Nisam ni sumnjao – trideset godina nakon prethodnog nastavka filmskog serijala koji ga je proslavio kao vjerojatno najboljeg svjetskog režisera akcijskih filmova ikad, ali i svojevrsnog inicijatora podžanra postapokaliptične akcijske distopije – George Miller je isporučio najefektniji film te vrste dosad. Rezultat tridesetogodišnje pauze jest činjenica da je „Mad Max 4: Divlja cesta“ promišljen do najsitnijeg detalja, ali ne samo ikonografski, scenografski, kostimografski, vizualno i zvučno, već smo dobili film sa srcem i, što je najvažnije, s mozgom, od režisera, pardon my french, s mudima.

Osobno nisam poklonik akcijskih holivudskih spektakala. Bio sam to, naravno, u svojim mlađahnim danima, ali otkako se američka filmska mašinerija pretvorila u štanceraj infantilnih hiperkomercijalnih bedastoća usmjerenih adolescentskoj publici stasaloj na internetu, odnosno na slici i na videoigricama, a ne na štivu (ili bar stripu) uvidio sam da me filmovi te vrste ostavljaju hladnim, nezainteresiranim, i da se, gledajući ih, užasno dosađujem, a jako često i nerviram. Jer, uslijed razvoja tehnologije, noviji filmovi te vrste (time podrazumijevam filmove snimljene u zadnjih 10-15 godina) zagušeni su hipertrofijom vizualno-zvučne pirotehnike, oči i uši recipijenta bombardirani su atrakcijama koje su postale same sebi svrha. 

Trideset i kusur godina kasnije isporučen nam je najefektniji film ove vrste dosad (FOTO: Wikipedia)

Pritom, što me uz nedostatak uvjerljive priče u takvim filmovima najviše smeta, jest činjenica da se radnja redovito odigrava u mraku, u sjenama, ili u polumraku, što dodatno otežava ionako već otežano (a često čak i na momente potpuno onemogućeno) praćenje onoga što se zbiva na ekranu/platnu, uslijed imperativa frenetične dinamičnosti i natrpavanja što veće količine vizualne pirotehnike u kadar.

Iako svjestan kako se možda radi i o gunđanjima prerano ostarjelog i pretjeranim čitanjem već gotovo poluslijepog 43-godišnjeg namćora, uvjeren sam da 70-godišnji George Miller barem djelomično dijeli moje mišljenje. Potvrda toga – a što predstavlja dobrodošao odmak od prevladavajuće matrice akcijskih i znan-fan filmova – jest činjenica da se „Mad Max 4: Divlja cesta“ u cijelosti odvija u ambijentu pustinje, pri čemu je većina kadrova, a što me je posebno razgalilo, žarkom sunčanom svjetlošću osvijetljena (a to je zapravo posljedica zasnivanja fabule na vestern matrici – o čemu više kasnije) pa gledatelj nije osuđen da nagađa što se to na ekranu zbiva ili da škilji kako bi razaznao ono na platnu prikazano (što je slučaj kod prijespomenutih filmova koji su mahom snimani u mraku ili polumraku, a kad su također ambijentirani u predjele postapokaliptičnih pustopoljina, redatelji redovito bespotrebno posežu za ispranom fotografijom i sivim tonovima, kao, primjerice, u filmu „Book of Eli“ braće Hughes).

"Mad Max 4: Divlja cesta“ u cijelosti se odvija u ambijentu pustinje pa gledatelj nije osuđen da nagađa što se to na ekranu zbiva ili da škilji kako bi razaznao ono na platnu prikazano (FOTO: madmaxmovie.com)

Naravno, George Miller je majstor režije i kadriranja, njegove akcijske sekvence vrlo su pregledne i iznimnom vještinom koreografirane i osmišljene te majstorski izvedene, nema tu slučajeva kad ti-nije-jasno-tko-koga-i-čime-a-još-manje-zašto. Također, iako kod ovakve vrste filmova uvijek treba mozak staviti u ler te se unaprijed valja pripremiti na veliku dozu iritantnih nelogičnosti (u stilu, kako-ga-nijedan-od-tih-3.584-metaka-u-njegovom-pravcu-ispaljena-nije-ni-okrznuo i tome slično), kod Millera su takva odskakanja od zdrava razuma i logike svedena na puno manju mjeru u odnosu na žanrovske srodnike, pa iritacija izostaje, kao i preveliko vrijeđanje inteligencije gledatelja.

