ZAPISI IZ DAIDŽISTANA FRA IVANA ŠARČEVIĆA: Zamke vlasti i posluha

Ivan Šarčević

5. studenog 2014.

ZAPISI IZ DAIDŽISTANA FRA IVANA ŠARČEVIĆA: Zamke vlasti i posluha

Čini se da ništa pa ni ljubav ne mijenja čovjeka tako brzo kao moć i vlast, i ona najmanja. Vlast se najprije lažno uspravlja nad slabijima, a prigiba pred moćnijima. Uz vlast se lijepe novac i bezbrojne druge pohote i potrebe. Uz ljude na vlasti vežu se i mnogi sitni ljudi i moralne ništarije, pletu se intrige, udvaranja i svakovrsna zločestoća. Što je viša vlast, više je udvorica, a to je veća i samoća ljudi na vlasti. Pokazuje se također da nitko kao ljudi na vlasti ne krše i božanske i ljudske zakone, jer nitko kao vlastodršci ne osjeća opijenost moću i sličnost s Bogom.

Vlast je među najčešćim temama književnika Ive Andrića. Tako u Prokletoj avliji opisuje upravnika zatvora, Karađoza. Ovaj je, naime, bio prepun obrata, nikada se nije znalo kako će postupiti. Njegovo uzdizanje na vlast, do upravnika prokletog zatvora, više je nego zanimljivo. Otac mu je, piše Andrić, bio tih čovjek, volio je knjigu i razmišljanja. I sin je bio nadaren, bistar, ali u četrnaestoj godini njegov se život iznenada prometnuo u bijes. Latifagu, kasnijeg Karađoza, moglo se naći u svakom lošem društvu, od kockara, i drogeraša do razbojnika i svakovrsnih zločinaca. Otac ga je vadio iz pritvora svako malo. Nije znao što s njime.

I jednom se tako požalio prijatelju, upravniku stambolske policije, a ovaj ga je uzeo u svoju službu i dao mu vlast nad najvećim zatvorom – Prokletom avlijom. Nije rijetkost da se silnike i zločince smiruje davanjem vlasti i povjeravanjem "prljavih" poslova. Kad god izbiju nemiri ili ratovi u našem svijetu, na površinu posuklja svakovrstan ološ i zlikovci. I oni vode glavnu u riječ.

Karađoz se vrlo brzo snašao u ulozi upravnika proklete avlije. I kako to i biva, kao svaki licemjerni "novoobraćenik", svim se svojim umijećima okomio ni na koga drugog nego na svoje prošlo društvo, na one s kojima je rasipao dane i smišljao loša djela. Sav se pretvorio u svoju ulogu, u svoju vlast i u njegovom svijetu nije bilo nikoga nevinoga.

„Avlija i sve što je sa njom živelo i što se u njoj dešavalo bila je velika pozornica i stalna gluma Karađozevoga života“, piše Andrić.

(ILUSTRACIJA: johnfeffer.com)

Vlast usamljuje čovjeka, topi povjerenje i najbližih. Onaj tko je na vlasti teško odolijeva kušnji da ljude oko sebe unaprijed ne promatra kao protivnike, zavidnike pa i neprijatelje, jer misli da ga svatko želi srušiti s položaja i oduzeti mu vlast. U biti, nitko nije rođen da vlada nad drugima. A ništa toliko ne vlada ljudima kao volja za moći. Ako je ne kontrolira, u njoj čovjek nasmrt obolijeva, lako postaje sociopat i psihopat, paranoik ugroženosti koja se miješa s umišljenošću da je nadmoćniji od drugih.

I najveći dio naših današnjih vlastodržaca i poglavara razumijevaju državu, svoj narod, zajednicu ili stranku kao avliju u kojoj oni jedini znaju upravljati "ljudskim resursima". Ti ofenzivni despoti i sociopatski manipulatori, ti obmanjivači masa raspiruju mržnje, osobito one etničke, destruiraju ljudska zajedništva, odvode u propast čitave kolektive i narode. U svom totalitarnom bijesu proizvode mnoge žrtvene jarce i nebrojenu gomilu poslušnika.

Naša povijest zla i nesreća počiva na malom broju sociopata i na slijepoj poslušnosti većine. A ta većina je za sve karađoze samo sumnjiva gomila inferiornih, subhumanih bića, pojedinaca kojima se ne smije vjerovati, koje treba stalno držati u strahu i neslobodi, ucjenjivati ih i potkupljivati, svađati ih međusobno i držati ih pod sumnjom da se stalno dokazuju u odanosti, jer su svakoga trena sposobni da se – poput njih samih – izopače u svoju suprotnost. Najviše zla na zemlji počinjeno je i čini se iz straha i slijepe poslušnosti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com