Rasprostrla se žica duž granice. Lijepa žiletna žica, oštra i opasna. Sasvim praktično rješenje za barijeru na kojoj se može proliti krv.  Kako životinjska, tako i ljudska. Zapravo, životinje su sekundarne žrtve, originalno je žiletna žica postavljena protiv ljudi. Kaže Miro Cerar da su mu se Slovenci s pograničnih područja obraćali "da se postavi ograda kako im se ne bi približavali nepoznati stranci". Lijepo je kad premijer sluša svoje građane, pogotovo prestrašene ljude s pograničnih područja koji traže da ih se zaštiti. To je logično, jer oni su prvi na udaru ako "nepoznati stranci" krenu u Sloveniju. A tko zna što sve mogu učiniti nepoznati stranci. Jedino mi nije jasno kako su isti ljudi sad protiv žice. Čini mi se, najtočnije bi bilo reći da je postalo nejasno tko je kome stranac. Ili možda vrijedi ona stara izreka čovjek je čovjeku vuk. I to vuk koji iskrvari u mukama zapleten u žiletnu žicu.

Ne znam kako to Cerar vjeruje da će žiletnom žicom zaštititi svoje pogranično stanovništvo od stranaca. Mislim da su čak i stranci, od kud god dolazili, čuli za kliješta kojima se žica može prerezati. A domaći su čuli i za subverzivno kićenje žice prigodnim božićnim ukrasima. Ja se nadam da nećemo biti u prilici na žicu stavljati i uskršnja jaja.

Jučer je Tonino Picula, zastupnik u EU parlamentu, postavio pitanje Europskoj komisiji planira li poduzeti mjere kako bi se spriječilo stradavanje divljih životinja na granici između Hrvatske i Slovenije.

Jesu li Slovenci, Austrijanci i Mađari postavljajući žiletnu žicu uopće razmišljali o stradanju divljih životinja ili su im u očima, velikim od straha, bili samo "divlji ljudi"?

Sramotna je ta žica. Tužna i sramotna. U njoj simbolički krvare mnoge vrijednosti za koje smo vjerovali da su europske. Možda smo bili naivni jer žiletna žica je cijelom dužinom svoje razapetosti ubila slobodu, suosjećanje i solidarnost. A ja se pomalo bojim raspleta aktualne političke situacije u Hrvatskoj jer bi se moglo desiti da i mi svoju zemlju žiletno ožičimo i zatvorimo se u logor straha s čijih rubova se širi smrad nedužnih stradalih životinja, crkotina koje će u dogledno vrijeme postati simbol nekih novih europskih vrijednosti, onih pred kojima smo možda zatvarali oči.

Ako na dolazak izbjeglica odgovaramo žicama, strah me i pomisliti što stoji u bazi takvih reakcija, a još mi je gore zamisliti što u nastavku možemo očekivati. Minska polja na granicama?  

Je li Europska unija samo zajednica ekonomskih interesa ili su zemlje članice povezane i drugim vrijednostima? Jer ako se zbilja radi samo o ekonomiji, onda bismo možda ove žice trebali shvatiti kao dugotrajni, a ne samo jednokratni, originalni proizvod za izvoz i za razmjenu unutar unije. Sve zemlje EU mogle bi proizvoditi ogromne količine žice i žicama bismo stalno mogli međusobno trgovati. Recimo, svakih nekoliko mjeseci postavlja se nova žica, osviješteni građani režu je kliještima, a to zahtijeva proizvodnju i postavljanje nove žice. Divljač koja se uplete u žicu mogla bi u tim europskim ekonomskim interesima postati sekundarni izvozni proizvod uz promidžbenu poruku: Pirodno nastradale srne pod žiletima žica, a ne od ljudske ruke, ne od lovačkog metka. Razvili bismo tako novi oblik prihvatljivog licemjerja ili bismo bar postojeće licemjerje dotjerali do savršenstva. Ne znam čemu drugome bi mogle poslužiti nesretne životinje koje u agoniji umiru zapetljane u te žice.

Ciničan sam jer je protiv nepotrebne žice djelotvorno samo izrugivanje i cinizam. Očito Slovenija postavljenu žicu ne namjerava maknuti unatoč svim prosvjednim notama koje su joj do sada iz Hrvatske upućene.

No istovremeno, ne mogu prešutjeti činjenicu da ima nade za bolji svijet jer posvuda postoje bolji ljudi. Tako se primjerice na ovim linkovima mogu pronaći aktivni građani koji razumiju da žiletne žice nisu rješenje ni za kakav problem već su same po sebi ogroman problem:

Jedni tvrde da su žice nužne jer dolaze nepoznati stranci, i na njih se nadovezuju oni koji kažu da su stranci opasni jer su biološki nadmoćniji i slabijih radnih navika. No postoji još uvijek i glas razuma koji kaže da nam žice nisu potrebne jer u njima samo nepotrebno stradaju šumske životinje.

Ali zapravo, žice na granicama nam nisu potrebne iz samo jednog jedinog razloga – jer smo svi ljudi i jer su to žice.

Ima jedna pjesma na koju bih volio podsjetiti one Slovence kojima je žica draga, a nadam se da takvih nema puno. Tu su pjesmu  pjevali njihovi sunarodnjaci, sada nečiji djedovi i bake,  generacija čiji se glas danas rijetko čuje. Pjesma ide ovako:

Hej, mašinca, zagodi,
naj odmeva povsodi,
naš pozdrav iz svobodnih gozdov!

Kje so meje, pregrade,
za slovenske brigade?
Ne, za nas ni pregrad in ne mej!

Lupiga.Com via vojko-obersnel.com