Povijest hrvatskog naroda, od doseljenja u novu domovinu pa do god. 1918. dijeli se na četiri doba.
Prvo doba koje neki povjesničari nazivaju još kao "Vladanje knezova i kraljeva hrvatske krvi" započinje u VII. st. dolaskom Hrvata na prostore ostataka današnje domovine, a završava 1102. Pactom Conventom. U više od 450 godina vremenskom razdoblju, Hrvati su živjeli u svojoj državi i uspješno su vodili obrambene ratove protiv Franaka, Mlečana, Arapa, Mađara, Bugara i Bizantinaca.
Drugo doba u kojem hrvatski narod ima zajedničkog kralja s Ugrima, obuhvaća vremensko razdoblje od god. 1102. do 1526. U tom dobu, Hrvati su zaustavili Tatare koji su opustošili europski jugoistok, uspješno su ratovali s Venecijom i Bizantom za Dalmaciju, te kasnije s Osmanskim Carstvom za životni opstanak. Neprestani oružani sukobi prvo s Venecijom i Bizantom, a poslije teški i krvavi ratovi s Turcima, gurnuli su naš hrvatski narod u sve čvršću vezu s hrvatsko-ugarskom zajednicom koja je u početku bila povezana samo kraljevom osobom.
Treće doba počinje od bitke na Mohačkom polju god 1526., a završava smrću kralja Josipa II. god. 1790. U tom dobu Hrvati su se uspjeli zauvijek riješiti Turaka. Poslije pobjede kod Siska god. 1593., hrvatski narod počinje oslobađati izgubljene teritorije koje vraća svojim "ostacima Kraljevstva Hrvatskog" ("Reliquaie reliquiarum olim regni Croatiae"). Nažalost, veliki dio teritorija ostao je nepovratno izgubljen. Hrvati su se istovremeno morali boriti i za svoj državnopravni položaj, kojeg je sve više ugrožavao bečki dvor s planovima službene centralizacije i germanizacije svih naroda u Monarhiji. Zbog prljave politike Habsburgovaca, u Hrvatskoj su se dogodile i velike etnografske promjene doseljenjem Srba i ostalih u Srijem, Slavoniju i hrvatsku Vojnu krajinu. Pored toga Dalmacija je za mletačke stogodišnje uprave bila pod talijanskim utjecajem, a dobar broj stanovništva Bosne prešao je na islam.
Četvrto doba obuhvaća vrijeme od god. 1790. do 1918. u kojem se isprepliću veće i manje borbe hrvatskog naroda za teritorijalnu suverenost i obnovu samostalnosti. Odmah u početku četvrtog doba Venecija je izgubila Dalmaciju, koja je poslije kratke francuske vladavine god. 1815. postala austrijskom pokrajinom. Zbog Mađara željnih hrvatskog teritorija, Hrvati dolaze prvo u verbalni i pismeni sukob koji god. 1848. kulminira ratom. Zbog neprekidnih nereda i krvavih borbi između katolika i muslimana god. 1878. Austrougarska Monarhija zauzima obje zemlje, te diktira svoju volju i politiku sve do svoje propasti 1918. Četvrto doba završava ulaskom našeg hrvatskog naroda u novu, za nas Hrvate prokletu i nesretnu državu, Kraljevinu SHS.