Šeherzada im nije ni do koljena

Ivan Kegelj

19. listopada 2010.

Šeherzada im nije ni do koljena

Nitko ove sulude političke trenutke koje proživljava Hrvatska nije do sada bolje opisao od Vlade Bulića, scenarista i autora najboljeg romana tranzicije - "Putovanje u srce hrvatskog sna". U svojoj redovitoj kolumni "Vladin ured", koju piše za najčitaniji hrvatski internet portal Net.hr, Bulić precizno detektira manipulaciju kojoj su izvrgnuti građani pri aktualnom obračunu na relaciji HDZ/Jadranka Kosor - Ivo Sanader, obračunu koji se, zamjećuje autor, odvija prema svim pravilima koja slijede scenaristi sapunica

U ovoj našoj suludoj političkoj sapunici, imamo zaplet koji bi se mogao koristiti kao primjer na tečajevima o pisanju sapunica – nakon što ljubav među njima puca, žena kreće u otvoreni rat s muškarcem koji je od nje napravio to što je danas. Do jučer su dijelili sve – radni prostor, obaveze, prijatelje i suradnike. Na čiju li će sad stranu koji stati?

Zamislimo dijalog s prosječnim gledateljem sapunica u Hrvata.

"Ima li Šeherezada posa?", pitaš.

"Ima. Radi ka arhitektica", odgovara gledatelj kao iz topa.

"A koji joj je zadnji projekt?"

Gledatelj je zbunjen, češka se po glavi, nema pojma.

"Dobro", nastavljaš, "a šta je između nje i Onura?"

Tu ti gledatelj ispriča detaljan sadržaj zadnjih 20 epizoda.
Identičan dijalog možemo voditi s gledateljem naše političke sapunice.

"Ima li Jadranka posa?", pitaš.

"Ima. Premijerka je", odgovara gledatelj.

"A koja joj je zadnja politička odluka?"

Gledatelj je zbunjen, češka se po glavi, nema pojma.

"Dobro", nastavljaš, "a šta je između nje i Ive?"

Tu ti gledatelj ispriča detaljan sadržaj zadnjih 20 Dnevnika.

Pisanje sapunice je zanat i kao svaki zanat ima neka svoja pravila kojih se scenarist mora pridržavati. Politički život u Hrvata zadnjih mjesec, dva dana odvija se po svim zakonitostima tog žanra. Kao da neki sapuničarski genijalac stoji iza svega i smišlja sljedeće nastavke. No, krenimo redom.

Prvo pravilo kod pisanja sapunica glasi – jedna akcija, 10 reakcija. Konkretno, akcija je prvi poljubac Šeherezade i Onura. Sljedeća dva dana idu reakcije – pa Šeherezada o tome priča s frendicom, s bivšom svekrvom, s dadiljom malog Kana i tako dalje. Onur, pak, s rođakom, majkom, tetkom. To traje do sljedeće akcije, tipa zajednički izlet, pa onda opet. Gledatelj(ica), naime, paralelno s gledanjem sapunice, pegla, kuha, smiruje djecu, ispunjava uplatnice za režije... pa se gradivo mora više puta utvrditi jer nije sto posto koncentriran/a.

Dosta je slično sa zbivanjima na našoj političkoj sceni. Akcija – Sanaderovo svjedočenje ili hapšenje Barišića, a nakon toga nekoliko dana, samo reakcije – pa Jadranka kaže da se ne boji, pa Hebrang priznaje da je lagao za Ivu, pa bi Milanović prijevremene izbore, pa Josipović misli da netko laže. Onda se mi kolumnisti uzjebemo o svemu i kao, zgražamo se. I tako do sljedeće akcije – Sanader traži aktiviranje saborskog mandata. Pa ponovno reakcije. Mi se opet uzjebemo, Milanović bi opet izbore, Jadranka se i dalje ne boji, a Josipović je zbunjen. Da gledatelji, je li, mogu utvrdit gradivo.

Pravilo drugo – spektakularan cliffhanger (otvoreni završetak) svakog petka da bi gledatelji u napetosti dočekali sljedeći tjedan. Tipa – Šeherazadin mali Kan odluta iz vrtića. Hoće li se izgubiti, hoće li ga netko oteti, što će biti s malim Kanom?! Pogledajte u ponedjeljak.

Ajmo sada analizirati zadnja tri tjedna naše političke sapunice – prije dva tjedna uhićen je Ivin prijatelj i desna ruka Barišić. Što će u sljedećem tjednu napraviti Ivo? Sljedeći tjedan – Ivo dolazi iz Amerike i najavljuje svjedočenje. Što li će Ivo svjedočiti u tjednu nakon toga? Ivo svjedoči, tjedan se približava kraju, a Ivo traži aktiviranje saborskog mandata. Ne možeš od napetosti dočekati sljedeći ponedjeljak.

Na polju, pak, sadržaja ove naše političke sapunice, imamo zaplet koji bi se mogao koristiti kao primjer na tečajevima o pisanju sapunica – nakon što ljubav među njima puca, žena kreće u otvoreni rat s muškarcem koji je od nje napravio to što je danas – premijerka male, egzotične državice. Do jučer su dijelili sve – radni prostor, obaveze, prijatelje i suradnike. Na čiju li će sad stranu koji stati?

