Prva tri dana puta ove avanture zapravo smo proveli uglavnom na trajektima, s obzirom da smo u Tunis odlučili ići automobilom, kako bismo mogli doći duboko "u utrobu" Sahare. Na jedna od „vrata Sahare“, oazu Ksar Ghilane, usred ničega, dolazimo s dojmom kao da ulazimo u neki grad iz vremena Divljeg zapada. Najvažnije je u svakom trenutku imati dovoljno goriva i vode, a ni hurme nisu naodmet, mada i tamo gdje nije logično očekivati baš ništa, naići ćemo na hladno pivo koje je jeftinije od onoga na trajektu s kojim smo stigli u Afriku. Dalje, do oaze Huidad, kamo smo se namjerili, vozit ćemo dva dana kroz Saharu. Na polovini tog puta, na kraju dana, logor podižemo negdje u pustinji. Uživamo u privilegiji ovog nesvakidašnjeg ambijenta, u sumraku uz logorsku vatru, druženje i kasnu večeru. Spavanje na pijesku bez šatora, ispod tende, godilo je mojim leđima, pogotovo jer nije bilo previše hladno.

Slučaj Francuskinje Gisele Pelicot jedna je od najmučnijih priča koje su obilježile 2024. godinu. Nedavno je završeno suđenje njenom bivšem suprugu Dominiqueu Pelicotu i još pedesetorici muškaraca, koji su osuđeni za silovanje Gisele Pelicot u periodu od skoro deset godina. Naime, Dominique Pelicot je godinama drogirao svoju suprugu, s kojom je bio pola stoljeća u braku, te preko interneta pozivao nepoznate muškarce da je siluju, dok je bila u nesvjesnom stanju. O slučaju Gisele Pelicot, suđenju koje je potreslo Francusku i kulturi silovanja razgovarali smo s francuskom prevoditeljicom i aktivistkinjom Clementine Choubrac, članicom feminističkog kolektiva #NousToutes (#SveMi). „Gisele Pelicot je postala ikona protiv svoje volje, pokazavši veliku hrabrost odlukom da ne ostane anonimna kao žrtva silovanja, a taj sudski proces je razbio uobičajenu priču o silovanju u francuskom društvu“, kaže u intervjuu Clementine Choubrac.

Nema one jedne i posebne, nema najljepše pjesme o New Yorku. New York sam je najljepša pjesma o gradu, svakome gradu. Netko bi, s dobrim argumentom, radije govorio o odi, himni, svakako epu i bio bi, kao i Sinatra – naslov čijeg standarda nečujno prošiva ponor među rečenicama – jednim dijelom u pravu; najviše upravo kad bi te suhoparne termine pretopio i slio u jedno – jabuku ludu od svjetla koja spava u smjenama, sanjajući jedan te isti košmarni san. Ipak, više od svega New York je lirika. Barem onaj najvažniji i možda jedini stvaran, onaj nepostojeći, kojega vjerojatno nikad nije ni bilo, ali su mnogi, čitajući, gledajući filmove i vrteći ploče, u njemu odrasli, prihvaćajući ga kao sveprisutnu, čvrstu činjenicu. Njegovu tamu načas može osvijetliti samo kratki spoj metafore. Šibica koja podmeće požar, beskrajno zamršena, nerazmrsiva ali i neprekinuta Arijadnina nit onog neuhvatljivog ali opipljivog lirskog koje teče kroz stvari, sve stvari.