Bosanski službeni automobil – auto godine by Boris Dežulović

07.02.2013.
Bosanski službeni automobil – auto godine by Boris Dežulović
Svaki put Boris Dežulović u svojoj kolumni za Oslobođenje „ispriča“ vic. U ovoj kolumni ih je najmanje tri, a jedan od njih, star, ali dobar, kaže „koji automobil može sa sto šezdeset na sat po kaldrmi?“. Ako odgovor ne znate, Dežulović će ga odmah dati – „Jasno – službeni. Nema boljeg automobila od službenog, i svi njemački inženjeri, japanski električari i talijanski dizajneri da udruže pamet, iskustvo i talent, ne bi napravili limuzinu s takvim performansama kakve ima službeni automobil“. Iz ovoga će upućeni zasigurno pogoditi koja je tema njegove nove kolumne


"Ni Amerikanac tenkom, ni Rus samohotkom ne mogu gdje bosanski ministar može službenim automobilom" (FOTO: Oslobođenje)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, krenuo policajac zaustaviti crni Audi zatamnjenih stakala koji je na dva raskršća sa stošezdeset na sat prošao kroz crveno, ali limuzina hladno projurila kraj njega. Dohvatio on odmah motorolu i javio kolegama na sljedećem semaforu, pa ovi policijskim automobilom prepriječili put. I zaista, uskoro se kraj njih, na trećem raskršću, uz škripu kočnica zaustavio crni Audi.

- Dobar dan, dokumente molim – uljudno pozdravi policajac, strpljivo čekajući da se na limuzini uz tiho zujanje spuste tamna stakla, sve dok iza njih nije prepoznao federalnog ministra unutarnjih poslova Predraga Kurteša glavom i bradom.

- Dobardan – pogledao ga ministar Kurteš. - Ima l' nekih problema?

- Nema, nema, gospodine ministre, sve uredu – spremno će policajac – nego znate kako je, može neka budala proć na zeleno, pa reko da vas ne ubije!

Poznata je, naime, strast bosanskohercegovačkih ministara prema automobilima. Kako kaže onaj stari vic: koji automobil može sa sto šezdeset na sat po kaldrmi? Jasno – službeni. Nema boljeg automobila od službenog, i svi njemački inženjeri, japanski električari i talijanski dizajneri da udruže pamet, iskustvo i talent, ne bi napravili limuzinu s takvim performansama kakve ima bosanskohercegovački službeni automobil.

Da ga testira Jeremy Clarkson iz kultnog Top Geara, dobio bi Bosanskohercegovački Službeni Automobil sve najviše ocjene: hoćete s dozvolom, hoćete bez dozvole, s pojasom ili bez njega, službenim automobilom može se i po kaldrmi i po autoputu, i po zebri i po pješacima, i na trotoar i na parking za invalide, i u shopping u Graz i na more u Dalmaciju, može čovjek njime i pijan kroz crveno i trijezan kroz parkirani kamion. Ni Amerikanac tenkom, ni Rus samohotkom ne mogu gdje bosanski ministar može službenim automobilom.

Nekidan, recimo - čitate već danima o tome – jedan federalni ministar, i to ni manje - ni više nego ministar policije, pijan za upravljačem službenog automobila izazvao sudar s jednim civilnim "polom", pa izašao iz auta i pobjegao u obližnji haustor mobitelom zovnuti službenog vozača da dođe po slupani auto. I prijavi da ga je on vozio.

Priznajte, u kojem drugom automobilu biste to mogli? Rekli bi Mostarci: šta će Volvo!

Svega par dana ranije, federalna je Vlada na sjednici u Mostaru donijela Uredbu o uvjetima, načinu korištenja i nabavci službenih putničkih automobila u organima uprave Federacije BiH. Što točno stoji u Uredbi, nije u vijesti iz Mostara precizno navedeno, ali saznali smo, eto, samo četiri dana kasnije. Sve po protokolu iz Uredbe o uvjetima i načinu korištenja službenih putničkih automobila, valjda iz točke 7, "za slučaj sudara s neslužbenim automobilom", ministar se iz bezbjednosnih razloga sklonio u najbliže skrovište i nazvao ovlaštenu osobu.

Ja lično sve bih dao da sam mogao vidjeti taj nezaboravni prizor. To kad ministar u jednoj ozbiljnoj državi, članici Ujedinjenih naroda, pripit izlazi iz slupanog automobila i bježi u prvi haustor. Pa kad iz lifta izađe recimo neka žena s djetetom i ugleda ministra unutarnjih poslova kako viri kroz vrata je li stigla policija. "Gospodine Kurteš, jestel to vi?!?", pita ga blago šokirana žena, a on prstom pokazuje da šuti. "Hvatamo neke vehabije, najbolje da se sklonite", šapne joj ministar sve onako nestabilan, gumenih nogu i vodenih očiju, vireći iza vrata haustora.

"Mama, a zašto čiko štuca?", pita u to mali slinavi balavac držeći se za majčinu haljinu, na što mu majka, crvenih obraza, objasni da "čiko štuca jer ga ljudi puno spominju". A gospodin ministar se nakon kraće pauze okrene i povjerljivo je upita: "Izvinte, da nemate slučajno mobitel?"

