Potreba da se ozbiljno izmijene pravila mirovinskog osiguranja i uvede obvezna i dobrovoljna mirovinska štednja u Hrvatskoj je prvi puta spomenuta na skupu ekonomista u Opatiji, 1995. godine. Tu je ideju prvi spomenuo Zoran Anušić, tada 32-godišnji ekonomist sa zagrebačkog Ekonomskog instituta, koji je punih dvadesetak godina ostao „vezan“ uz tu problematiku. U vrijeme kada smo donosili ključne zakone kojima je započeo proces povećanja dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu te ozakonjen drugi i treći mirovinski stup, Anušić je bio savjetnik hrvatske Vlade na tom projektu, a nakon toga postaje ekonomist Svjetske banke. Danas je Viši savjetnik Svjetske banke i radi na mirovinskim i socijalnim sustavima niza zemalja u kojima se provode reforme mirovinskih sustava.

ANALIZA - STANJE U MIROVINSKOM SUSTAVU: Oko 900.000 mirovina nije zarađeno

S POSLA NA GROBLJE: Cilj je ispunjen – radimo više da bi nam mirovine bile manje

ANALIZA MIROVINSKOG SUSTAVA: Hoće li nas čekati naše mirovine?

Kako se često isticalo da Svjetska banka potiče reforme mirovinskih sustava po uzoru na čileansku mirovinsku reformu s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, zanimljivo je da je Čile svoju reformu započeo bitno drugačije i tek je 2004. godine – nakon što su mnoge druge zemlje uvele tri mirovinska stupa – zapravo dobio i treći. Naime, Čile je 1981. godine zapravo ukinuo prvi stup i zamijenio ga drugim, a država je sve prethodno uplaćene doprinose uplatila na osobne račune osiguranika, kaže Anušić. 

„Čileanska reforma iz 1981. godine nije bila trostupanjska. Oni su ukinuli prvi stup, a država je prethodno uplaćene doprinose uplatila na osobne račune. U mirovinskom osiguranju je tada bilo manje od 30 posto zaposlenih, a zemlja nezadužena, pa ukupan iznos nije ugrozio državne financije. Da smo mi mirovinskoj reformi pristupili kao Čile, na osobne bi račune za sve osiguranike trebalo prebaciti vrijednost od oko 140 posto tadašnjeg BDP-a, pa bi današnji javni dug bio preko 200 posto BDP-a. Zato je Hrvatska, kao i većina europskih zemalja koje su uvele trostupni sistem pristupila reformi opreznije, supstitucijom samo dijela prvog stupa drugim i to za mlađe generacije, kod nas za mlađe od 40 godina“, pojašnjava naš sugovornik.

"Novi hrvatski umirovljenici u 2015. godini odlazili su u starosnu mirovinu prosječno s oko 2.500 kuna, 62 godine života i 33 godine staža. To je premalo godina staža za preostali životni vijek od skoro 20 godina." - Zoran Anušić (FOTO: Svijet osiguranja)

Što se u međuvremenu događalo sa zemljama koje su također uvele tri stupa, neke od njih su krenule u ukidanje tog sustava?

- U uvjetima krize, tranzicijski trošak financiran dugom pokazao se neodrživ, pogotovo za članice Europske unije koje su morale poštovati zadane fiskalne kriterije. Mađarska je, tako, ukinula drugi stup i popravila kratkoročnu fiskalnu sliku, ali je pogoršala dugoročnu. Baltičke zemlje su privremeno zamrznule uplate u drugi stup, a Poljska je zabranila fondovima drugog stupa da ulažu u državne obveznice, da taj dug ne bi dalje rastao, i smanjila stopu izdvajanja. Treći stup uvele su sve zemlje osim Bosne i Hercegovine, ali je dugoročni teret financiranja mirovina i dalje ostao na prvom stupu, sustavu solidarnosti.

U Hrvatskoj se malo zna o tome kakvi su rezultati mirovinske reforme u Čileu? Oni imaju prve umirovljenike koji su u tom sustavu proveli 40 godina - kako se drugi stup do sada odrazio na prosječne mirovine? 

- Čileanski drugi stup već plaća mirovine i one za 35 do 40 godina staža iznose 70 do 80 posto zadnje place, budući da su prosječni realni prinosi mirovinskih fondova na štednju iznosili skoro deset posto godišnje. Stopa doprinosa za drugi stup je deset posto, a prvi se financira iz budžeta i ne plaća se mirovinski doprinos.

Kako je u Čileu riješen problem velikog broja onih koji nisu bili osigurani, ili onih koji nisu radili dovoljno dugo da bi ostvarili pristojnu mirovinu?