Dakako, film je ispunjen mnoštvom motiva iz nepresušna imaginarija stripa i znan-fan žanra, ali većina njih svoju uvjerljivost duguje činjenici što su bazirani na podnošljivoj mjeri preuveličavanja nekih elemenata iz postojeće nam stvarnosti, ili iz one koju smo već u proteklim desetljećima preživjeli. Svakako treba istaknuti i mudru Millerovu odluku da akcijske scene snimi uz minimalno korištenje digitalne/kompjuterske tehnologije, a čime je umnogome povećan stupanj uvjerljivosti, a primjećuje se i suzdržavanje od pretjerane stilizacije (a kad za tim i posegne, čini se da to radi potaknut razlozima autoreferencijalnosti i posvete vremenu u kojem su holivudskim mogulima vlastito dostojanstvo i poštivanje inteligencije gledatelja bili bar podjednako važni koliko i buduća količina sadržaja vlastitih novčanika).

Fabula je jednostavna i osim što se naslanja na Millerovo svjetotvorstvo ostvareno u prethodnim filmovima (a sad nadograđeno novoosnovanom religijom), kao što već rekoh, zapravo je bazirana na vestern matrici – usamljeni, šutljivi, enigmatični stranac dolazi u grad kako bi ga oslobodio od zla. Analogije sa žanrom vesterna su brojne (na primjer motiv konvoja s resursima napadnutog od Indijan..., pardon, motorista), s vrhuncem u završnom Maxovom napuštanju zajednice (iako je izostala neprikazana, ali sugerirana finalna scena njegovog odlaska u suton, na leđima vranca – pardon, nabrijanog motora) kojoj je omogućio slobodno disanje punim plućima i nov početak nakon oslobođenja od zlog tlačitelja/diktatora.

Svjestan nedovoljne karizmatičnosti Toma Hardyja – novoga glumca u ulozi Maxa – Miller ga cijelu prvu polovicu filma prikazuje s maskom na licu (FOTO: madmaxmovie.com)

Da, tu je i motiv zločinca/diktatora koji pod svojom vlašću drži podčinjenu, osiromašenu i obespravljenu zajednicu, a vlastitu moć osigurava raspolaganjem rijetkim resursima, ali i svojom, zaluđenoj masi nametnutom mesijanskom ulogom, obećavajući im post-mortem život u edenskoj idili Valhale, pod uvjetom da ga bespogovorno slijede, štuju i podčinjavaju mu se.

I od kritike toliko već istican feministički pokretač priče zapravo je transponiran iz žanra vesterna. Primjerice u Eastwoodovim „Nepomirljivima“ stranac dolazi u grad na poziv prostitutki koje ga unajmljuju da se obračunaju s ljudima odgovornima za brutalan napad na njih. Dok Eastwoodov William Munny ženama pomaže za novac, ali je svjestan i ispravnosti takva postupanja, Max Rockatansky grupi žena isprva pomaže kako bi spasio vlastiti život, ali ubrzo također osvještava i nužnost njihova otpora diktatori Immortana Joea. Inače, spomenimo da to nisu jedine poveznice između ta dva filma – na primjer, i Millerov Max i Eastwoodov Munny su udovci, a u oba filma glavni negativci bivaju onesposobljeni brutalnim ozljedama njihovih lica.

Svjestan nedovoljne karizmatičnosti Toma Hardyja – novoga glumca u ulozi Maxa – Miller ga cijelu prvu polovicu filma prikazuje s maskom na licu, ali za što također iznalazi fabularno uporište. No, zanimljivo je pritom da Max u ovome filmu zapravo nije centralna figura, već je on u ulozi pomagača Imperator Furiose (Charlize Theron) predvodnice grupe zanosnih ljepotica koje bježe od Immortana Joe kako bi izbjegle postati vladarovim „rasplodnim kravama“. Naime, u patrijarhalnoj diktaturi Immortana Joea žene su svedene na funkciju, odnosno namijenjena im je sudbina serijskog, konstantnog oplođivanja, kako bi režim opskrbljivale novom poslušničkom (i borbenom) sljedbom, ali također i majčinim mlijekom, koje Immortan Joe koristi kao važan resurs, prehrambeni i trgovački.

Max Rockatansky nije centralna figura, već je u ulozi pomagača Imperator Furiose (Charlize Theron) predvodnice grupe zanosnih ljepotica (FOTO: madmaxmovie.com)

No, feministički otpor patrijarhatu nije jedini sastojak koji četvrto kino-ukazanje Mad Maxa čini dodatnim slojevima obogaćenim pripadnikom eskapističkoga žanra namijenjenog zabavi, jer su tu još i implicitne poruke o ljubavi čija je inspiracijska (ali i obmanjivačka) moć snažnija čak i od religijskog obećanja vječnosti te o zahvalnosti kao puno boljoj osnovi za utemeljenje vladavine u odnosu na vlast baziranu na ideologiji, religijskoj zaluđenosti, strahu i pokoravanju. Po svim parametrima ovaj je film jedan od vrhunaca svoga žanra ikad, te zaslužuje, ali i zaziva, višekratno gledanje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: madmaxmovie.com