Suprotno društvenom konsenzusu o moralu i etici bosanskohercegovačkih političara u službenim limuzinama, od čega ministar Predrag Kurteš štuca i dan-danas, mene je slika ministra policije kako čuči u haustoru i šapćući u mobitel zove vozača da dođe po autu onako baš... raznježila. Malo je, eto, empirijskih dokaza da su i političari ljudska bića, od krvi i mesa – dobro, od alkohola i mesa – i, paradoksalno, upravo ta stvar sa službenim automobilima, sa skupim limuzinama tamnih stakala, zbog kojih ih se doživljava kao polubogove, pokazuje kako su oni zapravo tek jedni od nas, običnih ljudi što vole malo popiti, a još više onda vole pijani sami sjesti za volan. Federalni ministar policije postupio je upravo onako kako bi postupila golema većina ljudi: usrao se živ kad je vidio što je napravio, pa pobjegao u prvi haustor i nazvao jarana što radi u policiji.

Nigdje se tako bosanskohercegovački političari ne razotkrivaju kao ljudska bića, kao što to rade za upravljačem automobila. Svega par dana kasnije, na primjer, nečija je kamera u sarajevskom naselju Rosulje uhvatila luksuzni terenac federalnog ministra kulture Salmira Kaplana, lijepo i uširoko parkiran - sve po Uredbi - na rampi za invalide. Poznato je otprije da je gospodinu ministru kulture tijesan bosanski asfalt: prije godinu i pol, sjetit ćete se, službenim je automobilom u Vrapčićima kraj Mostara sletio čovjeku u vinograd.

Malo-malo pa čitamo tako u bosanskim novinama o aferama sa službenim automobilima. Najprije se njima vozi u shoppinge ili na ljetovanja – divan je bio onaj prizor ministra vanjskih poslova Svena Alakalaja u kupaćim gaćicama kraj svog golemog službenog crnog Audija na plaži u Slanom – negdje, kao u Republici Srpskoj, gdje je u automobilu Ministarstva finansija prije koji mjesec otkriveno gotovo sedam stotina boksova cigareta, službenim se automobilom čak i šverca, a na kraju sve u pravilu završi u bolnici i na autootpadu: prije dva mjeseca, na primjer, direktor Inspektorata Republike Srpske službenim je automobilom u Bijeljini pregazio pješakinju.

Nema tako službenog automobila u Bosni i Hercegovini koji se nije našao u nečijem vinogradu, u jarku ili na banderi. U nekim drugim saobraćajnim kulturama, recimo, službeni se automobil rashoduje i otpisuje kad prijeđe dvjesto ili dvjesto pedeset hiljada kilometara. Samo u Bosni, kako vidimo, službeni automobili se rashoduju u dijelovima.

Samo u Bosni ne postavlja se stoga pitanje treba li institucijama države novi službeni Audi ili Passat. To da je na onom starom ovlašteni sudski vještak procijenio totalnu štetu prilično je, priznajte, jak razlog.

Onda, kao u onom vicu, ministar unutarnjih poslova pokazuje ministru kulture na parkiralištu policije demoliranog žutog stojadina, pa kaže: "Istog ću onakvog Audija kupiti, samo crnog."

Boris Dežulović, Oslobođenje

 

Anketa

Treba li zabraniti zvijezdu petokraku?

Kolumne

  1. Lomom do pogrešne dijagnoze

    02.04.2014.

    Marijana Matković

    Lomom do pogrešne dijagnoze

  2. Sledi uvlačenje Velikom Vođi i širenje zadaha slobode

    21.03.2014.

    Dinko Gruhonjić

    Sledi uvlačenje Velikom Vođi i širenje zadaha slobode

  3. Superhikovska operacija koju nam prodaju

    13.03.2014.

    Mladen Barbarić

    Superhikovska operacija koju nam prodaju

Referendum

E-ciklopedija

  1. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  2. Japanske čestitke i razglednice
  3. Russellov čajnik
  4. Tolerantia - film
  5. Povijesni put Hitlerove 'klonje'

Recepti

  1. Piletina u košuljici od sezama
  2. Kobasice na studentski
  3. Voćna salata od jagoda i avokada
  4. Slani muffini
  5. Pijani čaj
Projekt se provodi uz pomoć: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Pitao Mujo kolege s posla kako bi provjerio da li ga Fata voli. Kažu oni, kad dođeš kući ti padni odmah s vrata i pravi se da si mrtav. I Mujo stvarno dođe kući i s vrata padne kao pokošen.
Fata preskoči preko njega i trk kod susjeda Hase, "Evo riknuo Mujo". Dođu oni kod njega kući i pita Fata Hasu - "U čemu ćemo ga sahranit'". Kaže Haso sahrani ga u onom finom odijelu što smo zajedno kupili u Italiji. Ma jesi ti lud veli Fata, to odijelo ćeš ti nosit', a njega ćemo sahranit' u nekoj staroj trenirki.
A u što ćemo ga obut. Kaže Haso, sahrani ga u kožnim cipelama. Ma kakvim cipelama da džabe istrunu, ti ćeš nositi cipele, a njega ćemo obut u one stare tenisice.
I tako dođe dan sahrane, pa će Fata malo reda radi žaliti za Mujom.
"Joj moj Mujo kud te noseeeeee, jadna ja i nebila."
A na to se Mujo dignu iz škrinje - " Na Olimpijadu majku ti j..., na Olimpijadu!"
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije