HRVOJE NA LJETNIM GUMAMA: Dobri ili zločesti invalidi

HRVOJE NA LJETNIM GUMAMA: Dobri ili zločesti invalidi

ritn by: Hrvoje A. Belamarić
22. 04. 2015.

Evo, sad sam čitao vijest da se Fond hrvatskih branitelja buni, jer su premale dividende od HT-ovih dionica. Dragi ljudi, to je poslovni svijet, dionice vrijede toliko koliko vrijede. Nažalost, u trulom smo kapitalizmu i ja kao osoba s invaliditetom isto bih volio manje radit, a više zaradit. Ali to više ne ide. Radi se svugdje u Europi i to više od osam sati - danas se satnica kreće između 12 i 16 sati dnevnog rada. Po tome ne vidim zašto bi osobe s invaliditetom bilo koje skupine bile izostavljene. Mislim i da se svaka osoba s invaliditetom treba obrazovati, a poslije obrazovanja treba se adekvatno zaposliti. I tako će najbolje doprinositi svojem socijalnom, kulturnom i pravnom životu.

Ove pobune što traju već duže vrijeme smatram instrumentom surove politike koja nigdje ne vodi, osim tome da sutra nećemo, nitko od nas u Hrvatskoj, imati nikakva primanja. Zašto mladi bježe van? Pa zato što im se ne da stalno boriti s poviješću, ratovima, udbama i sličnim sranjima. Oni žele raditi, zaraditi i imati. I boli ih briga tko što ima i koga muče povijesni problemi. S invalidima Domovinskog rata sam se družio početkom devedesetih na rehabilitaciji i onda sam vidio takozvano kupovanje mirovina, invalidnina i svih ostalih dodataka.

Ako Đuro Glogoški može ovako lijepo govoriti, može se lijepo postaviti, onda vas pitam: zašto ne bi mogao raditi? Žalosno je kad mediji Đuru Glogoškog ulove u laži i kad se ustanovi da čovjek nije u šatoru, nego da zlorabi stan ili kuću koja je dodijeljena ratni vojnim invalidima kada idu na pregled u Zagreb. Đuro Glogoški koristi tu kuću i stan i ne plaća režije. Kad ćemo početi biti iskreni sami prema sebi i reći da i mi sami ne poštujemo institucije? To se odnosi na invalide Domovinskog rata, ali ne sve – odnosi se na ove koji već duže vremena bez cilja i bez opravdanih razloga zajebavaju mene kao civilnog invalida, ali i mog prijatelja Vojina Perića koji je slijep, koji prima 300 kuna za svoju invalidninu i nije podigao ni šator, a niti je ispred ministarstva dovezao kamp kućicu. Da stvar bude još bolja, Vojin Perić glumi u kazalištu i vodi kazalište Novi život i pokazuje kako osobe s invaliditetom mogu voditi sasvim drugačiji način života.

Gospodo invalidi Domovinskog rata, prestanite se sunčati na Savskoj, vikati i prosvjedovati, nego krenite, krenite od svog života i počnite stvarati. Niste išli u rat da biste rušili. Išli ste u rat da biste novoj djeci i novoj generaciji izgradili bolje sutra. Kako se niste sjetili Ive Sanadera i svih onih hohštaplera koji su pokrali Hrvatsku i sad sjede negdje u hladovini i piju limunadu i navlače kožicu i boli ih kurac hoćete li vi uspjeti ili nećete? Ne, vi ste jadni krenuli protiv ljudi koji kopaju po kontejnerima, koji nemaju posla i koji bježe iz Hrvatske van. Kad vam dođu Rumunji, Bugari i Slovaci, uz dužno poštovanje prema njima, onda će vam i oni biti krivi. Kao što sam vam negdje i ja kriv, jer od države dobivam tri tisuće kuna i još radim kao honorarac na televiziji i izrađujem reklame pa sve skupa kad se zbroji zaradim oko osam tisuća kuna mjesečno. Pitam sad Đuru Glogoškog - nisam mu ulazio u račun, ali mislim da nije pravedno da galami – ima li majka s djetetom s poteškoćama u razvoju pravo da se buni? Ona za svoje dijete kao majka njegovateljica prima dvije tisuće kuna. Ima osoba s invaliditetom koje samo žive od osobne invalidnine, koja iznosi 1.250 kuna, a ima i puno manjih iznosa. I onda takvi ljudi šute, drže glavu dolje. Kad traže nešto od Centra za socijalnu skrb - ne dobiju ni to. Ali se pokriju i žive. I ne galame. Ne zajebavaju naciju. A imali bi puno pravo. 