Ovakav glavni zaplet, pak, dovodi do scena iz mokrih snova svakog producenta sapunice. Glavnog lika, Ivu, ispituje Saborsko povjerenstvo u kojem sjede Boris Kunst i Ana Lovrin, ljudi koje je on stvorio i izmislio, baš kao i Kosoricu. Kakva izdaja, di im je obraz, kako mogu!, vrišti naš gledatelj i dalje napeto gleda. Sve skupa, postavljen temelj za ono što gledatelji sapunica najviše vole – transformaciju lika koji je prije 20 epizoda bio najveći negativac skoro pa u pozitivca kojeg izdaju dojučerašnji prijatelji. Tu smo već došli do potpunog kaosa i situacije iz sapunice koja se u narodu zove: "Ne znaš više tko koga jebe."

Što se radi u takvoj situaciji? Aktivira se deus ex machina, stiže daleki, zaboravljeni rođak iz Turkmenistana i magičnim štapićem rješava zavrzlamu. To bi bio Bajić s oprosnicom. Kad se naš gledatelj već potpuno pogubio, kad ne zna tko je što potpisivao, tko je za što odgovoran, što Mravak zna ili ne zna, u što je sve umočen Barišić, koje su to 42 afere koje spominje Polančec, tko će sve i kako najebati, evo Bajića da pojednostavi stvar – dakle, lovimo Ivu i tko drukne, dobije oprosnicu.

Tu se gledatelj osjeća malo prevaren – jebote, zadnjih 100 i nešto epizoda nitko ne spominje oprosnicu, uopće je nema, odakle su to izvukli?!, čudi se i gleda dalje. Uskoro se smiruje i prelazi preko prevare jer mu sad radnja opet glatko teče prema sljedećoj epizodi.

Na kraju dolazimo do detalja koji je u sapunici, u principu, nebitan. A to je kontekst u kojem se naša sapunica odvija. Ljubavna priča Šeherezade i Onura može se odvijati u uvozno-izvoznom koncernu, u upravi najveće slastičarne u Turskoj, u upravi bilo koje istambulske firme. Scenaristi su se, eto, odlučili da Onur bude gazda građevinske firme, a Šeherezada njegova arhitektica. Ali, ponavljam, to je nebitno, to nije tema, to je samo kontekst zbog kojeg postoje oni sporedni likovi koji svako malo uđu Šeherezadi u ured i pitaju je o nekom projektu. Čisto da znamo gdje smo. To izgleda nekako ovako.

Šeherezada i kolegica sjede svaka za svojim računalom, nešto projektiraju, kad ulazi, recimo, zabrinuti Kemal s fasciklom.

"Šeherezada", kaže Kemal, i daje joj papir iz fascikla, "ova konstrukcija koju si zamislila je zahtijevana za izvesti, podiže nam troškove gradnje".

Šeherezada malo gleda papir, onda se simpatično nasmije i kaže:

"Vidjet ću što se tu da napraviti."

Kemal odlazi, i dalje nervozan, a Šeherezada i kolegica se vraćaju na bitno.

"Srela sam jutros Onura na hodniku", kaže kolegica.

"Šta kaže", pita Šeherezada.

"Kaže: 'Ne obra se bostan dok šljive ne popadaju.'"

Šeherezada se prepadne, ide dramatična muzika, završavamo na njenom preplašenom i zbunjenom licu.  Zabrinuti Kemal se u međuvremenu izgubio i pojavit će se opet za 30-ak epizoda da podsjeti i gledatelje i Šeherezadu čime se ona zapravo bavi.

Kako to izgleda u našoj političkoj sapunici.

Kosorica i Šuker sjede u uredu, piju kave i udubljeni su u gomilu papira s grafovima i Excel tablicama. Kad ulazi zabrinuti Rohatinski s fasciklom.

"Jadranka", kaže Rohatinski, i daje joj papir iz fascikla, "deficit javnog sektora u Hrvatskoj ove će godine biti veći od 6 posto BDP-a, kako zbog podbačaja planiranih prihoda, tako i zbog izraženih političkih problema u vezi s pokušajem smanjivanja određenih 'prava' korisnika proračunskih sredstava".

Jadranka malo gleda papir, onda se simpatično nasmije i kaže.

"Vidjet ću što se tu da napraviti."

Rohatinski odlazi, i dalje nervozan, a Jadranka i Šuker se vraćaju na bitno.

"Jučer je Ivo svjedočio u Saboru", kaže Šuker.

"Šta kaže", pita Jadranka.

"Kaže: 'Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju upada.'"

Jadranka se prepadne, ide dramatična muzika, završavamo na njenom preplašenom i zbunjenom licu.  Zabrinuti Rohatinski se u međuvremenu izgubio i pojavit će se opet za mjesec, dva da podsjeti i građane i Kosoricu čime se ona zapravo bavi.

Ukratko, drage Hrvatice i Hrvati, građani Republike Hrvatske, u vremenu najveće krize koja nas je zadesila, kako se to voli reći, od rata, naši problemi nisu uopće tema nego samo kontekst u kojem se ova sumanuta sapunica odvija.
 
Sad će netko reći – što i borba protiv korupcije nije naš problem? Njima mogu samo savjetovati da ugase TV i prošetaju malo po prirodi jer ova sapunica neće završiti hepiendom. Čak i ako svi negativci završe iza rešetaka, do love koju su popalili doći će se teško i nikako pa za 10, 15 godina očekujem nastavak ove sapunice u kojem svi ti negativci koje se sad hapsi, istražuje i zatvara, izlaze iz zatvora i uskaču u nove uloge. Sada igraju kontroverzne poduzetnike koji se fotkaju po jahtama, u vilama i pred jaguarima dok se zbunjeni gledatelji pitaju: "Odakle im lova?"


Vlado Bulić
(net.hr, 15. listopad 2010.)