Svi će otići, ona će ostati

Svi će otići, ona će ostati

ritn by: Jagoda Kljaić
16. 12. 2014.


Puno tužnoga dogodilo se Glini u samo zadnjih mjesec dana. Gradska vlast donijela je odluku o zabrani iskazivanja bilo kakvog oblika počasti i sjećanja na žrtve na autentičnom mjestu pokolja, odnosno ispred Spomen-doma. Domu je obnovljena fasada, prolazniku se čini samo zato da bi se istaknuo novi ogromni natpis „Hrvatski dom Glina“. Slobodni prostor sa druge strane pročelja vapi za natpisom „Spomen-dom Glina“. Zgrada se baš ne predaje! Nudi pobjednicima pomirenje, suživot, budućnost. Uzaludno, oni ne prepoznaju

Uvijek sam se pitala koliko je lakše ili teže pisati o situacijama u koje promatrač, komentator - autor teksta, nije direktno uključen. Sigurna sam da je takvo viđenje objektivnije, što bi onda značilo i poštenije, razumljivije, realnije, dugoročno historijski prihvatljivije, prava školska lekcija o pozitivnom i negativnom jednoga događaja, ili više događanja koji, povezani i isprepleteni, osvjetljavaju ozračje promatrano sa prednje strane ogledala.

Međutim, kakva se slika pokazuje onome koji se neprekidno vrti, svojom ili tuđom voljom, pred špiglom? Koji je u središtu atmosfere, u cikloni ili anticikloni. Kao što je slučaj sa potpisnicom ovih redaka, i gradićem, nevažnom varošicom i kasabom, u još manje važnom vilajetu, što se zadnjih dana opet nađe u centru društvenih i političkih, ne previranja, jer ona su završena, nego potvrđivanja stvarnosti, bez uljepšavanja, bez nerealnih nadanja da će biti drugačije, bolje, naprednije, demokratskije. Odatle potreba da se o varošici progovori nešto i iz njene nutrine, uz visoki stupanj poštovanja prema svim komentarima iz pera cijenjenih kolumnista, komentatora i novinara Jugoslavije (bivše, naravno, nikome „napredak“ nije uzeo pamet).

Unatoč svemu napisanome, što donosi olakšanje kao riječ razuma, ostaje – gorčina. Zbog gradića koji u svom imenu nosi tri značenja (naziv, vrsta tla, ime rijeke) – Glina. Pa, sad, iskreno, ništa se gradiću loše ne događa, njegovim ulicama, trotoarima, starom parku sa platanama, čak mu se i rijeka smilovala i nije, ni jednom ove godine, prešla preko nasipa ili ga, silinom toka, probila. Uređeno, nadaleko i od davnina poznato Korzo, lijepo je i sada, polovinom decembra.

Ipak, uvukla se neka preglasna tuga u Glinu. Ne daju gradiću da živi svoju prošlost, oduzimaju mu sadašnjost, a ne znajući ima li budućnosti (moguć je potres, propadanje u vrelinu okolnih termalnih voda, zauzimanje varošice od divljih životinja kojima se Banija razmnožava, sve kako bi postala prestižno ne hrvatsko, nego evropsko lovište).

Kamen spoticanja koji bi se vremenom trebao izlizati, mijenjati oblik i smanjivati se, iz godine u godinu samo raste, postaje tvrđi, oštriji, skliskiji, kamenitiji. Sve ove godine, nakon Domovinskog rata, kad su se jedni oko njega okupljali, drugi su se odmicali. Sad se, nakon dvadesetak godina, odjednom žele svi oko njega okupiti, ali ne zajedno, već na strogo odvojenim bridovima.

Kamen je obična zgrada na Korzu. Simbol tuge Gline nekad i žalosti Gline danas. Spomen-dom na mjestu Pravoslavne crkve u kojoj je sredinom ljeta 1941. godine zaklano više od 1.200 ljudi. Danas je to samo gola činjenica i suhoparni podatak, da bi se i kao takav pokušavao prikazati neistinom. A još i sada, u ovom novom vremenu, ima svjedoka sa sjećanjima na krv koja je istjecala ispod teških crkvenih vrata, pa tekla baš tim istim Korzom. Spomen-zgradi podignutoj u vrijeme socijalizma na mjestu stratišta, nakon zadnjeg rata promijenjeno je ime iz: Spomen-dom u Hrvatski dom (bez povlake, što joj bitno umanjuje značaj), a svi napori da se objektu vrati prvotno ime bili su i do danas ostali apsolutno uzaludni. Mišljenje živućih starih Glinjana koji danas govore da se ruševine Crkve nisu ni trebale sklanjati, nema nikakvu vrijednost. Bila su takva vremena da je bilo uputnije ne suprotstavljati se. I ovo danas takva su vremena, za koja će se za pedeset – šezdeset godina istovjetno govoriti.

