman obogaćuje tematikom slučajnosti i sudbine, kao dojmljivom nadgradnjom noseće teme o identitetnoj krhkosti i nekonzistentnosti, odnosno upitnosti onoga tko smo i fragilnosti slike koju o sebi imamo. Kod Richtera je to dodatno potencirano njegovom pozicijom pisca koji se u svom opusu bavio krivnjom očeva (i svog vlastitog, dakako) u kontekstu Drugog svjetskog rata, da bi iznenađujuće otkriće vlastitih korijena i porijekla cjelokupan njegov dotadašnji književni rad učinio upitnim s etičkog stajališta.

Tražeći istinu i raskrinkavajući ishodišnu laž svoga života Richard se našao u kavezu, čega je ratno Sarajevo izvrsno odabrana metafora. To je samo jedna u nizu potvrda Štiksove autorske zrelosti kojoj u prilog ide i efektno iskorištena simbolika naslova, kao i složena, ali bez greške strukturirana fabula pisana rukom umješna pripovjedača koji zna kako čitaoca uvući u priču ali se, osim radnjom prepunom tajnovitosti i iznenađujućih obrata, recipijenta trudi zaintrigirati i širokim tematskim rasponom, kao i filozofskim podtekstom te intertekstualnim vezama i referencama. Štiksu u prilog ide i uvjerljivo oživljavanje povijesnih ambijenata (čemu je očito prethodila obimna priprema i istraživanje), a povremeno upadanje u patetiku i ponavljanje nekih samorazumljivih ili već elaboriranih činjenica nimalo ne umanjuje vrlo povoljan dojam koji 'Elijahova stolica' ostavlja. Dečko koji obećava ovim je romanom, sportskim rječnikom rečeno, izborio svoje mjesto prvotimca u najjačoj momčadi domaćih prozaika.