- Premda je drugi stup u Čileu funkcionirao prema očekivanjima, skoro polovica aktivnih bila je izvan sistema, ili u sivoj ekonomiji ili bez obaveze da plaćaju doprinos, kao poljoprivrednici i samostalci. Zato je Čile ponovo 2004. godine uveo prvi stup, s ciljem da osigura starost onima bez drugog stupa, ili s malom štednjom u drugom stupu, te siromašnima među starijom generacijom. Tako prvi stup u Čileu danas plaća mirovinu od oko 25 posto bruto plaće ako osoba nema drugih izvora prihoda, a sustavom je pokriveno skoro 90 posto zaposlenih. Tako se može reći da je Čile svoju početnu reformu korigirao po uzoru na reforme u našem dijelu svijeta.

I Hrvatska proteklih godina u drugom stupu ima i do 30 posto neaktivnih računa, imamo veliki broj nezaposlenih, mladih koji se relativno kasno zapošljavaju... Može li drugi stup u takvoj situaciji uopće rasteretiti sustav generacijske solidarnosti i prerasti u sustav koji će predstavljati sigurnost za one koji nisu radili, ili su im primanja bila izrazito niska? I kako odrediti tu granicu – često ste upozoravali na to da treba smanjiti minimalne mirovine, zašto?

- Drugi stup će sigurno rasteretiti prvi stup i javne troškove osiguranja starosti, ali je moguće da se uslijed promjena karaktera zaposlenja i dinamiziranja tržišta rada za neke kategorije pojave problemi. Posao je sve više na određeno, brz i kratkih rokova, a radne karijere isprekidane, s nemogućnošću da se skupi i današnjih 33 godine rada, koliko prosječno imaju starosni umirovljenici. U drugom stupu nema solidarnosti, a najniža mirovina u prvom ovisi o godinama staža, tako da netko s 15 godina staža danas ima 890 kuna najniže mirovine. S 30 godina duplo više, a onaj s 10 godina staža – ništa. Između ostalog, zato mislim da treba preispitati uređenje najniže mirovine u našem sustavu. Solidarnost u hrvatskom prvom stupu postoji za one s niskim primanjima, ali ne i za one s kratkim stažem. Morat ćemo razmisliti da li za njih uvesti nulti stup bez cenzusa, sa cenzusom, ili ih kao i dosad upućivati u sustav socijalne skrbi.

Postoje li izmjene u mirovinskom sustavu koje bismo trebali učiniti bi se postigle uštede u sustavu, ili usporio rast troškova za mirovine? Ima li, na primjer, razloga za upozorenja Europske komisije kako dodatno moramo usporiti prijevremena umirovljenja?

- Hrvatska je jedna od zemalja EU kojoj u budućnosti ne prijeti eksplozija troškova mirovina, već suprotno, erozija mirovina. Razlog je formula za izračun mirovine u prvom stupu, koja će i pored nedavnih korekcija, rezultirati padom stope zamjene prve mirovine u odnosu na zadnju plaću, kao i preniska stopa doprinosa za drugi stup, o čemu se već dugo govori. Jedan od odgovora na to je dulji ostanak u svijetu rada i kasnije umirovljenje. EU preporuča eliminiranje, ili skraćivanje prijevremenog umirovljenja na najviše dvije-tri godine, dok je kod nas taj rok pet godina, te veće penaliziranje za svaku godinu prijevremenog umirovljenika iznad onog koje je aktuarski neutralno, recimo na osam posto godišnje kao u Španjolskoj, te ukidanje beneficiranog staža i prijevremenog umirovljenja za posebna zanimanja, osim za zanimanja najvišeg rizika. Solidarnost je dvosmjerna, svatko treba raditi za sebe i druge dokle god može, a kad više ne može, društvo treba pomoći.

"Povećanje dobne granice mora koordinirati s mjerama tržišta rada i cjeloživotnim učenjem" (FOTO: Pixabay)

Dobna granica za odlazak u mirovinu nedavno je podignuta na 67 godina, ali uz prilično dugi rok za prilagodbu. Mislite li da ćemo morati mijenjati tu dinamiku da bi se usporio pritisak na sustav?