Kao osobi kojoj, na sreću, nitko od predaka nije zvjerski ubijen u glinskoj Pravoslavnoj crkvi, ali je, tko zna zašto, cijenu „isplaćivala“ u državi Hrvatskoj, od njenog osamostaljenja do danas, sa sigurnom tendencijom „do posljednjeg daha“, stalno me muči jedan gubitnički potez pobjednika: ni mrvicu originalnosti nisu imali oni koji su preuzeli gotovo zdanje Spomen-doma. Pobjednici su trebali ignorirati vlasništvo poraženih, prepustiti ga propadanju, štakorima, paucima, šišmišima, samoniklom drveću, žbunovima gloga, trnovitom šipku, kratkotrajnim makovima. Nisu imali ni hrabrosti ni vizije kako bi zaključili: što će nam „njihov“ spomen-dom, neka im ostane, svejedno neće znati što s njim, a neće ni imati tko o njemu brinuti, nego, hajmo mi sagraditi naš dom, naše spomen-mjesto. Veličina je u stvaranju novoga! Za pobjednika je ponižavajuće prisvojiti nešto samo jednostavnom odlukom o promjeni imena. Pa kad danas, sa raširenom državnom zastavom na stepeništu te zgrade, skandiraju “Ovo je Hrvatska“, preglasno potvrđuju istinu: da, to je Hrvatska i učinjeno ovdje je djelo nekadašnje, endehazijske.

Puno tužnoga dogodilo se Glini u samo zadnjih mjesec dana. Gradska vlast donijela je odluku o zabrani iskazivanja bilo kakvog oblika počasti i sjećanja na žrtve na autentičnom mjestu pokolja, odnosno ispred Spomen-doma. Domu je obnovljena fasada, prolazniku se čini samo zato da bi se istaknuo novi ogromni natpis „Hrvatski dom Glina“. Slobodni prostor sa druge strane pročelja vapi za natpisom „Spomen-dom Glina“. Zgrada se baš ne predaje! Nudi pobjednicima pomirenje, suživot, budućnost. Uzaludno, oni ne prepoznaju.

Nedavno je u gradiću obilježena stota godišnjica od prve kino-projekcije. Stotinu godina kina u Glini! Kao nekadašnjem središtu kulture za obični puk. Sa ponosom su izloženi stari filmski plakati u auli Spomen-doma – Hrvatskog doma, jer je među njima bilo sedam od deset najljepših svjetskih filmskih plakata. Ipak, nije to bila kruna filmskog života gradića, već je primat pripao predstavljanju knjige „Kinematografija u NDH“, koja je, bez obzira što nema ama baš nikakvu vezu sa gradom, postala najvažniji događaj „filmske Gline“.

I kad se, u takvom ozračju, na Međunarodni dan ljudskih prava pokuša progovoriti glasom razuma i tolerancije, tko može biti toliko naivan i vjerovati da će okupljanje približiti ljude koji su sada udaljeniji nego prije deset – petnaest godina. I onda su se komemoracije održavale u mirnijoj atmosferi i nitko nije imao potrebu u sred Hrvatske vikati da je to Hrvatska i razvijati barjak pod kojim žive i „oni drugi“. Ako netko ne razumije, i ja živim u Hrvatskoj, tu sam rođena, školovala se, radila, ostala bez mogućnosti da radim, bila ponižavana i obezvređivana, nikad živjela izvan Hrvatske i zato protestiram: tko to ima pravo u moje ime određivati što je čije, kad je ionako sve moje.

Glas razuma jest potreban, ali, na primjeru Gline potvrđuje se da je, najčešće, uzaludan.

Puno glasova što su godinama odzvanjali po novinama, portalima i na skupovima ostali su bez ikakvog odjeka. Koga bi to u Glini, od onih koji uporno dokazuju da je Glina u Hrvatskoj, jer ne dokazuju ništa više od te gole činjenice, dakle, koga bi zanimalo mišljenje hrvatskog akademika Predraga Matvejevića iznijeto 28. 7. 2012. godine u tekstu u „Jutarnjem listu“ pod naslovom: „Glinska crkva, mjesto strašnog pokolja, zaslužuje da bude zajedničko mjesto memorije“. Baš to zgrada uporno ponavlja, ali nitko ne čuje. Koga zanima više puta iskazano mišljenje historičara Slavka Goldsteina? Što je rezultat potpisivanja peticije o vraćanju naziva Spomen-dom? Koraci unatrag i samo unatrag. Desnica maršira! U Hrvatskoj ne zbog materijalnog i socijalnog položaja, ne zbog svjetske krize. Naprotiv! Desnica u Hrvatskoj ima posao, plaće, penzije, stanove, kuće, automobile uvezene bez pristojbi. Nije zabrinuta za budućnost i zato čudi što želi novi poredak. Možda je netko krivo vodi? Neki bjelosvjetski špijuni i članovi tajnih loža?

Nije ovo analiza odnosa Srba i Hrvata u Glini. Oni su, izvan politike, na sreću i jednih i drugih, civilizirani i ljudski, pogotovo među Glinjanima – starosjediocima. Ovo je samo iskazivanje žalosti što nema ljubavi za izmučeni i napaćeni gradić.

Svi će otići, Glina će ostati, ako je ne povuče vrelina podzemnih voda.