Bura, snijeg, kiša. Crveni alarm. "Sve raspoložive ekipe su na terenu...prekinute su trajektne linije s otocima ... ne pamti se ovakva hladnoća u zadnjih pedeset godina ... smrznute su vodovodne cijevi ..." Ovakve vijesti divna su muzika za sve fotografe koji su se zatekli početkom 2017. godine negdje na Jadranu. Bolje nije moglo. 

Mi smo se zatekli na Pelješcu, u Trpnju, mjestu u kojem preko zime živi četiristotinjak ljudi. Nedirnuti ljepotom plesa orkanske bure i mora svi su se zabarikadirali i čekali da prođe to zlo. More i vjetar izvodili su svoju predstavu samo za nas. Privatna bura, na privatnoj plaži, privatne hladnoće i privatni snjegovi.

Kada se trajanje ekspoziciji na foto aparatu namjesti na tisućiti djelić sekunde sve je na fotografiji kao zamrznuto. U valu se mogu prebrojati sve kapljice koje su se razbile na kamenu, svaka je oštra, svaka je vidljiva. More izgleda hladno, jako i strašno, jače od kamena, kojeg kao da buši i razbija. Kako se povećava trajanje ekspozicije fotografije izgledaju kako ih i naše oko vidi. Stvarne su. Možemo povezati zvukove i pokrete.

„Četvrtinka“ ili jedna četvrtina sekunde je vrijeme u kojem se valovi mijenjaju, udaljavaju od onoga kako ih vidimo očima. Postaju gusta bijela čipka koja blago klizi po kamenu, ne udarajući u njega, nego kao da se stijena ogrne valovima.

Život kao i valovi izgledaju drugačije kad se uspore. Pelješac, sada daleko od svih, „plovi“ na „četvrtinki“ dok ga nova turistička sezone ne ubrza. 

Lupiga.Com