ZAŠTO SE ZVIŽDALO KOLINDI U PAZINU: Sloboda Istre bila je zajednički cilj i komunista i svećenika

Anton Finderle

29. rujna 2017.

ZAŠTO SE ZVIŽDALO KOLINDI U PAZINU: Sloboda Istre bila je zajednički cilj i komunista i svećenika

Nedavni je govor hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u Pazinu na svečanoj sjednici u povodu Dana Istarske županije, 74. obljetnice donošenja Pazinskih oduka o sjedinjenju Istre s maticom zemljom te 70. obljetnice Pariške mirovne konferencije, ponovno (nepotrebno) uzburkao duhove i potaknuo povijesne rasprave, reakcije, obilježene i s jedne i s druge strane. Teza o ulozi istarskog svećenstva predvođenog monsinjorom doktorom Božom Milanovićem izazvala je negodovanje, ali i ponovnu nepotrebnu raspravu, koja se nastavila putem društvenih mreža.

PAZI, PAZIN: Negodovali na predsjedničin govor, a Mesića nagradili pljeskom

PAZI, PAZIN: Kolindu smjestili pokraj Titove biste i otpjevali 'O, bella ciao'!

Kako to često biva u ideološki raspolovljenoj Hrvatskoj, dobar dio građana, a lokalna politika u cijelosti, osudila je čin zviždanja, dio građana i javnosti ga je podržao, očito se više referirajući na predsjedničino aktualno djelovanje, odnosno stav da nije zviždanje bilo upućeno zbog događaja u prošlosti koliko zbog sadašnjosti. Eto, drugu godinu zaredom dolazak predsjednice u jednom vrlo protokolarnom trenutku kakav svečana sjednica Istarske županije jest, biva korišten za izražavanje nezadovoljstva.

Podsjetimo, lanjske godine u fokusu je bilo isticanje Titove biste uz zvučnu podlogu „Marša istarske brigade“ i himnične „Belle ciao“. Očito je da se radi o potrebi da se u direktnoj konfrontaciji iskaže jasni stav o jasnim anti-komunističkim stavovima predsjednice, te svojevrsno opravdanje zbog te situacije koje se može najbolje vidjeti i u izjavi književnika Milana Rakovca povodom ovih aktualnih događaja danoj Glasu Istre: „Uni ča su švikali u Pazinu i vikali Tito, Tito, sigurno nisu švikali Boži Milanoviću, nego današnjoj materi crkvi i njejen anti-antifašizmu“.

Državne granice određuju se za stoljeća, dok se režimi mijenjaju

O živopisnom životu mons. dr. Milanoviću i njegovoj vrlo vještoj diplomatsko-političkoj ulozi i ulozi u pripojenju Istre napisane su tone papira, dok je o njegovom filozofskom djelu, koje nije zanemarivo, ipak posvećeno manje pažnje. Njegovu opredijeljenost je najlakše opisati u izjavi koju je dao na upit jednog belgijskog novinara 1946. godine prilikom Pariške mirovne konferencije, kako to da se kao katolički svećenik radije priklanja komunističkoj Jugoslaviji nego katoličkoj Italiji. Milanović je na to kazao: “Državne granice određuju se za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda”.

Božo Milanović (ILUSTRACIJA: Facebook)

Isprepletene niti zajedničke borbe uočavaju se u knjizi Bože Milanovića "Moje uspomene" u kojoj opisuje kako je u siječnju 1946. godine na prvom susretu s Titom od jugoslavenskog predsjednika tražio novčanu pomoć za sjemenište u Pazinu, kojom bi u Istri ostavio vrlo dobar dojam.

"Petnaest dana poslije javio nam je Oblasni odbor iz Labina, da nam je Tito poslao milijun dinara za sjemenište“, piše Milanović. Riječ je dakle, o istom sjemeništu, koje je pohodio i današnji kardinal Josip Bozanić, a o tom dijelu života po ničemu dobrom čuvena hrvatska Wikipedia kaže: "Kad je bio na odmoru, sjemeništarac Bozanić ukućanima je pričao da je jako zadovoljan svojim životnim pozivom i nije se nimalo žalio na uvjete u Pazinu". Da nastavimo, Milanovića je među ostalim, 1973. godine Tito odlikovao Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom, a 1990. godine je njegov lik odštampan na poštanskoj marci.

O ulozi svećenstva u hiperturbulentnim razdobljima istarskog dvadesetog stoljeća velika i značajna je pažnja posvećena i u knjizi istarskog antifašista Ljube Drndića „Oružje i sloboda Istre“, koju je autor ovih redaka dobio u amanet od pokojnog oca s posvetom s nekog partijskog savjetovanja „fažanske škole“. Knjiga koja je ovdje dostupna u pdf obliku u dobrom je djelu napeto štivo koje djelomično podsjeća na priču o istarskom Valteru, u ovom slučaju radi se o iznimnom čovjeku iz istarske emigrantske obitelji, piscu Pazinskih odluka o pripojenju Istre.

Rat ga zatiče nakon djetinjstva u Orebiću, Makarskoj i Splitu u Beogradu na studiju elektrotehnike. Tamo se pridružuje komunistima, nakon čega ilegalno prelazi granicu s Italijom, te se nastanjuje u srednjeistarskom mjestašcu Karojbi. Tamo se bavi uspostavom veza između partizana i antifašista u Istri, s onima „preko Učke“ u tadašnjoj Hrvatskoj/Jugoslaviji.

Da ne duljimo, na ovom mjestu iz nje ćemo izvući neke od zanimljivih dijelova u kojem opisuje nastojanje istarskih komunista u uključivanje istarskih svećenika.