Ja bih volio kad bi Đuro i kompanija pokazali kako se voli domovina pa pomogli i tim ljudima koji nisu krivi što su samo drugačija skupina osoba s invaliditetom. Evo, ovih je dana objavljeno da će se civilnim invalidima umjesto tri tjedna dati samo dva tjedna prava na rehabilitaciju, jer država nema novca. Drugim riječima, braniteljima ćemo dati dionice, traktore, kombajne, automobile na povlasticu, pokušat ćemo ih zaposlit, a meni će se jedva dati pravo na jedno ortopedsko pomagalo u četiri godine. Ili dva tjedna prava na rehabilitaciju u toplicama. Za ostalo ću se morati snaći, tražiti donatore, zaraditi, da bih mogao platiti dodatnu rehabilitaciju. I gdje je tu pravda? I gdje je tu Crkva? Gdje je tu pop? Gdje je tu papa? Nema toga. I zato, dečki prve skupine stopostotnih invalida Domovinskog rata, svaka vama čast, ali ako ste se išli boriti da biste danas privilegijama brisali guzice, niste ni trebali. Kraj vas žive i invalidi i drugi ljudi koji su gladni, bez posla, bosi, goli, pa ih država ne štiti, niti ih se gospodin Karamarko ikada sjeti. I, da, problem je u HDZ-u. Nemaju para. Moraju plaćati dugove od gospodina Ive i njegovih kompanjona. 

Pitate li se kako osobe preživljavaju s invaliditetom po različitim domovima u Zagrebu i u okolici? Žive u siromaštvu, primaju sto kuna naknade, jer im mirovina i ono sve ostalo ide za plaćanje doma. Sjetite se Tihomira Cvetkovića i njegovog sina Hrvoja, čiji brat nije imao pravnu podlogu da ostvari pravo da bi mu bio njegovatelj i brinuo se o njemu, da olakša majci teško bolesnoj od karcinoma, a i ocu koji još uvijek, na svu sreću, radi u sisačkoj rafineriji. Taj čovjek bi trebao dobiti Nobelovu nagradu za skromnost i rijetko viđenu uviđavnost svog stanja, a tu nagradu bi mu trebao dodijeliti, nemojte me krivo shvatiti, sam papa Franjo.

Znate li kako je imati osobu s invaliditetom koja vas samo čuje i samo uz pomoć očiju govori što mu treba? Ta osoba je toliko teško bolesna i ima toliko teški invaliditet da joj treba ne sto posto pomoći, već tisuću posto, na kvadrat! I opet je zakazalo Ministarstvo socijalne politike i mladih. Od gospođe Milanke Opačić do dan danas ne znamo kako je riješen Hrvojev slučaj. Hoće li Hrvoje napokon dobiti brata njegovatelja i pravo koje mu pravno pripada ili će sva njegova patnja ostati unutar četiri zida? Dok su Hrvojevi otac i brat pokretni, do tada će mu se moći pomoći. Kad oni to više ne budu mogli, Centar za socijalnu skrb će ga smjestiti u dom i tako riješiti u evidenciji još jedan (ljudski) broj. Mogao bih navesti masu primjera pa biste vidjeli zašto su civilni invalidi za mene heroji. Oni se mogu svesti na to da žive skromno, pretiho i ne traže puno, dok svi drugi to iskorištavaju. Toliko od mene.

Vaš Hrvoje na ljetnim gumama. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com