- Mislim da je ovdje od aspekta troška bitniji strukturni aspekt, potreba da ljudi rade dulje rade za svoju mirovinu. No, što bismo dobili da je, recimo, kod nas danas dobna granica 68 godina, kao u Norveškoj i Švedskoj, kad tržište rada ne pokazuje spremnost za zapošljavanje starijih radnika. Premda praksa pokazuje da stariji radnici danas nisu ništa manje produktivni od mlađih, osim u izrazito fizički zahtjevnim zanimanjima. Naravno, ako posjeduju potrebne vještine. Zato se povećanje dobne granice mora koordinirati s mjerama tržišta rada i cjeloživotnim učenjem. Drugi razlog nužnosti povećanja dobne granice – ili, još bitnije, duljine radne aktivnosti – je mirovina iz drugog stupa. Ukupan ušteđeni iznos dijeli se s očekivanim trajanjem života. Ono se stalno povećava, za oko mjesec i pol svake godine. Ako se doprinosi ne uplaćuju sve dulje, logično je da se smanjuje mirovina.

No, može li to dovesti do ubrzanijeg rasta prijevremenih umirovljenja, a time i sve siromašnijih umirovljenika, čak i s dosta staža, jer ljudi neće moći izdržati na radnom mjestu do 67 godina. Na koncu, većina poslodavaca u Hrvatskoj danas starima smatra radnike koji su prešli pedesetu...? Kakva su svjetska iskustva?

- Povećanje dobne granice u Hrvatskoj je toliko polagano da mislim da ne može prouzročiti pojačano privremeno umirovljenje. Ipak, treba intenzivno raditi na usklađivanju mjera na tržištu rada da se pojača aktivnost, ali i zapošljavanje starijih radnika. U Njemačkoj i skandinavskim zemljama je aktivnost starijih značajna, a tržište rada je prilagođeno tako da stvara nesmetanu potražnju za starijim radnicima. Starijeg radnika je tamo vrlo lako zaposliti i otpustiti na kratki ili duži rok, postoje dobro organizirane burze rada starijih i umirovljenika, često kombinirane sa sustavom obrazovanja. Ponegdje postoje i novčani poticaji, premda se oni, zanimljivo, ne ocjenjuju presudnim faktorom u zapošljavanju starijih. Razvija se svijest vlastite odgovornosti za vlastitu starost. U Hrvatskoj su neki koraci već napravljeni, a na dugoročnijima, kao što su liberalizacija povremenih poslova i cjeloživotno učenje, treba više raditi.

U vrijeme kad smo uvodili drugi stup bila su planirana povećanja stope izdvajanja, ali se u zadnji čas odustalo od toga. Kolika je to šteta, s obzirom da smo u godinama između 2002. i 2008. to vjerojatno mogli podnijeti?

- Šteta je utoliko što bi danas bilo više novca na osobnim računima za buduće mirovine iz drugog stupa. Bio bi manji pritisak da se naknadno obavljaju korekcije osnovne mirovine i dodataka u prvom stupu. S druge strane, i tranzicijski bi trošak bio duplo veći kao i fiskalni pritisak koji bi iz tog proizlazio. Ako smo se mučili i s postojećim tranzicijskim troškom, kako bi tek bilo da je doprinos bio 10 posto? Ne govori se uzalud da drugi stup zahtijeva dugotrajno održivu i odgovornu fiskalnu politiku.

Tada ste govorili o projekcijama po kojima bismo uz pet posto doprinosa do 2035. godine mogli imati i manje kombinirane mirovine od današnjih, ali bi njihov udio u plaći od tada mogao rasti. Što mogu očekivati oni koji će u drugom stupu provesti 20, a što oni kojima će drugi stup obilježiti 40 godina rada?

- Razlikom između kombiniranih i starih jednostupnih mirovina dominira dodatak od 27 posto kojeg drugi imaju, a prvi nemaju, čak i ako su radili dulje u starom sustavu. To je prvi problem kojeg se mora riješiti. Ako bi se dodatak dao svim „kombinatorcima“, nove bi mirovine u idućih desetak godina bile kao i stare, a zatim blago padale, no puno sporije nego stare. Fiskalni trošak za davanje dodatka od 27 posto svima iscrpio bi javne financije u istoj mjeri kao i povećanje stope doprinosa za drugi stup na deset posto Međutim, tek uz stopu od deset posto danas bi se moglo očekivati da stopa zamjene pokaže uzlazni trend za desetljeća ili dva. Provođenje obje mjere zahtijevalo bi značajne uštede i u mirovinskom sustavu i u ostatku javnih financija. Mirovinska reforma, kako god dizajnirana, se ustvari svodi na politike koje sprečavaju eroziju stope zamjene između zadnje plaće i prve mirovine.