Ljubo Drndić (ILUSTRACIJA: Glas Istre)

"…Pitao sam Brumnića (svećenika, op.a.) na koje bismo se ljude, po njegovu mišljenju, mogli osloniti, a posebno sam se zanimao za one svećenike koji su provjereni narodni borci i protivnici fašizma. Brumnić mi je dao podatke o poznatijim narodnjacima, a od svećenika posebno je spomenuo Josipa Pavličića iz Gologorice, Srećka Štifanića iz Sovinjaka, Leopolda Jurca iz Trviža, Ivana Gala iz Kaldira, Milivoja Barkovića iz Kašćerge i još neke. S naročitim poštovanjem govorio je o svećeniku Boži Milanoviću, kojeg su tada fašisti konfinirali u Bergamu. Rekao mi je da se s njim neprestano dopisuje i da će ga na pogodan način obavijestiti o novim momentima koji su nastupili u Istri. Zamolio sam Brumnića da razgovara s onim svećenicima koje smatra sigurnim i povjerljivim. Budući sam Ivana Gala iz Kaldira već bio upoznao, rekao sam i Brumniću da ću ga ponovo posjetiti", piše Drndić pa nastavlja.

"Iako sam na sastanak sa svećenikom Brumnićem došao na temelju ugovorene lozinke, bilo mi je jasno da neću moći kriti odakle sam, a iz nekih njegovih primjedaba u toku našeg razgovora dobio sam bio utisak da on već zna kako sam došao u Istru i da sam se smjestio u Karojbi. Iznoseći najosnovnije podatke o sebi, istakao sam Brumniću da sam uvjeren ako se bilo kada i u bilo čemu ne bismo slagali, da to nikada ne bi mogao biti razlog da dovedemo u pitanje međusobno povjerenje", zapisao je u svojoj knjizi, napominjući da je Brumnića zamolio da u razgovoru s ostalim svećenicima ne spominje njegovo ime te da može samo Ivana Gala obavijestiti o tom razgovoru i kazati mu da će ga uskoro posjetiti.

"Osjetio sam da je Brumniću bilo vrlo drago što sam prema njemu istupio otvoreno. Izjavio je da će znati to cijeniti. Obećao je da će razgovarati sa svećenikom Galom i ostalima, uvjeravajući me pri tome da će hrvatski svećenici Istre i dalje stajati uz svoj narod i dijeliti s njim dobro i zlo. U periodu do kapitulacije fašističke Italije sastajao sam se sa svećenikom Zvonimirom Brumnićem više puta i kod njega ponekad i prespavao. Dolazili su kasnije k njemu i ostali drugovi. U nekim smo se pitanjima razilazili, a u kasnijim razdobljima NOB-a vodili smo sa svećenikom Brumnićem i pojedinim drugim svećenicima i oštre javne rasprave, posebno onda kada su pokušali da dio pogaženih nacionalnih prava Hrvata Istre ostvare uz suglasnost okupatorskih vlasti. Ali međusobne kontakte nismo nikad prekinuli. Usprkos stanovitim teškoćama i neslaganjima, ostaje činjenica da se veći dio hrvatskog svećenstva Istre u toku oslobodilačkog rata nalazio na istoj strani borbene fronte i u istom pokretu kojem je KP Hrvatske stajala na čelu", piše Drndić.

Ateisti i pobožni ljudi u zajedničkom antifašističkom borbenom djelovanju

Ova knjiga posebno je zanimljiva u ovom opisu u kojemu opisuje općenarodni karakter ustanka u Istri s referencijom na razlike u religijskom shvaćanju. O tome Drndić Kaže: "Ateisti i pobožni ljudi morali su zbog toga nalaziti zajednički jezik i zajedničko antifašističko borbeno stajalište, bez obzira na razlike koje su među njima postojale i koje su u toku NOB-a povremeno izazivale krize, rasprave i oštre konfrontacije. To je tada učinjeno, prve barijere su savladane, i za početak je to bilo dovoljno i značajno. Tako se upravo tu, na istarskom tlu, u otvorenom suočavanju s brojnim osobitostima, sve više uočavala i sva štetnost onih uskih i sektaških shvaćanja o klasnoj borbi, dogmatsko sumnjičenje i predrasude prema seljacima koji navodno imaju 'dvije duše' i pojednostavnjen, isključiv stav prema religiji koja a priori predstavlja 'opijum za narod'. Zato i poziv Partije na okupljanje svih raspoloživih snaga koje su spremne da se aktiviraju u borbi protiv nacifašizma nije nikad izgledao tako pravilan, realan i ostvarljiv kao u tadašnjim istarskim prilikama i iskustvima koja smo stjecali."

Partizani ulaze u Pulu, 1945. godine (FOTO: Facebook)

Istarska povijest 20. stoljeća teško se može ukalupiti u trenutni jednoznačni antikomunistički ili antiklerikalni kontekst, jer već i samo površinsko grebanje ispod površine te stavove lako ruši kao „kulu od karata“. Činjenica je da je istarski NOB obilježila uključenost širokih društvenih slojeva, zajedno s velikim žrtvama koje je podnijela.

Rigidnost stavova u političkom djelovanju, koji se ogledaju u isticanju „druge strane“ u lošem i negativnom kontekstu, na istarskom tlu pokazali su se kao plodno tlo za neuspjeh. Dok bavljenje poviješću služi kao smokvin list za nesposobnost borbe za gospodarski razvijenije i socijalno pravednije društvo, dotad će se od protokolarnih susreta bilo da je riječ o Grabar Kitarović u Pazinu ili o bivšem premijeru Zoranu Milanoviću u Kninu, stvarati poligoni za nepotrebne rasprave, nepotrebne reakcije i nepotrebno veliki gubitak energije i vremena.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina