Od ruske agresije na Ukrajinu 2022. godine Holodomor kao genocid nad Ukrajincima prepoznale su gotovo sve članice Europske unije. Za to je možda i najzaslužniji zaboravljeni velški novinar Gareth Jones. On je, naime, jedini zapadni novinar koji je mogao slobodno tumarati Staljinovim Sovjetskim Savezom. Jones je dvaput otet. Prvi put doslovce, što ga je i koštalo života, a drugi puta - posmrtno. Za života su ga iskoristili nacisti, a gotovo stoljeće kasnije, mira mu ne daju ni Ukrajinci. Naime, upravo je on na Zapad donio vijest o masovnoj gladi što je pogodila dijelove SSSR-a. „Bio je ključan u tome, međutim, perfidno je iskorišten od strane ukrajinskih ultranacionalista”, objašnjava za Lupigu njegov pranećak Philip Colley tumačeći kako kada citiraju Garethove tekstove redovito odsijeku dijelove koji govore o gladi u drugim dijelovima SSSR-a, prikazujući na taj način da su Rusi namjerno glađu ubijali samo Ukrajince.

Nevladine organizacije Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za građansko obrazovanje (CGO) i ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje izražavaju oštar protest zbog preimenovanja Tivatske ulice u Pljevljima u ulicu Branka Krvavca, vojnika JNA koji je poginuo u agresiji na dubrovačko-hercegovačko područje u Hrvatskoj u oktobru 1991. godine. Smatramo da se radi o postupku protivnom Zakonu o spomen obilježjima Crne Gore i primjeru negativnog istorijskog revizionizma. Objavljeno je da je Krvavac, kao pripadnik JNA, izgubio život na dubrovačko-hercegovačkom ratištu dok je pružao pomoć ranjenom komandiru. Agresivan napad JNA na Dubrovnik, u kojem su učestvovali pretežno građani Crne Gore, najveća je sramota naše države u novijoj istoriji. Svi treba da znaju da demokratija odavno ne znači samo puku vladavinu većine, već da zahtijeva obzir prema ljudskim pravima svih.

Ovogodišnje izdanje festivala pružilo je fantastičnu kombinaciju osobnih i intimnih filmova te onih više angažiranih i političkih. Kao i uvijek, ZagrebDox je aktualan, ne bježi od kontroverzi, niti od zauzimanja stava, a ujedno je i jedan od onih festivala gdje je već samo uvrštavanje filma u program garancija kvalitete. Festival pratim od samog njegovog početka, a ovogodišnje izdanje mi je bilo možda i najbolje do sada. Glavnu nagradu Veliki pečat dobio je tuniški film „Četiri kćeri“, a nagradu publike izraelsko-palestinski „Jedina zemlja“. Upravo su ta dva filma i meni osobno favoriti s ovogodišnjeg festivala. „Četiri kćeri“ intiman je portret jedne tuniške obitelji - majke i četiri kćeri - dvije su ovdje, a za dvije na početku samo doznajemo da su “nestale”. Na mikro razini, u sferi osobnog i obiteljskog, ocrtava se političko i ideološko stanje društva u Tunisu od razdoblja prije revolucije, za vrijeme i poslije. Fascinantan, kompleksan i potresan film.