"U nekim zemljama pokušavaju omogućiti korištenje dijela dobrovoljne mirovinske štednje i prije mirovine" (FOTO: Pixabay)

Dobrovoljna mirovinska štednja u Hrvatskoj još uvijek se sporo razvija, jesmo li pogriješili u tome što taj sustav država nije ozbiljnije poticala?

- Mislim da nismo pogriješili i da problem nije u poticajima. U Hrvatskoj su poticaji dobrovoljnoj mirovinskoj štednji uvijek bili među višima, jedno smo vrijeme kao pojedinci čak imali dupli poticaj, jer smo uz državni poticaj mogli i koristiti poreznu olakšicu, te umanjiti porez na dohodak. I u drugim zemljama dobrovoljni mirovinski fondovi sporo se razvijaju iz nekoliko razloga, od pada raspoloživog dohotka i mogućnosti štednje, preko nepoznavanja ovog financijskog proizvoda, možda i nepovjerenja, do nezainteresiranosti za dugoročno planiranje. Ipak, rekao bih da u Hrvatskoj to ne znači da ljudi ne štede za stare dane, samo je ta štednja češće u nekretninama, oročenim depozitima ili osiguranju. Naša sklonost nekretninama i štednji u banci, koji nisu nužno najbolji izbor za mirovinsku štednju, vjerojatno je odraz tradicije, inercije i veće sklonosti likvidnosti. Zato u nekim zemljama pokušavaju omogućiti korištenje dijela dobrovoljne mirovinske štednje i prije mirovine, ili prije 50 godina života kao kod nas, u slučaju bolesti ili druge potrebe. U drugima se novozaposleni automatski učlanjuju u dobrovoljni fond iz kojeg mogu istupiti ako žele. Mnogi radi inercije to ne učine. Čini se da ovakve nefinancijske mjere mogu bolje stimulirati dobrovoljnu štednju i obuhvatiti puno širi krug osiguranika od onih s visokim plaćama i onih zaposlenih u bogatim firmama.

Trenutni odnos između broja umirovljenika i broja zaposlenih je 1:1,14. Prosječna mirovina kreće se oko 2.200 kuna, a prosječan iznos doprinosa za mirovinsko osiguranje na prosječnu plaću u državi oko 1.880 kuna... Sve je više mladih i ljudi srednje dobi koji odlaze iz Hrvatske... koliko je takav odnos snaga uopće održiv? Može li se Hrvatska suočiti s urušavanjem mirovinskog sustava, odnosno time da se mirovine neće moći isplaćivati?

- S urušavanjem i neisplatom ne može, iz tri razloga. Prvi ste već spomenuli, to su relativno niske mirovine, u prosjeku oko 40 posto prosječne plaće. Drugo, iznose mirovina garantira država, nedostajuće iznose nadoknađuje iz proračuna, a one po posebnim zakonima izravno i plaća iz proračuna. Treće, sadašnja je mirovinska formula takva da će se odnos mirovina i plaća iz prvog stupa nastaviti smanjivati. I prema službenim projekcijama, i onima Ekonomskog instituta i Svjetske banke, fiskalni trošak prvog stupa prepolovit će se sa sadašnjih deset posto BDP-a tijekom idućih 40 do 50 godina. Emigracija može pojačati pritisak na transfere iz proračuna, ali ne može ugroziti isplatu mirovina.

Kako komentirate činjenicu da su sindikati u Hrvatskoj vrlo slabo zainteresirani i slabo se uključuju u sve razgovore o mirovinskom sustavu? Na primjer, oni su ti koji bi se u tvrtkama mogli boriti da u kolektivne ugovore uđe dobrovoljna mirovinska štednja.

- Zato što se sindikalni interesi ograničavaju na plaće i prava sadašnjih zaposlenika i članova sindikata. Obično su sindikati najglasniji protivnici podizanja dobne granice za mirovinu, jer bi se moralo raditi dulje, što po pretpostavci nitko od radnika ne želi. I bez obzira što bi to donijelo veće mirovine. Novi hrvatski umirovljenici u 2015. godini odlazili su u starosnu mirovinu prosječno s oko 2.500 kuna, 62 godine života i 33 godine staža. To je premalo godina staža za preostali životni vijek od skoro 20 godina. Isto vrijedi i za dobrovoljnu mirovinsku štednju. Pregovori oko tekućih plaća za sindikate imaju prioritet nad trećim stupom. Inicijativa za dobrovoljnom mirovinskom štednjom nažalost najčešće dolazi od – poslodavaca.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Financijska održivost i socijalni aspekti mirovinskog sustava u Hrvatskoj – povijesni pregled i očekivanja do 2050. godine" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima