NAKON FILMA, KAZALIŠNI HIT: Neugodan osjećaj da se nešto slično događa odmah tu pokraj nas

Mladen Bićanić

15. ožujka 2017.

NAKON FILMA, KAZALIŠNI HIT: Neugodan osjećaj da se nešto slično događa odmah tu pokraj nas

„U samo tri lica, dva muškarca i jednoj ženi, u dva zagrebačka stana, u klaustrofobičnom malom prostoru, gotovo bez eksterijera, sabili smo jednu zlu političku priču, gdje su svi, na određeni način, dio nekakve manjinske skupine, a svejedno se mrze. Skoro se nagonski, životinjski ne podnose“ - tako, u najkraćem, Ante Tomić, romansijer, autor britkih novinskih kolumni, oštroumni kozer i duhoviti satiričar, sažima ono što je, u koautorstvu s majstorom pokretnih slika i filmskim redateljem Rajkom Grlićem, napisao kao, prvotno, filmski scenarij, a potom i dramski predložak za kazališnu predstavu što je nedavno praizvedena u Satiričkom kazalištu Kerempuh u Zagrebu. Kao autorica adaptacije i dramaturginja u tom projektu pojavljuje se Željka Udovičić Pleština, a 90 minuta predstave režirao je Vinko Brešan. Tomić, Pleština i Brešan nisu prvi put zajedno u Talijinom hramu, jer iza njih je već nekoliko kazališnih uspješnica, a ovaj put na scenu izvode neke od temeljnih odredbi hrvatskog Ustava pokazujući, kazališnim jezikom, barem dvije-tri ključne osobitosti vremena u kojem živimo, ali i osvjetljujući, iznutra, fenomen kazališnog mehanizma jedne predstave. 

USTAV REPUBLIKE HRVATSKE: Kako je moguće biti i žestoki Hrvat i homoseksualac

Dramska pripovijest ustvari vrlo je složena i zapanjujuće jednostavna u isto vrijeme: u igri su cijelo vrijeme četiri lica, jedan policajac sprema se za ispit iz Ustava Republike Hrvatske, o tomu mu ovisi posao. Stjecajem okolnosti nužnu pomoć pružiti će mu prvi susjed. Uz njih, tijesno povezani, su otac susjeda i žena policajca, s njima se pak sve usložnjava. Tokom igre otvaraju se, naime, novi prostori, sasvim nove dimenzije i karakteristike likova što ih promatramo: policajac je Srbin, ne baš vičan učenju, sklon čašici, igra ga izvanredno točno i pogođeno, na rubu karikaturalnog, Nikša Butijer, Ana Maras Harmander u ulozi je njegove žene, koja ga nedvojbeno voli, ali ne može preći preko nekih njegovih ispada i poteza, koji su najčešće izvori sukoba među njima, no ona ipak, kao medicinska sestra, želi svima dobro i stalno smiruje uzavrele strasti. 

Ustav Republike Hrvatske
Policajac je Srbin, ne baš vičan učenju, sklon čašici, igra ga izvanredno točno i pogođeno, na rubu karikaturalnog, Nikša Butijer, Ana Maras Harmander u ulozi je njegove žene (FOTO: Kerempuh)

Drugi par na drugom je kraju skale, mladi susjed je profesor, desno, nacionalistički nastrojen Hrvat, donosi ga ne bez fine ironije i vještog poigravanja s finesama varijetetske komike Borko Perić koji bravurozno paradira kada se preobražava u svoje drugo Ja. On, je, naime, ujedno i homoseksualac i transvestit, dok mu je otac živi relikt prošlosti, okorjeli ustaša što ga rola čitavo vrijeme drži na pozornici, u uspravnom položaju, u okomito postavljenom krevetu, on je nepomičan, povremeno nešto promrmlja, najživlje su mu oči. Damir Poljičak sav je u njima, njegov pogled ona je strepnja i kob što se cijelo vrijeme izvedbe nadvija nad gledalište, oni se nenametljivo, a ipak vrlo jasno učitavaju u sam memento komada, upozoravaju da taj lik nikada nije raskrstio s davnašnjom ideologijom ustaštva, upozoravaju da ona ni danas nije odumrla i nestala. 

Scena je pretrpana mobilijarom, stvarnim ili nacrtanim, ta gužva i preobilje scenografskog rješenja Dragutina Broza nužno proizvodi nelagodu, netrpeljivost i sukob unutar likova, kao nastavak njihovih unutarnjih ratova i previranja – ta četiri lica na pretrpanoj pozornici koja bi da dočara dva stana u susjedstvu i jedno neprimjetno, gotovo zagubljeno mjesto osame i dugo skrivane intime neugaslih ljubavnih osjećaja i čežnji koje bi da otjelotvori jedna mala klupa u obližnjem parku. Na kojoj će se, uz šampanjac, cijela ta pripovijest i sretno završiti – no ne bez nekog ipak gorkog i neugodnog osjećaja da se nešto slično onomu što smo sat i pol gledali na bini događa, svaki dan, tu, odmah pokraj nas

A to što smo gledali počinje citiranjem članka 2. Ustava Republike Hrvatske, koji izgovara, nastojeći ga naučiti za ispit, Srbin Ante, prijašnjeg imena Vaso: „Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv“. I opet, na samom pak kraju predstave, isti glumac, polažući taj ispit što mu poput Damoklovog mača cijelo vrijeme visi nad glavom i zbog kojeg će se udružiti i s crnim vragom, čitaj Hrvatom i nacionalistom, kako bi ga položio, sada slavodobitno deklamira članak 39.: „Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti“. 

Ustav Republike Hrvatske
Mladi susjed je profesor, nacionalistički nastrojen Hrvat, dok mu je otac živi relikt prošlosti, okorjeli ustaša (FOTO: Kerempuh)

I tako se gledatelj, postupno, dovodi do onoga što autori, spisateljski dvojac Grlić – Tomić i dramaturško – redateljski tandem Pleština – Brešan, zapravo nedvosmisleno žele poručiti i objelodaniti: kroz Ustav, taj najviši pravni dokument jedne države, oni do bola jasno i prepoznatljivo preispituju svijet i njegovu svijest, stvarnost kakva zaista jeste i u kojoj mi jesmo. Navodeći pojedine članke Ustava oni nepogrešivo ukazuju na tu sveopću kontradiktornost onoga što je napisano u tom aktu, i čega bi se trebali pridržavati svi građani jednoga društva i onoga što se stvarno događa, tu među nama, nedvosmisleno dokazujući nespojivost riječi i djela, zakonske, odnosne ustavne legislative i onoga što pojedinci, pa i čitave grupe ljudi nesmetano i bez sankcija čine, tu diskrepanciju onoga što smo zamislili, zacrtali i zakonski osnažili prema onomu što živimo, ili činimo, ili naprosto jesmo. 

Novi kazališni proizvod u Satiričkom kazalištu Kerempuh tako se jasno iskazuje barem na dvije razine: kao nepretenciozna, ali vrlo promišljena i kazališno uspjela razrada nekih ustavnih članaka uglavnom smještenih unutar poglavlja Tri – Temeljne slobode i prava čovjeka i građanina, s posebnim osvrtom na prava manjina, nacionalnih, vjerskih ili spolno različitih, sasvim svejedno – ustaše, Hrvati, Srbi, homoseksualci ili transvestiti samo su onaj vidljivi, manji dio ledenjaka koji plutaju oko nas prijeteći da doživimo sudbinu Titanika

Ujedno, autori tog intrigantnog i sudeći prema prijemu publike izuzetno gledljivog projekta pokazuju kako su nepresušna vrela iz kojih mogu poteći ideje za neko umjetničko djelo, ovdje konkretno film odnosno kazališnu predstavu, dakle da sve može postati osnova za dramski predložak - sjetimo se samo kako je to genijalno Eugen Ionesco učinio u „Ćelavoj pjevačici“ ugradivši u dramski tekst najbanalnije fraze iz najobičnijeg tečaja o učenju stranog jezika, stvorivši tako jedan od nezaboravnih komada teatra apsurda pedesetih godina prošloga stoljeća. Najzad, na taj način, predstava „Ustav Republike Hrvatske“ postavlja teatar u samo žarište javne, političke i društvene scene na kojoj se raspravlja o gorućim temama danas i ovdje; kazalište i jeste to mjesto koje ne smije i ne može šutjeti i nijemo prelaziti, još i s povezom preko očiju, preko svih tih ponora i bezdana koji nas vrebaju i prijete nestankom svega onoga do čega bi nam uistinu trebalo biti stalo. Likovno rješenje plakata i programske knjižice predstave o tim sukobima kojima svjedočimo u njoj nedvosmisleno insistira: unutar velikog, crnog slova U smjestio se naziv predstave, a iznad njega nadvila se šarena duga u bojama LGBT zajednice. 

Jasno je i veoma lako za protumačiti, kao opomena i glas razuma u svijetu gdje vlada nesnošljivost: ne budete li reagirali danas, odmah i ovdje, svaki put kada nekoga ugrožavaju, maltretiraju, proganjaju ili izopćavaju, nemojte se čuditi sutra ako se to isto dogodi vama, nemojte se braniti kako niste ništa znali ni opazili, za čuđenje tada će već biti kasno. Nisu bez razloga u programskoj knjižici predstave tiskane misli Umberta Eca iz eseja o vječnom fašizmu, objavljenog ne tako davno, 1995. godine, baš nekako u vrijeme kada smo mislili da je još jedno ratno ludilo i besmisao mržnje i klanja na ovim našim prostorima prognano zauvijek. I prevarili se, kao što je Eco tada vrlo dobro znao kada je ustvrdio: „ Ur – fašizam je još uvijek oko nas, često neuniformiran i svakodnevno odjeven… Ur – fašizam se može vratiti pod najnevinijim maskama. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i pokažemo prstom na svaki njegov primjer, svakoga dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.“ 

U vremenu kada oko nas zaista možemo gledati te stvarne, crne košulje i nakaradne uniforme, poput one koju vidimo na jednom starcu u predstavi, kada one nesmetano i od nikoga zaustavljane paradiraju našim ulicama, trgovima i gradovima, kada svjedočimo sramotnim porukama, grafitima i crtežima na stablima i spomenicima, kada nam se prijeti eksplozivnim napravama na najobičnijim plesnim zabavama zato što su tamo neki Drugi i Drugačiji, prioritetnijih zadataka od ovih koje iznosi Eco zaista nema – predstava „Ustav Republike Hrvatske“ autorskog dueta Grlić – Tomić, u adaptaciji Željke Udovičić Pleštine i režiji Vinka Brešana, dostojan je kazališni odgovor kazališta Kerempuh koje u svom imenu nosi oznaku satiričko.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kerempuh